Pjesnikinja, psihologinja, satiričarka, spoken word umjetnica i naratorica Ena Rajić 26. rujna stiže u Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog s autorskim satirično-poetskim showom „Bez dlake na jeziku“, a nama otkriva što publiku očekuje, zašto se ne boji govoriti ono što drugi prešućuju te kako je spojila psihologiju, poeziju i satiru u svoj prepoznatljiv umjetnički izraz.
Nakon tri godine ponovno se vraćate u Lisinski. Što se u međuvremenu promijenilo – u vama, publici i temama o kojima danas imate potrebu govoriti?
- Iako se ove godine vraćam s gotovo istim repertoarom satirično-poetskog showa “Bez dlake na jeziku”, u međuvremenu sam ispolirala vlastiti izričaj, postala slobodnija na sceni i osnažila odnos s publikom koja je danas neusporedivo brojnija.
Što publiku očekuje u Lisinskom?
- Vrtlog emocija te prilika da osjete koliko poezija može biti zabavna. U showu ću se kroz stihove i humor osvrnuti na ono što moderni čovjek svakodnevno živi, što “guta” i pokušava balansirati.
„Bez dlake na jeziku” zvuči kao obećanje da ćete reći ono što drugi prešućuju. Postoji li danas nešto o čemu ljudi posebno teško govore naglas?
- Iako sam dojma da smo danas generalno otvoreni govoriti o svojim emocijama i izražavati stavove više nego ikad, primjećujem kako su društvene mreže paralelno doprinijele pojavi autocenzure. Jedna kriva riječ ili javno iznešen stav protivan dominantnom narativu dovoljni su da vas horda internet inkvizitora baci u provaliju digitalnog svijeta. Na showu ću govoriti o tome i o različitim psihološkim profilima ljudi s kojima smo okruženi; dotaknut ću se teme korupcije kao i perfekcionizma; dat ću svoj satirički osvrt na obilježja modernih partnerskih odnosa te na nezaobilazne internet trendove… Za svakoga će biti ponešto.
Vaš se nastup kreće između smijeha, tuge, nježnosti i satire. Zašto vam je važno publici istodobno dati i šamar stvarnosti i malo utjehe?
- Kada čovjek djeluje iz ljubavi, nježnost i direktivnost se u njemu međusobno isprepliću i nadopunjuju.
Koliko vam je kao psihologinji lakše „pročitati” ljude, a koliko vam je to ponekad i teret? Možete li se na pozornici uopće isključiti iz tog profesionalnog promatranja?
- Moji najbliži bi vam vjerojatno rekli da sam ponekad poprilično naivna osoba tako da mi diploma iz psihologije ne pomaže uvijek. Kad sam na pozornici, jedina mi je namjera uspostaviti iskren kontakt s publikom, uvući je u teme koje otvaram i dovoljno zaintrigirati da iz trenutka u trenutak bude prisutna u dvorani - ne samo tijelom, već i duhom.
Vaša pjesma „Mogu sama” postala je svojevrsna himna samostalnosti. Je li „mogu sama” za vas danas još uvijek izraz snage ili ste u međuvremenu naučili da je ponekad najveća snaga reći – ne mogu sama?
- Ispod fraze ‘Mogu sama‘ istoimene autorske pjesme rasplinjuje se široko prihvaćen i pozitivno potkrijepljen mehanizam preživljavanja pod krinkom “snage”. Iako je emancipacija žena uvelike doprinijela društvenom napretku, ironično - upravo su te riječi tisuće žena širom svijeta dovele do iscrpljenosti, bolesti i sveukupnog nezadovoljstva životom. Čovjek je društveno biće i s razlogom smo potrebni jedni drugima. Duboko vjerujem da nikad nismo sami, čak i kad živimo u iluziji da jesmo.
Nakon rasprodanih nastupa i velikog odaziva publike, čega se danas više bojite – da će publika nešto pogrešno shvatiti ili da će savršeno shvatiti ono što ste htjeli reći?
- Posao kojim se bavim veliki mi je izvor radosti i ne izlazim pred publiku sa strahom hoće li shvatiti što je pjesnik htio reći ili ne. Kao psihologinja, svjesna sam da svatko dolazi točno po ono što je trebao čuti tu večer i da me svatko u dvorani sluša kroz filter vlastitih uvjerenja i jedinstvene percepcije. Moja je zadaća biti svoja i dati sve od sebe tim ljudima kroz 75 minuta, a druge ionako ne mogu kontrolirati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....