Naše uspješne rukometašice Paula i Stela Posavec u iskrenom razgovoru za Gloriju prisjetile su se zajedničkog djetinjstva i tinejdžerskih nesuglasica, ali i otkrile kako je život u različitim državama dodatno zbližio njihov odnos.
Blizanke Paula i Stela Posavec (29) rođene su i odrasle u Čakovcu, a osim što ih povezuje sestrinska ljubav, dijele i jednako veliku strast prema rukometu. Obje su imale prilike zaigrati za hrvatsku rukometnu reprezentaciju, gdje su postizale sjajne rezultate, a odnedavno zajedno igraju u rukometnom klubu Lokomotiva Zagreb. Njihova priča nije samo o statistikama i rezultatima na terenu - život izvan njega, treninzi, putovanja i svakodnevne obaveze sastavni su dio njihovih života. U razgovoru za Gloriju ove su se uspješne sestre i rukometašice prisjetile najljepših trenutaka iz djetinjstva, koje je bilo prepuno nestašluka i igre, ljubavi prema sportu, te načina na koji se njihov odnos mijenjao s godinama.
Paula Posavec
Budući da smo Stela i ja cijelo djetinjstvo bile rame uz rame, teško mi je izdvojiti neku određenu uspomenu, ali najviše mi je ostalo u sjećanju kako smo se stalno igrale rukometnom loptom po kući. Krevet na kat služio nam je kao gol, a u dvorištu smo loptu napucavale u stepenice koje i danas zbog toga na sebi imaju pukotine. Naše djetinjstvo bilo je jako aktivno - stalno smo bile u pokretu, na ulici smo se igrale skrivača, nogomet i gumi-gumi. Kasnije smo bile mažoretkinje, pa vatrogaskinje, da bismo se na kraju pronašle u rukometu. S obzirom na to da smo oduvijek bile sportski tipovi, sudjelovale smo na raznim školskim natjecanjima, a osim rukometa tu su bili nogomet, košarka, odbojka, atletika, plivanje, pa čak i streličarstvo.
Naravno, kako to obično biva kod braća i sestara, i mi smo imale svoje faze. Bilo je razdoblja kad bismo se stalno družile i bile najbolje prijateljice, ali i trenutaka kad bismo se posvađale i tada jedna s drugom jedva razgovarale. Ponekad bi došlo i do pravih svađa pa čak i tučnjave, ali to je jednostavno bio dio odrastanja. Iako smo se znale praviti hladne, uvijek smo se međusobno instinktivno štitile kad bismo osjetile da se jedna od nas nalazi u opasnosti.
Kao djevojčice obje smo bile ozbiljne i poslušne, iako smo imale nestašnog vođu - stariju sestru Leonu. Ljudi su nam često govorili da djelujemo ozbiljno, pogotovo na rukometnom terenu. Voljele smo sport, bile marljive i odgovorne, a samim time možda ponekad i malo preozbiljne. Uostalom, i dan danas na prvu ostavljamo takav dojam, ali to ne znači da ne volimo šalu i zabavu.
Mislim da smo Stela i ja zapravo u svemu vrlo slične. Ne pada mi na pamet stvar u kojoj se potpuno razlikujemo - samo u nekima jedna više naginje određenim stvarima. Obje smo nestrpljive i vrlo nagle u vožnji, volimo se rano buditi, izbjegavamo shopping i velike gužve po trgovačkim centrima, a obožavamo sushi i kinesku hranu. I modni stilovi su nam dosta slični, ali rijetko posuđujemo odjeću jedna od druge. Jednostavno nemamo tu naviku.
Roditelji nas sada već dobro razlikuju, iako nas ponekad preko telefona ne mogu prepoznati jer imamo gotovo identičan glas. Kad smo bile male, tata je Stelu zabunom dvaput okupao, dok mene uopće nije. U školi nas profesori često nisu razlikovali, pa smo to ponekad i iskoristile - jednom je Stela odgovarala likovni umjesto mene. Dok smo bile klinke, smetalo nam je što nas stalno pitaju koja je koja, ali danas nam je to potpuno normalno.
Odnos nam je danas čvršći nego ikada, što je i prirodno s godinama i iskustvom. Više cijenimo to što kraj sebe imamo osobu koja slično živi i razmišlja. Kad se i posvađamo, to brzo riješimo i prodiskutiramo, dok smo se prije znale danima duriti. Sad puno mirnije prihvaćamo savjete i kritike, što ranije nije bio slučaj. Dobro nam je došlo i razdoblje kad smo bile razdvojene zbog rukometa - svaka je bila u drugom klubu i živjela u drugoj zemlji. Ljudi su se pitali kako ćemo funkcionirati jedna bez druge jer smo prije toga uvijek bile zajedno, ali znale smo da ćemo se snaći jer obje znamo koliko je važno u životu biti samostalan.
Stela je jednostavna, smirena, ne voli konflikte ni dramu i uvijek je spremna pomoći, a to je nešto čemu se najviše divim kod nje. Izrazito je obzirna prema drugima, po mom mišljenju ponekad i previše, a upravo ju ta njezina staloženost čini izvrsnim vođom na terenu. Kad smo bile odvojene, čule smo se svaki dan, a naši videopozivi znali su trajati i po tri sata. Sad kad opet živimo zajedno, savjet, pomoć i podrška su mi doslovno nadohvat ruke.
Kad smo zajedno, i Stela i ja uživamo u malim stvarima. Ne napuštamo stan bez zajedničke jutarnje kave, volimo otići na brunch u kvart, a nedavno smo naučile igrati belu pa često provedemo sate i sate kartajući. Najdraže mi je što znam da je moja sestra uvijek tu za mene i da na nju u bilo kojem trenutku mogu u potpunosti računati. Danas me rijetko što kod nje živcira, osim kad mi se ne javi na mobitel (a uvijek ga ima uz sebe) ili kad prejako zalupi vratima od auta.
Sada vidim da nas je četverogodišnja razdvojenost samo još više zbližila. Otkad opet živimo zajedno, kao da se ponovno iznova upoznajemo i otkrivamo koliko smo se promijenile, a zapravo ostale iste. Iako se obje dobro snalazimo i kada smo odvojene, sve je lakše i ljepše kad smo jedna uz drugu.
Što se tiče rukometa, i tu smo s godinama postale sve ozbiljnije i odgovornije. Na treninzima i utakmicama uvijek smo maksimalno fokusirane, a samim time i naš odnos na terenu dodatno je sazrio. Mnogo više razgovaramo, savjetujemo jedna drugu i podržavamo se kad neka od nas prolazi kroz teško razdoblje.
Stela Posavec
Djetinjstvo je meni i Pauli bilo prekrasno i ispunjeno, uz našu stariju sestru Leonu. Tek sada vidim koliko smo mogle biti zahvalne što smo odrasle u vremenu kada smo dane provodile vani, na ulici, bez tehnologije... Nismo imale sve kao današnja djeca, ali upravo je u tome bila čar. Takvo nas je djetinjstvo, uz roditeljski odgoj, oblikovalo u skromne i ponizne osobe. Rukomet smo voljele od najmlađih dana, a jednom smo, igrajući se loptom, razbile staklo od ormara u dnevnoj sobi. Bojale smo se reći roditeljima pa smo staklo zalijepile selotejpom, nadajući se da se neće primijetiti. Naravno da su nas odmah otkrili.
Kao tinejdžerice često smo se znale posvađati, kao i većina sestara u tim godinama. To su faze kad misliš da si najpametniji i kad svaka brani svoje mišljenje. Sjećam se i jedne anegdote iz osnovne škole kad sam Pauli slučajno bacila korektor u glavu pa je imala kvrgu nasred čela - tada sa mnom nije pričala tjedan ili dva. Moja je sestra vlo odgovorna, odlučna, pedantna i brižna osoba. Divim joj se jer uvijek razmišlja racionalno i često razum stavi ispred svojih emocija, dok sam ja puno veći emotivac. Bliske smo, ali nismo ovisne jedna o drugoj, što smatram vrlo zdravim odnosom.
Nakon četiri godine odvojenosti sada ponovno živimo i igramo zajedno, pa smo gotovo cijele dane zajedno. Pratimo iste serije, volimo otići na kavu ili prošetati u slobodno vrijeme. Iako svoju sestru jako volim, to što sporo jede zna mi ići na živce, ali i to što se dugo sprema gdje god da idemo - bilo u dućan, na trening ili u grad.
Mislim da nas je upravo ta četverogodišnja razdvojenost najviše zbližila. Igrale smo u različitim klubovima i državama, rijetko se viđale, ali smo se često čule videopozivima. Kad bismo se napokon vidjele, imale smo bezbroj tema za razgovor. Posebno sam joj zahvalna kad me upozori na neko moje ponašanje ili reakciju kojih često nisam niti svjesna. Iako to ponekad završi svađom, kasnije uvijek shvatim da mi je željela dobro.
Kad sam prvi put otišla igrati izvan Hrvatske, često sam mislila kako bi bilo lakše da je Paula sa mnom. Tada sam stvarno shvatila koliko je važno imati blisku osobu koja te razumije, a moja sestra za mene to svakako jest. Danas smo jedna drugoj velika podrška. Možda to ne pokazujemo riječima, jer nismo previše pričljive, ali imamo svoje načine. Dovoljni su pogled ili stisak ruke da znamo što ona druga misli.
Snimljeno u Galeriji Kranjčar
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....