Glumačka diva nedavno je na Sarajevo Film Festivalu predstavila film ‘Paviljon‘, snima nove nastavke popularne serije ‘U dobru i zlu‘, a u matičnom kazalištu Gavella radi predstavu ‘U ime oca, u ime majke‘.
Kad se Ksenija Pajić (64) ovog ljeta pojavila na Sarajevo Film Festivalu, izgledala je kao da je upravo sišla s plakata za neki glamurozan holivudski klasik - haljina koja diše filmskim sjajem, držanje dive, osmijeh žene koja zna koliko joj dobro stoji njezina zrelost. Katapultirala je regiju i svi smo se zapitali: "Je li moguće ovako izgledati i zračiti u šezdesetima?" Došla je predstaviti "Paviljon" Dine Mustafića, film koji već u najavi zvuči kao događaj godine. Scenarij intrigantan, uloga izazovna, a ansambl zvjezdani: Rade Šerbedžija, Zijah Sokolović, Mirjana Karanović... crème de la crème regionalne scene.
"Kad sam pročitala scenarij i vidjela tko sve igra, rekla sam sama sebi: Ovo se ne smije propustiti", priznala je Ksenija s iskrom u očima. Nije stala ni nakon Sarajeva - festivalski šarm preselila je na Vukovar film festival, ovaj put kao članica žirija. Plan je bio gledati filmove i malo se odmarati u pauzama: nekoliko knjiga, šetnje uz Dunav i žiriranje. Ali Ksenijin život, baš kao i njezine uloge, nikad ne slijedi klasične predloške. Umjesto tišine - razgovori o umjetnosti, filmske rasprave s kolegama, smijeh i slavonska dobrodošlica. Knjige su ostale zatvorene, ali zato je otvorila novo poglavlje životne radosti. I dok drugi tek hvataju zalet za jesen, Ksenija već vozi punom brzinom: snima nastavak serije "U dobru i zlu" na Novoj TV, a u matičnom kazalištu Gavella počinje s probama za predstavu "U ime oca, u ime majke". Riječ je o autorskom projektu redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić, nastao prema motivima romana Marine Vujičić "Sigurna kuća". Projekt se bavi temom obiteljskog i rodno uvjetovanog nasilja. Ksenija dandanas o glumi priča s iskrom u očima i s nevjerojatnom strašću. I možda baš zato djeluje kao da vrijeme s njom igra obrnuto - umjesto da je sustiže, stalno je nosi unaprijed. Iza njezinog glamura krije se žena koja privatno živi najjednostavnije moguće, samozatajno i tiho, a onda na sceni, platnu i ekranima eksplodira poput najvitalnije filmske heroine. Jer Ksenija nema godine. Ona ima talent, eros, osmijeh i dvije fatalne ljubavi - onu prema životu i prema trogodišnjem unuku Tomi. Dok su mediji prepuni njezinih poslovnih uspjeha, za Gloriju je ekskluzivno podijelila onaj ženski, zreli dio sebe i svojeg života.
Ženstvenost, svježina, mir... Kako je moguće tako izgledati i zračiti u šezdesetima? Koja je tajna vaše vitalnosti, vašeg unutarnjeg i vanjskog sjaja? I, naravno, ne možemo preskočiti vaše glamurozno pojavljivanje na Sarajevo Film Festivalu - kao filmsku scenu koju nitko nije mogao ignorirati.
- Da ne bi sve zasluge pripale samo meni, moram reći da je za to prije svega zaslužna sarajevska modna kuća Kaftan studio. To su dvije divne žene, sestre dizajnerice, talentirane i vrhunski profesionalne. One su osmislile cijelu priču i dizajnirale haljinu baš za mene. Kontaktirale su me dok sam još bila u ljetnom zenu na Braču i uopće nisam niti razmišljala što ću odjenuti. Mi smo glumice navikle uglavnom same smisliti styling za takve prilike, tako da je za mene ovo bilo kao neko filmsko iskustvo koje ću pamtiti. Zahvaljujući njima moj odlazak na Sarajevo Film Festival bio je prava čarolija. Nažalost, bila sam tamo samo dan i pol, s ekipom filma "Paviljon" u kojem glumim. A vitalnost je kod mene vjerojatno genetska priča. I mama i tata su nevjerojatno mladoliki. Doista ne posvećujem pretjeranu pažnju izgledu - ni u smislu prehrane, ni u smislu njege i tretmana. Jedem sve, ali ne previše. Koristim kreme i povremeno odem na masaže lica, ali ništa više od toga. Volim modu, ali nisam njome opsjednuta. Kupujem odjeću usput, možda najviše na putovanjima, jer tad imam vremena. Imam jedan omiljeni dućan u Zagrebu u kojem se osjećam kao doma, ali to bi bilo to. Volim ženstveni stil odijevanja, što ne znači da me nećete vidjeti u trapericama i tenisicama. Jedino sam luda za cipelama i visokim petama. Nakon dva-tri dana ravnih cipela - odmah ulazim u štikle. I sve moje cipele moraju nositi priču, imati neki filmsko-kazališni okus. Ne mogu biti obične i industrijske. Moja vitalnost dolazi i iz činjenice da se bavim poslom koji obožavam. Puno sam među ljudima koji imaju dobru energiju - to me sigurno čini mlađom. A ono ključno je ipak to što ja volim život. Baš volim život. A nije da sam baš bez poroka.
A koji su vaši poroci?
- Jedan je konstantan - pušenje. Iako sam s običnih cigareta prešla na električnu, i dalje pušim. Kroz život sam pokušavala prestati. Čak sam išla i na hipnozu, ali i sama hipnoza je odustala od mene. Ovo ljeto sam se smijala kad sam svojeg trogodišnjeg unuka Tomu dovela da vidi božanstvenu terasu apartmana u kojem smo ljetovali. Rekla sam mu: "Toma, vidi ovu ljepotu. Ovdje ćemo sjediti." A Toma je dovršio moju rečenicu: "... i pušiti."
Iza vas je iznimno bogata karijera - kazališna, filmska, televizijska. Kao da nikad niste stali. A privatno ste beskrajno diskretni. Kako balansirate svjetla pozornice i tišinu vlastite intime?
- Uvijek kažem da me na mojem profesionalnom putu pratila sreća. Direktno s Akademije pozvana sam u legendarni Teatar u gostima, gdje sam s najvećim glumačkim asovima poput Ane Karić, Relje Bašića, Vanje Dracha i Borisa Buzančića tesala zanat. I ta me sreća dalje pratila. Sve što je trebalo - dolazilo je u pravom trenutku. Sve što nije došlo - nije ni trebalo doći. Zaljubljena sam u svoj poziv i posvećeno mu pristupam, ali nisam bolesno ambiciozna. Ljudi često u glumce projiciraju ideju da i privatno moraju živjeti dramatične i senzacionalne scenarije kao iz holivudskih filmova. A iznenadili biste se koliko jednostavan i običan život ja vodim. U ovim virtualnim vremenima i beskrajnim ludim izazovima na svakom koraku - ja i dalje biram mir. Nemam društvene mreže. Nemam potrebu ni vremena baviti se time. Oduvijek imam taj neki osjećaj koji me prati da glumci na neki način oduzmu dio karizme i magije sebi i publici ako ne sačuvaju privatni dio sebe. Upravo ta naša intima i jest jedini zdravi prostor iz kojeg možemo kročiti na scenu i u uloge. Najveći umjetnici kojima sam zadivljena uvijek nose neku diskreciju bez obzira na karakter. Nemaju potrebu biti javni privatno. Ta diskrecija je najveći ljudski eros za mene. Nemam potrebu secirati svoju intimu javno, a i da me secirate - ne biste imali puno materijala, vjerujte mi. Moj život je toliko beskrajno jednostavan. Iznenadili biste se.
Kažu da glumice stare pred očima publike, pod reflektorima. Jeste li se ikad sami sa sobom susreli s tom osjetljivom, krhkom temom?
- Ne osjećam starenje. Jednostavno ga ne osjećam. Toliko sam aktivna i angažirana od samih početaka karijere do danas da tu temu još nisam osjetila iznutra. Ali nije lako kad se o tome počne razmišljati. Čovjek bi želio raditi zauvijek onako kako je radio u svojim najpotentnijim godinama. A priroda je takva da znamo - doći će trenutak kad to više neće biti moguće. Onda se nadam da više neću ni htjeti, pa će to riješiti problem. Da, glumice uistinu stare javno, pa je samim time ta tema još slojevitija i može biti bolnija. Nastojim ne razmišljati previše, sve dok se ovako dobro i vitalno osjećam. Iako nas društvo stalno podsjeća kako je "nepristojno" biti star. Bombardirani smo metodama zaustavljanja starenja. Možda se izvanjski može zaustaviti na neko vrijeme, ali iznutra - nikako. To svi znamo. Estetska kirurgija i razne metode pomlađivanja naprosto su biznis kao i svaki drugi. Nisam imala niti imam potrebu za tim. Dapače, užasno se bojim igle i boli. Što ne znači da jednog dana u nekoj dubokoj starosti možda neću. Ne osuđujem ljude koji se žele uljepšati da bi se osjećali bolje. Ipak, ono što mi je zastrašujuće i bolno jest kada mlade djevojke posežu za tim zahvatima, a doista nema nikakve objektivne potrebe da to rade.
Tijelo je glumcu moćan instrument. Na koji se način kroz život brinete o svom tijelu, o snazi i formi?
- Imala sam sreću da sam još kao mala počela trenirati gimnastiku u rodnoj Rijeci. Trenirala sam je sve do sedamnaeste godine - najprije sportsku, a onda i estetsku. I tijelo to pamti. Imala sam bazu fizičke kondicije koja je i danas moj resurs. Kasnije sam kroz život išla na vježbanje i pilates, jer imam potrebu da se moje tijelo kreće, živi, da bude aktivno. Volim i plivanje. A i sam glumački poziv podrazumijeva konstantno kretanje. Moje kretanje je i svakodnevna šetnja obožavane mješanke Emily, koju smo prije dvanaest godina udomili iz azila. Čak i kad u pet ujutro krećem na snimanje, njezina šetnja je obavezna.
Psihoterapeuti kažu da sve počinje u djetinjstvu. Kako je izgledalo vaše i kako se rodila odluka da postanete glumica?
- Imala sam istinski bezbrižno djetinjstvo u Rijeci. Provodila sam ga u igri, na školskom dvorištu i u prirodi. I po toj igri ga pamtim. A igrati se nisam prestala do danas. Nisam kao mala željela biti glumica, to je došlo tek u srednjoj školi. Upisala sam dramsku grupu bez ambicije, više zbog druženja i komunikacije. Profesorica hrvatskog mi je predložila da pokušam na Akademiji. Oduvijek sam voljela kazalište i čitanje, na neki način sam bila bliska s tim svijetom. Odluka je došla pri kraju srednje škole. Otišla sam na prijemni, prošla iz prve - i evo me. Ostalo je povijest.
Majčinstvo. Ljepote, težine, izazovi. Vaša 34-godišnja kći Vita je pijanistica, a vaš odnos dok vas slušam pomalo podsjeća na popularne "Gilmorice"?
- Uvijek se sjetim kad je Vita kao djevojčica radila popis zanimanja. Sva djeca maštaju o budućnosti. Od profesorice do policajke, križala je listu. Kad je došla do glumice, isto ju je prekrižila. Pitala sam je zašto, a ona mi je rekla: "To ti je, mama, kao da imaš leptira kojeg trebaš u bojanci pofarbati. Jedino što možeš napraviti je unijeti malo boja." Put ju je ipak odveo u umjetnost - Vita je pijanistica. I to ima smisla, jer s očeve strane dolazi iz glazbene obitelji. Nas dvije smo živjele same od njezine četvrte godine. Bio je to predivan suživot. Nastojala sam u kući biti samo mama, a ne glumica. Da ona ne osjeti teret popularnosti, prepoznavanja, specifičnosti mog posla. Mislim da sam u tome uspjela. Da se danas vratim unatrag, sigurno bih neke stvari napravila drugačije. Prvenstveno bih je jače pripremila na osjetljivost i izazove života. Vita je jedinica, a jedinice uvijek previše štitimo. Različite smo, što našem odnosu daje posebnu dinamiku. Ona je mirna i staložena, ja ne toliko. Danas je samostalna žena i majka. Mislim da sam, unatoč svemu, uspjela na svom putovanju majčinstva.
I onda se pojavio on - trogodišnji Toma. Na spomen unuka vaše oči se doslovno smiju. Kako se osjećate kao baka?
- Toma i ja smo se prepoznali od prvog trenutka kad je rođen. Baš pravo prepoznavanje. Donio nam je svima toliko ljubavi, radosti i veselja. Nevjerojatno je zabavan, pun energije. S njim nema dosade - samo smijeh i akcija. On ne hoda, on samo trči. Doslovno ga moramo "istrčati" da bi uvečer zaspao. Vita ga planira upisati na gimnastiku, pa ćemo ga možda lakše pratiti. Istodobno je nježan i senzibilan, stalno mi govori koliko me voli. Grlimo se, komentira moje modne kombinacije, urnebesno je duhovit. Kao baka sam potpuno zaljubljena. Razlika je u odgovornosti - ona je manja nego u majčinstvu. Sve je relaksiranije. Biti baka je za mene jedno duboko i ispunjavajuće iskustvo.
Kad vas životne okolnosti uzdrmaju - što vas vraća miru, snazi i sebi samoj? Kako se relaksirate, kako izgleda trenutak kad ne radite ništa?
- Da budem iskrena, ne sjećam se kad sam zadnji put imala dan u kojem baš ništa nisam radila. Radim stalno, a i ne mogu zamisliti dan ležeći, bez aktivnosti. Kad se ukaže malo slobode, uvijek postoje oni svakodnevni zadaci - kuhanje, pospremanje. Volim čitati. Volim se družiti s prijateljima, jer prijateljstva treba njegovati. Druženja s dragim ljudima su moja relaksacija. A mir pronalazim i u samoći. Volim biti sama sa sobom - baš sam si dobro društvo. I nikad nisam usamljena u samoći. Tada se zapravo punim i regeneriram.
Što za vas znači ženstvenost? Što je ono ženstveno što prepoznajete na drugim ženama?
- Njihov stav. Način na koji uđu u prostor. Njihova energija. Ruke. Osmijeh. Pokret. Ženstvena mi je duhovitost. Pa čak i kad se žene prave malo "šarf", kad su kulerice i frajerice. Obožavam žensku energiju i ženska druženja. Cijela moja obiteljska ženska linija - mama, sestra, kći Vita. Moje prijateljice, moje kolegice. Uvijek se veselim kad u Gavelli igramo "Hotel Zagorje" - gotovo cijeli ženski ansambl, i odmah taj žamor, smijeh, podrška, ludost. Baš onako - ženski. Volim ženski svijet i žensku energiju. I volim kad se žene međusobno podržavaju.
Imali ste samo 26 godina kad ste snimili legendarnog "Oficira s ružom" - jedan od najljepših filmskih ljubavnih klasika. Danas, s iskustvom i mudrošću, kako gledate na ljubav i muško-ženske odnose?
- Danas na ljubav gledam puno jednostavnije. U mladosti su mi ljubavne teme bile komplicirane jer nisam razumjela muško-ženske odnose. Nitko nam nije davao ljubavne savjete jer su bila neka druga vremena. Ni roditelji ni društvo - nego su nas puštali da sami prolazimo iskustva. I onda bismo svi griješili. Ne samo ja - i moje prijateljice. Imali smo ogromna očekivanja. Nismo znali komunicirati na vrijeme i zrelo. Puno je tu projekcija, ega, transfera bilo u ljubavi. Ali baš kroz te ljubavne priče najviše i učiš o sebi. U zrelijoj dobi mogu više uživati u ljubavi - u svim njezinim formatima, ne samo partnerskoj. Opuštenija sam. Više razumijem ljude, njihove potrebe, očekivanja. Više i dublje razumijem samu sebe. Shvatila sam da prijateljstvo mora biti temelj svakog odnosa. Da se u bilo kojem odnosu moram osjećati slobodno. Da ne bih mogla živjeti s nekim u istom prostoru konstantno. I da ne moram uvijek sve sama. Odrasla sam da budem samostalna i samoodrživa. To sam savladala. Ali učim da je moguće dopustiti da netko bude tu za tebe. Ponekad je dovoljno samo znati da je netko tu i da postoji ta opcija. S druge strane, osjećam se slobodnije nego ikad. Sve što život traži od nas u egzistencijalnom i prokreacijskom smislu sam odradila. Za sve sam se pobrinula. I sad je došlo vrijeme da se pobrinem i za sebe na onaj pravi način. I dalje sam tu, ali mogu i nestati i uživati u vlastitoj slobodi kad god to moje srce poželi. S tim da nikome ne trebam ništa objašnjavati. Neka nova razina slobode koja mi se jako sviđa.
I za kraj - što radi Ksenija Pajić s devedeset godina?
- Vozi cabriolet i vjetar joj mrsi kosu.
Šminka Irena Herceg
Frizura Mika Morović/Salon Glamour
Styling Anela Martinović
Odijelo Seventy Venezia
Pelerina Rodebjer, Garderoba Concept Store
Snimljeno u Galeriji Kranjčar, Zagreb
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....