S beogradskom glumicom Svetlanom Bojković, koju pamtimo po ulozi Emilije Popadić iz hit-serije 80-ih, razgovarali smo uoči njezinog gostovanja u Zagrebu i Rijeci.
Kad bi poslom ili zbog posjeta prijateljima dolazila u Zagreb, beogradska dramska umjetnica Svetlana Bojković nekako bi uspijevala da tijekom omiljenog "đira" centrom - na potezu od Hrvatskog narodnog kazališta do Zrinjevca i omiljenog hotela Palace - prođe bez očekivanih zastajkivanja. Prolaznicima je njezino lice itekako poznato iako ga krije sunčanim naočalama, no dok Zagrepčani potisnu tremu kako bi joj prišli s riječima: "Niste li vi Emilija Popadić iz ‘Boljeg života‘?" - ona već odmiče dobro znanom rutom. Katkad je se može vidjeti na kavi u Kavkazu s nacionalnom prvakinjom Brankom Cvitković, nakon čega žuri na još nekoliko dogovora s prijateljima, poput opernog pjevača Ronalda Brausa te susreta s članicom obitelji, rođakinjom svog trećeg supruga, diplomata Slavka Kruljevića.
"Rijetko se privatno šminkam pa dobro dođu pažljivo odabrane sunčane naočale. Uvijek imam frizuru i ruž, ali lice se zasiti čestog nanošenja šminke koliko god bila kvalitetna. Sunčane naočale daju mi iluziju anonimnosti, iako ću uvijek zastati kada mi prolaznici priđu i povedu razgovor o Emiliji i drugim ulogama jer je to dio mog posla i života. No, morat ću vas razočarati, ne poistovjećujem se s tom ulogom iako sam je voljela i od kraja 80-ih igrala je četiri godine. Ja sam opsežniji "materijal" i kudikamo širi pojam", govori 77-godišnja Svetlana Bojković o odnosu prema besprijekornoj beogradskoj dami, profesorici književnosti iz "Boljeg života" po kojoj je pamti hrvatska publika.
Pa ipak, svoj zaštitni znak, dvorednu bisernu ogrlicu, i danas nosi s lakoćom žene kojoj su profinjeni ukrasi stvar svakodnevice - što je povezuje s Emilijom Popadić. Obje imaju i sličnu frizuru. Odmjerena je, vrlo pažljivo koristi riječi - što podsjeća na replike koje je njezin lik izmjenjivao sa suprugom u seriji, Dragišom Popadićem, a igrao ga je poznati beogradski glumac Marko Nikolić. Naime, kad bi se par posvađao, namijenila bi televizijskom suprugu pažljivo naciljane "ubode" ravno u ego.
Sličnost s Emilijom
Svjesna da ne može izbjeći poistovjećivanje s profinjenom profesoricom iz serije - u kojoj su još sudjelovali Lidija Vukićević, Dragan Bjelogrlić i Boris Komnenić, kasnije su im se, uz brojne glumce, pridružili Aljoša Vučković, Boris Dvornik te Semka Sokolović-Bertok - naposljetku je odustala od distance prema gospođi Popadić.
"Glumci izvlače lik iz sebe, traže zajedničke točke s ulogom, tako da u sebi imam i malo Emilije", "predala" se beogradska diva koja će s komedijom "Ženski razgovori" 26. rujna gostovati u zagrebačkom kazalištu Scenoteka. Nije joj problem taj dan u Zagrebu igrati u dva termina zaredom, u 18 i u 20 sati, a onda se 27. rujna, s kolegama iz predstave nastale po tekstovima Duška Radovića - Vesnom Čipčić (pamtimo je kao Vesnu Šurdilović iz serije "Vruć vetar") te Milanom Mihailovićem (glumio je u kultnom "Balkanskom špijunu") - zaputiti u Rijeku. Glumačka družina, koja predstavu o muško-ženskim odnosima u istom sastavu igra već četiri desetljeća, 29. rujna gostuje u Ljubljani, a onda će se Svetlana Bojković vratiti u Beograd i posvetiti novom kazališnom projektu.
Kaže da je ponajprije kazališna glumica: u karijeri dugoj preko pet desetljeća ostvarila je oko 200 uloga. Pa ipak, iza nje je i Zlatna Arena za ulogu skitnice Mike u filmu "Pas koji je voleo vozove", a igrala je i u seriji "Kuda idu divlje svinje" iz 1971., autora Ive Štivičića te redatelja Ivana Hetricha. Početak snimanja bio je izazovan: zbog nezgodnog uganuća noge baš pred odlazak u Zagreb scena u kojoj pjevačica Vera zavodljivo izvodi šlager u prepunoj kavani zapravo je bila trik. Snimljena je uz pomoć dolly-tracka ili tračnica za kameru postavljenih u krugu oko nje kako bi se stvorila iluzija da se kreće ona, a ne kamera. Nosila je, naime, longetu, nije se mogla pomaknuti, no filmska ekipa lukavo je riješila problem.
"Bili su divni kolege, a ta serija bila je jedna od najboljih. Poslije sam snimala s Edom Galićem serijal "Nikola Tesla", u Zagrebu sam glumila i s Borisom Buzančićem u televizijskoj drami "Igra u dvoje" koju je napisao Tito Strozzi, a kasnije sam u više navrata s Ateljeom 212 gostovala u Dramskom kazalištu Gavella: posljednji put prije dvije ili tri godine s predstavom "Moja ti". Dolazila sam i sa svojim mužem Slavkom, tada bismo zbog njegove rođakinje malo dulje ostali u gradu koji sam davno zavoljela", govori glumica, koja se i danas u šali pita kako to da je samo nju u obitelji Bojković "zakačio" umjetnički gen. Otac Cvetko bio je inženjer geodezije, strpljiv, ali i strog, iako mu je bila jedino dijete. Mama Vera nije radila: posvetila se vođenju kućanstva i njezinu odgoju.
"Imala sam lijepo djetinjstvo, skromno, ali ne siromašno: tako je bilo tih godina, zemlja se tek 60-ih počela otvarati svijetu i međunarodnim modnim događanjima. Međutim, mama i ja ipak smo se uspijevale snaći i odijevati sa stilom: u majci sam puno godina kasnije našla nadahnuće za Emiliju Popadić", otkrila je i dodala kako su se njezini roditelji nadali da će postati arhitektica ili liječnica. Pohađala je prirodoslovno-matematički smjer u gimnaziji, a paralelno je u glazbenoj školi svirala klavir. Ne samo da je bila odlikašica, nego i među najboljim gimnazijalcima svoje generacije u cijelom gradu. Ukratko, ispunila je roditeljska očekivanja - barem do svoje 18. godine - a onda im je priredila šok: ponukana kazališnim predstavama na koje je odlazila s roditeljima i školom odlučila je upisati studij glume. Bila je to katastrofa epskih razmjera u njezinoj obitelji, trebalo je proći neko vrijeme da se stvar "slegne" i da njezini roditelji to prihvate.
"Dolazili su kasnije na moje premijere, bili su ponosni i sretni zbog mene, ali, ruku na srce, mislim da nikad nisu do kraja shvatili čime se, zapravo, bavim", otkriva glumica koja je, nedugo nakon što se upisala na željeni studij, upoznala glumca Miloša Žutića. Počeli su izlaziti, no njezini roditelji neumoljivo su tražili da se vrati kući najkasnije do 23 sata. Sama pomisao da njih dvoje odu na ljetovanje bila im je skandalozna.
Živi svoju istinu
"Udala sam se u 21. godini jer kad ste udana žena, nitko vam ne može nametati što ćete raditi, barem ne meni. Dobili smo danas 52-godišnju kćer Katarinu koja je ostvarila vrlo lijepu glumačku karijeru i s kojom imam divan odnos. Nisam postala baka, no važnije mi je imati ispunjen odnos s kćeri koja je na sceni sjajna glumica, a sa mnom jedinica kakvu se samo može poželjeti. Kako bilo, trebalo je da u svom prvom braku s Katarininim ocem zaživim kao osoba, da na neki način shvatim tko sam. Potrajao je četrnaest godina, nakon čega smo se Miloš i ja razveli. Ostali smo u prijateljskim odnosima. Već ga odavno nema, od njegove smrti prošle su 32 godine", govori glumačka diva koja je od prvog braka odustala zbog ljubavi prema drugom suprugu, redatelju Ljubomiru "Muciju" Draškiću i ravnatelju kazališta Atelje 212. Zanimalo nas je je li, kao javna osoba, osjetila posljedice zato što se sredinom 80-ih godina zaljubila i odlučila započeti novi, zajednički život s novim odabranikom prije nego što je njezin razvod od prvog supruga bio finaliziran s tim da je ironijom sudbine, prvi suprug preminuo prije nego li je taj postupak bio dovršen? Je li na vlastitoj koži osjetila dvostruka mjerila prema ženama i muškarcima u istoj situaciji?
"Trudila sam se da na to ne obraćam pažnju. Uglavnom, nisu ljudi bili neprijatni prema meni, ja sam bila samo neugodna prema sebi. Osjećala sam se frustrirano jer sam drugačije odgojena, bila sam jedinica u sretnom braku mojih roditelja. Kada sam napravila taj korak, nije prošao bez posljedica u meni samoj. Nije bilo lako donijeti takvu odluku. S druge strane, tako se moralo dogoditi. Osoba sam koja živi svoju istinu, kad krenem nekim putem, idem do kraja", govori Svetlana, koja je 2004., poslije razvoda od drugog supruga, nakon devetnaest godina braka, i s njim ostala u korektnim odnosima. Dodaje kako je karijeru započela u Jugoslavenskom narodnom pozorištu, nastavila ju je u Narodnom pozorištu gdje je 1993. dala otkaz s nekoliko kolega, u jeku vladavine Slobodana Miloševića, i otišla u slobodnjake. Budući da su igrali u predstavama u kojima ih nisu mogli zamijeniti, skinute su s repertoara. Mnogi su je pitali zašto je ostala slobodnjak umjesto da se pridruži ansamblu Ateljea 212.
"Nisam to učinila zbog drugog supruga. Igrala sam u pet zaista dobrih predstava koje je Ljubomir režirao, ali nisam mogla podnijeti da mi muž bude i ravnatelj i redatelj. Takva sam vam ja", kaže beogradska dama nad damama.
Malo je zastala, kao da joj je trebao trenutak da još jednom procesuira to što namjerava reći, a zatim je nastavila pričati kako se ponovno udala 2011. za Slavka Kruljevića, šarmantnog diplomata s istančanim smislom za umjetnost. Upoznali su ih zajednički prijatelji: bila je isprva zatečena činjenicom da ju je ljubav pronašla u godinama kad na nju nije ni pomišljala.
"Kako izgleda zaljubiti se u drugom životnom poluvremenu? Lako, jer je Slavko bio duhovit, rječit diplomat, divan čovjek. Kad u tim godinama sretnete nekoga, to je ta zrela ljubav koja ima težinu i daje vam unutarnje bogatstvo. To je poput zajedničke težnje prema miru, kada se zavolite ne samo fizički - iako je Slavko stvarno bio zgodan - nego zavolite dušu tog bića s kojim se razumijete bez puno riječi", govori glumica koja je s trećim suprugom, ambasadorom Srbije u Finskoj, ondje provela prelijepe četiri godine.
"Taj život je manje glamurozan nego što se misli. Okruženi ste zanimljivim ljudima pristiglim odasvud, svi su s manirima. Bilo mi je jako ugodno s njima, prilagodila sam se životu supruge ambasadora bez problema, čak mi ni gluma nije toliko nedostajala, ali nije bilo onako kako sam očekivala. Primjerice, najviše se druži na dnevnim događajima kada se nosi dnevna odjeća. Prilika za odijevanje večernjih haljina, nažalost, bilo je jako malo, otprilike jednom godišnje", otkriva beogradska legenda, čija su modna slabost dobre cipele i torbice. Dodaje kako mlade žene na sebe mogu staviti "krpicu" i izgledati sjajno, ali dame s godinama jednostavno moraju ulagati u kvalitetnu odjeću. Nismo uspjeli doznati na koje je dizajnerske komade u svom ormaru posebno ponosna, no otkrila je da su joj slabost - sunčane naočale.
"U mom susjedstvu postoji dućan s predivnim sunčanim naočalama, tako da imam one za ljeto te za oblačne dane, ali i naočale koje sam odabrala bez posebnog povoda. Uvijek nanosim crveni ruž - ljeti je svjetliji dok zimi biram zagasitije tonove, uživam u tome da se sredim i da s frizurom i manikurom izađem među ljude. Danas mi briga o izgledu daje samopouzdanje, snagu, nekako sam sebi jača, osjećam se bolje kad znam da dobro izgledam", govori Svetlana Bojković.
Filmski život
Na kraju smo se dotaknuli najbolnije teme, razloga zbog kojeg joj je toliko važno ohrabriti se pažljivom brigom o sebi. Naime, u ožujku ove godine izgubila je supruga Slavka koji se već neko vrijeme borio s bolešću opstrukcije pluća. Pogoršanje zbog kojeg je rano ujutro pozvala hitnu pomoć nije završilo onako kako se nadala.
"Nisam to očekivala, hitna pomoć odvela ga je u bolnicu na pulmologiju, odakle bi se, kad je ranije imao pogoršanja, vratio oporavljen poslije nekoliko dana. Međutim, ovoga puta je sve bilo gotovo za šest dana. Nisam slutila, nadala sam se čak i kad je bio intubiran i u induciranoj komi, nisam mogla ne vjerovati da će na kraju sve ipak izaći na dobro. Bilo je neopisivo bolno prihvatiti da se više neće probuditi", govori glumica.
Osjetili smo da je došao trenutak prijeći na drugu temu, pa smo je upitali kako danas izgleda njezina svakodnevica. Dan joj počinje pritiskom na gumb na aparatu za kavu koju rijetko kad malo po malo pijucka - jer nema vremena. Život je posložila tako da je stalno u pokretu, a pokreće je rad. Obožava ga, teatar joj je svojevrsni "mlazni motor" koji je gura naprijed i ne ostavlja joj previše vremena za razmišljanje. Uskoro je očekuju probe za predstavu po djelu Dostojevskog "Selo Stepančikovo i njegovi stanovnici", jedno od rijetkih satiričnih djela velikog ruskog pisca. Dakako, odavno ga je pročitala, nedavno opet, knjigu još ima nadohvat ruke. Ovih dana čita i "Novu finsku gramatiku" Diega Muranija, o ratnim vihorima i tragičnoj sudbini koja zadesi glavnog junaka. Pokušava izgraditi novi život, ali pronalazi samo zamjenu za život kakav je nekad imala.
Dodaje da "bindža" serije na Netflixu i HBO-u kada nema ujutro probu i previše obaveza - što je jako rijetko. No, kad kasno navečer naleti na film Federica Fellinija ili Ingmara Bergmana, ne može mu odoljeti. Uz sve to, često se nalazi s prijateljicama na druženjima: na tim ženskim razgovorima, za razliku od njezine istoimene predstave s kojom gostuje u Zagrebu, ne pričaju o muškarcima. Neke teme s vremenom izgube sjaj i zamijene ih druge, u ovom slučaju događanja na beogradskoj kazališnoj sceni, malo mode, a "padne" i pokoji recept. U njezinoj privatnosti zasad nema događaja koji svjetlucaju poput vatrometa. Više cijeni mir, svoj svijet i uspomene. S obzirom na to da ima filmski život, mogao bi postati - izvanredna knjiga. Ako je odluči napisati, bio bi to sjajan povod za sljedeći razgovor.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....