Spisatelj koji je u svom romanu ‘Mogla bi se zvati Leda‘ opisao kroz što je sa suprugom Martinom prolazio tijekom bezuspješnih pokušaja potpomognute oplodnje, otkriva kako su posvojili djevojčicu i dječaka i ostvarili želju za roditeljstvom.
"Mislim da je ova ljubav i obitelj koju imamo više i jače nego da smo djecu dobili prirodnim putem", govori 43-godišnji pisac Marko Gregur koji je sa suprugom Martinom (42) u proteklih sedam godina posvojio dvoje djece, djevojčicu koja im je u život ušla sa samo osam mjeseci i dječaka kojem je bilo šest godina kada je postao dio obitelji. Ljubav ovog para prema djeci teško je opisati riječima, a njihova su srca, baš kao i dječja, napokon ispunjena. U njihovu obitelj došli su nakon što su Marko i Martina šest godina bezuspješno išli na potpomognutu oplodnju - pokušaje u državnim i privatnim poliklinikama kojima ne znaju ni broj, gdje su uporno i s nadom odlazili iz rodne Koprivnice. Danas, kada se prisjeća tog teškog perioda, Marko kaže kako je podjednako lijepo i bolno, kako se sudaraju snovi kao nešto lijepo i ožiljci s trajnim posljedicama. "Moja je slika sastavljena od niza trenutaka, od nade do očaja. Jedna od slika je ona Martine koja si svaki dan sama daje injekciju u trbuh. Ili atmosfera u čekaonici, kad točno vidiš tko je došao prvi put, a tko je već iskusan. Našalio sam se jednom pa rekao Martini da se ne brine, jednom ćemo i mi biti tako opušteni. A zapravo je ta opuštenost bila faza do koje nitko nije želio stići, jer je značila da si tamo već bio puno puta. S gubicima je bilo različito, ali uvijek teško, nekad više, nekad manje", prisjeća se.
O želji za djetetom i procesu potpomognute oplodnje, a u konačnici i odluci o posvojenju, prije osam godina napisao je knjigu ‘Mogla bi se zvati Leda‘ koja je ovih dana doživjela svoje treće izdanje u izdanju Frakture. U tom duboko intimnom romanu na 182 stranice opisuje svoju bol i čežnju, iščekivanje koje možda nikad neće biti ispunjeno. Sve se to isprepliće s pričom o njihovoj ljubavi koja je započela u srednjim dvadesetima, kada je on bio dostavljač, a ona radila u svom frizerskom salonu gdje radi i danas. Upoznali su se u Koprivnici, gdje su nekoliko godina kasnije pružili topli dom za dvoje mališana koji su im u potpunosti promijenili život. No, put do odluke o posvojenju nije bio nimalo lak. Marko je, priznaje, bio spreman prije supruge tu bezuvjetnu ljubav za njihovu nerođenu Ledu dati nekome drugome, a emotivno se prisjetio i dana kada je tu odluku donijela i Martina.
Žal i tuga, a ne krivnja
"Bila je to večer uoči naše godišnjice braka, što je ujedno bio moj 35. rođendan i godišnjica naše veze. Imao sam predstavljanje knjige u jednom obližnjem gradu. Martina me pitala hoću li se vratiti do ponoći i ja sam obećao, ali sam, kako to već ide, malo zakasnio. Baš malo, ali prošla je ponoć i bila je tužna. Čestitao sam joj godišnjicu, ali ništa joj to nije značilo pa smo se malo porječkali, a onda mi je spomenula obećanje i da mi je baš željela dati to nešto u ponoć. Pružila mi je čestitku koju je sama izradila. ‘You make my heart smile‘, pisalo je na njoj. Niže je pisalo ‘happy birthday‘, a s lijeve strane bio je bijeli maslačak. Nekoliko padobranaca letjelo je kao da ih je netko otpuhnuo. I tamo je, u toj čestitki, na kraju pisalo da je spremna da posvojimo dijete", prepričava.
Objasnio je i kako danas doživljava svoju izjavu ‘Neće biti majka, a ja sam kriv za to‘ te je li taj osjećaj krivnje koji se iščitava iz nje s vremenom nestao. "Nije to bio toliko osjećaj krivnje, koliko žal i tuga zbog nemogućnosti ostvarivanja majčinstva. Nestao je sasvim, jer je sve završilo dobro. Pomisliti da Martina neće biti majka bilo mi je teško ne samo zato što je to jako željela, nego zato što sam znao koliko toga bi mogla pružiti. Srećom, to se ostvarilo, imamo predivnu djevojčicu i dječaka. Nekad mislim da je moralo tako biti. Moja je majka Senka radila u centru za socijalnu skrb, gledao sam djecu kojima je bila skrbnica i mislio kako ću posvojiti dijete kad odrastem", govori Marko.
Kao amiš koji hoće u NASA-u
Centru za socijalnu skrb buntovnički je posvetio cijelo jedno poglavlje knjige u kojem objašnjava kako je umalo odustao od svega jer više nije imao snage ni volje ‘izigravati budalu pred kojekakvim stručnjacima‘, odgovarati na pitanja psihologinja, osjećati se kao amiš koji se natječe za mjesto tehničkog direktora NASA-e. -Sa zebnjom se prisjeća kako se u njihovim najtežim trenucima i neuspjelim pokušajima da dobiju dijete gotovo pravio da oko njih nema djece - da u gostima ne uzme slučajno nečije dijete u naručje, prokomentira kako ima lijep osmijeh, o čemu u više navrata piše i u svom romanu. "Nevjerojatna je snaga i upornost koju je imala Martina, pogotovo u procesu posvajanja. Znao sam pomisliti kako je majčinska ljubav stvarno nešto posebno, neka viša sila", govori Marko.
Upravo je njoj prvoj povjerio rukopis na čitanje kada je prije osam godina odlučio izdati knjigu. "Pisao sam iz potrebe da sačuvam sjećanja, ljude i trenutke. Tako sam zapisivao neke stvari koje su nam se događale, da ne zaboravim, ne misleći da pišem knjigu, nego samo bilješke kojima ću se nekad vratiti. Bio sam otprilike na polovici teksta kad sam shvatio da pišem knjigu i da je upravo ta forma u kojoj sam bilježio ona prava. Dvoumio sam se trebam li objaviti taj roman, a dvoumim se i danas. Ali činilo mi se da je takva knjiga potrebna jer je sve to bilo svojevrsni tabu. Lakše mi je jer mi se javilo dosta čitatelja, uglavnom čitateljica, koje su rekle da im je roman pomogao na ovaj ili onaj način. Vjerojatno je trebalo hrabrosti za napisati takvu intimnu knjigu, ali puno je teža pozicija onih drugih o kojima pišeš, odnosno Martine. Dao sam joj rukopis na ljetovanju, rekao da pročita i da ću objaviti ako se složi. Tako da bi hrabrost prije svega trebalo pripisati njoj", objašnjava.
Korijeni i krila
U međuvremenu je napisao roman ‘Vošicki‘ za koji je 2020. dobio nagrade ‘Vladimir Nazor‘ i ‘Fric‘ za književnost, doktorirao na studiju Medija i komunikacija na Sveučilištu Sjever, pokrenuo nakladničku kuću Neolit. Svoju je strast prema kulturi i knjigama prenio i djeci.
"Često odlazimo u kazalište i kino, putujemo. Kćeri smo čitali svaku večer, a onda je poželjela da joj čitamo i ujutro, tako da se načitamo, a sin čita sam. Toliko čita da pročita sve knjige koje ponese na more pa je, osim u našoj, član knjižnice u Novalji", priča ponosno. Djecu uče da ih oblikuju događaji i iskustva, a ne materijalne stvari. "U romanu ima jedna izreka koja kaže da sve što djeci možemo dati jesu korijeni i krila. Naši su korijeni priče koje im možemo ispričati. Mi smo obitelj oko koje se ne omata pupkovina, ali smo nas četvero jedno. Možda ne umnoženi, ali svakako nedjeljivi. Uvijek im govorimo isto: da u životu mogu biti bilo što, ali da je to bilo što nevažno ako nisu dobri ljudi. Roditeljstvo nas je promijenilo u organizaciji vremena. I moramo više paziti da se ne izgubimo, Martina i ja. Onda je kći ljubomorna na naše trenutke, iako su uvijek s nama. Navečer smo, primjerice, za stolom, pa veli: ‘Tata, ti uvijek sve mamu prvo pitaš‘. Znamo im reći da imaju sreće jer se možemo organizirati da je uvijek netko s njima. Želimo im puno toga pokazati, širiti ona krila...", govori Marko.
Sretan je što njihovi prijatelji i obitelj obožavaju njihovu djecu i često provode zajedničke trenutke. Ovaj nagrađivani pisac vjeruje kako će njegovi noviji zapisi nastaviti ‘priču o Ledi‘ u knjizi ‘Priče o Aji‘, gdje će pokušati odgovoriti i na pitanje koje im je postavila i psihologinja: ‘Kako reći djeci da su posvojena?‘
"Mislim da to ne završava i da će uvijek biti najteži dio. Napisao sam nešto i o tome, za onu moguću knjigu - ‘Gledam te, Aja, četiri su ti i pol godine, od tvog osmijeha rastu tratinčice, a zrakom lete maslačci i pitam se kako je to moguće - da najljepša stvar bude i najtužnija. Gotovo pa mi je nemoguće o tome misliti, baš kao i ne misliti. Strah me da više ništa neće biti isto, da će odletjeti maslačci naših popodneva, a što će onda uopće ostati? Ja sam tu, mi smo tu, da ti pružimo najljepše moguće djetinjstvo, ne da ga uništimo.‘ Zasad nam ide lijepo", završava Marko.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....