Petra Svrtan hrabro i iskreno govori o posljednjim trenucima s mamom, cijenjenom dramskom umjetnicom Ninom Erak, te otkriva kako su joj glazba i ljubav pomogli vratiti životnu radost
Prošlo je nešto više od mjesec dana otkako je nagrađivana kazališna, televizijska i filmska glumica Petra Svrtan (31) ostala bez majke, cijenjene dramske umjetnice Nine Erak, nakon borbe s teškom bolešću. I tu tugu zbog gubitka najvažnije osobe u životu nosi hrabro, ponosno, ponizno, prkosno, pomalo punkerski i duboko transformativno, svjesna da njezina majka od nje ne bi tražila drugačije. "Neizvjestan je bio i mamin tijek bolesti, ali ona je upravo to učinila, vjerovala i borila se", kaže Petra, koju je iskustvo gubitka bliske osobe potaknulo na razmišljanje o smrti kao dijelu života. Zastrašujuća je, kaže, zato što smo tako ‘naučeni‘, jer nam je nečiji odlazak u nepoznato stran i težak. A za nju je, kako nam je priznala, rastanak s mamom bio i jako duhovno iskustvo: kroz fizički odlazak te čiste ljubavi završilo je jedno, a započelo novo poglavlje života. No, ta vječna majčina ljubav i hrabrost nose je kroz život - osjeća je uvijek prisutnom, svjesna da je neki nikada nisu ni doživjeli. Zato joj nije bilo traumatično otvoriti dušu i podijeliti bolno iskustvo rastanka, ispričati koji su je najvažniji ljudi pratili u trenucima tuge, zbog čega se nije osjećala sama, kako je glazba ušla u njezin život te zašto, unatoč svemu, nosi istinsko životno veselje. Tome je pridonijelo i skorašnje gostovanje na festivalu u južnokorejskom Busanu, gdje s kolegama iz Zagrebačkog kazališta mladih igra predstavu ‘Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute‘ - redatelja Aleksandra Švabića.
Kako proživljavate odlazak vaše majke Nine Erak?
- Milost je to što sam se s mamom oprostila u trenutku kad sam imala svijest, snagu i alate da to prihvatim, bolje razumijem i nosim se s tugom. Usuđujem se reći da je sve vezano uz njezinu smrt i odlazak - milost. Baš sam to rekla i prijateljici; znam, zvuči čudno, ali... Najveća mi je milost to što sam s njom bila u posljednjim tjednima i trenucima života, kada smo zajedno prolazile tu lekciju - otpuštanja najdraže i najvažnije osobe. To sam morala proći i u tome je satkana čudesna ljubav.
Kako se vaša majka držala tijekom liječenja?
- Bila je nevjerojatno hrabra, no nikome ne bih poželjela da tako nešto doživi. To je stvarno strašno stanje. Svaka joj čast na snazi".
Što vam je važno rekla u tim zadnjim danima?
- Bilo je tu mnogo lijepog, duboko emotivnih trenutaka koji su samo naši, privatni i neprocjenjivi. Neobično je kako u tim trenucima osjetiš da su se uloge promijenile; barem je meni bilo tako - kao da postaješ vođa roditelju, autoritetu koji te odgojio, a on polako odlazi... Shvatila sam koliko je važno da u trenutku umiranja sa sobom imaš nekog bliskog. Tada naučiš mnogo o humanosti - i svojoj i tuđoj - i o snazi zajedništva koju su mi cijelo vrijeme pružali bliski ljudi.
Što vam pruža utjehu nakon mamina odlaska?
- Zahvalna sam joj na tome što sam ja - ja. I vjerujem u druge dimenzije, u druge svjetove, kao i u činjenicu da je gotovo sve u našem životu lomljivo, krhko i nepredvidivo.
U čemu ste bile slične? Koje vam je putokaze dala? Zbog čega ste joj se divili?
- Divila sam joj se zbog nevjerojatne otpornosti kojom je podnosila i izdržavala bolest, sve to na jedan tihi, nenametljiv način. Uvijek je voljela. Bila je duboko introspektivno biće snažne intuicije - tajanstvena i snažna. Znala je utješiti, ohrabriti. Ta introspektivnost, analitičnost i sposobnost da nam se nepoznati ljudi otvaraju i pričaju svoje živote zajednička nam je crta. Nadam se da sam od nje naslijedila jednaku snagu. Bila je kraljica. Jako sam ponosna na nju i nemoguće je da ta ogromna uzajamna energija ljubavi jednostavno nestane. Uvijek je sa mnom. Osjećam je.
Za vrijeme majčine borbe uz vas je bio i otac Boris Svrtan.
- Da, bio je. Tata je super. Upravo se u velikim i dramatičnim situacijama ljudi iskažu - njihova snaga i prisutnost. A tata je bio tu. Dok smo bili uz mamu, prisjećali smo se mog idiličnog i bezbrižnog djetinjstva, znatiželje i mašte koju sam naslijedila od njega. On je, zajedno s mojim dečkom, rješavao sve formalnosti vezane uz majčin pogreb. Uz njih dvojicu osjetila sam predivnu snagu i zajedništvo. S tatom često popijem kavu ili odemo na ručak, a ima i neobičnih epizoda: neki dan smo ga Sandro i ja sreli na autocesti kad smo se vraćali s mora, on je bio na motoru. Išli smo prema Gorskom kotaru, nakon čega nam se on spontano pridružio. Super se slažemo, a to dođe kad malo riješiš svoj unutarnji nemir. Barem je tako kod mene - za druge ne znam.
Mislite li da to ima veze s tim što ste u svibnju proslavili 31. rođendan, odnosno ‘izašli‘ iz za vas kaotičnih dvadesetih?
- Može biti. Tridesete su mi najbolje. Dvadesete su bile čisti odron u smislu kopanja po zabludama i osjećaja da uvijek moraš biti ‘tih, fin i pristojan‘, pa čak i kad se zauzimaš za sebe i svoj glas. U dvadesetima sam kopala po vlastitoj istinitosti, ranjivosti, odgovornosti, dopuštanju pogrešaka - i svojih i tuđih - stišavanju perfekcionizma i ne vrednovanja sebe isključivo kroz vanjštinu.
Kako ste upoznali dečka Sandra Petrića?
- Na kazališnom festivalu Ecije Ojdanić u Drnišu. Razgovor smo započeli o astrologiji, pa se zahuktao i postajao mi je sve zanimljiviji. Poslije su naši susreti tekli slatko i polako, a Sandro mi se svidio na prvi pogled. Osjetila sam neku energiju i povezanost na podsvjesnoj razini.
Koje su tri osobine kojima vas oduševljava?
- Inteligencija, duhovitost i tvrdoglavost. Sviđa mi se kad je ponekad tvrdoglav, drčan i ne da se lako smotati.
Upoznali smo vas kao platinastu plavušu u seriji "Crno-bijeli svijet", pa ste neko vrijeme nosili crveni bob, a prije desetak dana skratili ste kosu i dodali ružičaste pramenove. Je li nova frizura simbolična najava nove sezone u Zagrebačkom kazalištu mladih?
- ZKM je prava punkerska mainstream adresa i najbolje radno mjesto za mene. A ova moja nova, raščupana, ružičasta frizura općenito se slaže s mojom životnom transformacijom koja je u tijeku. To je konstanta. Zapravo, jedina konstanta u mom životu je transformacija.
Što je još novo i transformativno kod vas?
- Imam bend i uskoro počinjem sa svirkama. Sve je počelo kad sam prije dvije godine počela pisati pjesme sa svojim dečkom Sandrom Petrićem, producentom i inženjerom zvuka. Počeli smo zajedno sviruckati, ali kad sam najboljoj prijateljici pustila jednu snimku, rekla mi je da je sve to dobro, ali da naučim pjevati.
Jeste li upisali satove pjevanja?
- Jesam, i to kod fantastične mentorice Sandre Halužan. Istražujemo moj glas i sve što on može, a samim time i dušu. Jer glas je nositelj svega - emocije, tebe, duše, duha, poruke. Osvijestila sam da je najbrži put od srca do srca, od duše do duše, upravo pjevanje, pjesma.
Pišete li pjesme?
- Da, Sandro i ja radimo pjesme. Uglavnom se nadopunjujemo. Recimo, ja nešto odsviram na klaviru, pa on nešto doda na gitari, razradi melodiju. Imamo neku posebnu međusobnu energiju i radni elan. Glazba koju stvaramo ima indie, punk i rock zvuk. Nemamo još ime benda, ali nam je bubnjar Ugo Korani, moj prijatelj iz kazališta.
Odlučili ste transformirati i tijelo. Kad ste počeli ozbiljnije trenirati?
- Zadnjih godinu dana imam trenericu Lauru Lončar. Ima nebesko plavu kosu, sjajno me uči i umjetnička je duša. Ovo ljeto odradila sam dvije trkačke utrke - na Hvaru i u Zagorju - po 13 i 14 kilometara. Volim i planinarenje po Velebitu, tako da kombiniram svašta. Jako mi je važna tjelesna aktivnost.
Kakvi ste s prehranom?
- Volim otići na tržnicu i ondje se osjećam jako zdravo uz sav taj izbor ribe, voća, povrća i drugog blaga. Nastojim da mi hrana daje energiju, osjećaj lakoće i da je nutritivno bogata... Daleko od toga da neću izaći van i zaružiti. Stvar je u ravnoteži.
Posljednjih godina javno ste govorili o mentalnom zdravlju i poremećaju prehrane. Koliko ste i što najvažnije naučili o sebi i emocijama?
- Najvažnije je da sam ozdravila od poremećaja prehrane. To je bilo veliko, dugo putovanje kroz moje dvadesete - kad sam si rekla da ovako više ne ide. Tada je započelo reprogramiranje po svim točkama. Zahvalna sam psihoterapiji na koju idem već sedam godina, jer mi je pomogla osvijestiti da je poremećaj prehrane jedan oblik nemoćnog sustava kontrole. To prati i velika količina perfekcionizma i preozbiljnog doživljavanja sebe. Nikako se ne možeš probiti kroz to mračno klupko i doživjeti istinsko veselje. Cijelo te vrijeme prati osjećaj opterećenja i stege, problema i briga. Dok to ne počneš rješavati, nema sunca. Izašla sam iz tog tunela i neću reći da povremeno nema tih misli i anksioznosti, ali sada se znam nositi s njima. Jednostavno, postala sam zagovornica neopterećenog života. Jer ne možeš puno toga kontrolirati. Mislim da je kontrola iluzija. Osvijestila sam da treba imati odlučnost i ‘slušati trbuh‘, intuiciju, biti u kontaktu sa sobom. Jer svi mi dobro znamo što nije, a što jest dobro za nas, a to što nekad odem u suprotnom smjeru - to je već neka druga priča.
Odjeća; Zeleni kombinezon - Hippy garden, komplet od buklea Ganni, Garderoba concept store, bijela košulja Hippy garden, suknja i sako MINAMI
Styling: Anela Martinović
Frizura: Frizerski salon PRIMEvision
Šminka Irena Herceg
Snimljeno u prostoru Galerija Formu, Teslina
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....