U kazalištu Kerempuh Andrija Kuzmanović nedavno je gostovao s predstavom ‘Hotel 88‘ u kojoj je igrao 630 puta, a hrvatska publika zavoljela ga je i zbog uloge Stanka Pletikosića u kultnoj seriji čije je prikazivanje započelo 27. ožujka na platformi Voyo.
I kad bi pokušao navući šiltericu i sakriti se iza tamnih sunčanih naočala, 41-godišnji Andrija Kuzmanović teško bi ostao neprimijećen dok je nedavno šetao središtem Zagreba. Zahvaljujući filmovima "Montevideo, Bog te video" i kultnoj seriji "Senke nad Balkanom", čija je finalna, treća sezona od 27. ožujka dostupna na streaming platformi Voyo, danas je jedan od najprepoznatljivijih glumaca u regiji. A i kad bi mu prerušavanje kojim slučajem uspjelo, odalo bi ga nešto drugo – njegov baršunasti, duboki glas kakav bi mnogi poželjeli imati.
Kad progovori taj rođeni Beograđanin, lako je pomisliti na britanskog glumačkog velikana Patricka Stewarta. Čini se kao da bi, baš poput strastvenog šekspirijanca prepoznatljive dikcije, bez napora mogao izrecitirati bilo koji od 154 soneta velikog Barda – s lakoćom i sigurnošću kakve se ne bi posramili ni članovi slavne družine Royal Shakespeare Company. I sve bi pritom djelovalo potpuno prirodno i nenametljivo, jer je zvijezda popularne serije Dragana Bjelogrlića, u kojoj tumači inspektora Stanka Pletikosića, upravo takav i izvan scene.
Uloga u hit predstavi
Premda je poznat po točnosti, Andrija Kuzmanović na susret s ekipom Glorije stigao je s malim zakašnjenjem. Zadržalo ga je ono čemu se uvijek rado prepušta kada boravi u gradu koji želi bolje upoznati – šetnja. Htio je osjetiti kako “diše” Zagreb, u kojem nije bio prvi put, ali ga zbog večernjih predstava i ranog odlaska iz hotela dosad nije stigao upoznati kako treba. "Ovaj put sam, osim šetnje, uspio popiti i kavu s prijateljem, redateljem Nevijom Marasovićem, u zagrebačkom Cat Caffeu. Nismo se vidjeli još od 2015., kada sam igrao u njegovu filmu Ljuljaj me nježno", govori glumac koji je nedavno s kolegama iz Beograda – Tamarom Krcunović, Jelisavetom Orašanin i Vladimirom Aleksićem – gostovao u rasprodanom zagrebačkom kazalištu Kerempuh. Ondje su izveli predstavu Hotel 88 redateljice Staše Koprivice, urnebesnu romantičnu priču nastalu prema motivima Cowardove komedije "Privatni životi". Premijerno je postavljena 2017. u Beogradu i od tada se neprekidno izvodi već devet godina.
"U predstavi tumačim lik odvjetnika Marka. Koliko je on uspješan – to je pravo pitanje koje biste mu mogli postaviti. Imao je prvi brak s glumicom Anom. Bio je buran, što im je odgovaralo i "palilo" ih je do trenutka dok nije postalo nepodnošljivo pa su se razveli. Potražio je sreću s dosta mlađom Sandrom. S njom dolazi na medeni mjesec na more – drugi put u životu. Tamo susreće bivšu ženu Anu, koja je isto na medenom mjesecu s novim partnerom", priča o hitu u kojem je igrao 630 puta. Zbog rasporeda koji se preklapao s drugim projektima, u 70 predstava zamijenio ga je kolega Milan Marić. Do sada su, u sveukupno 700 predstava, samo dvaput glumili u dvorani koja nije bila krcata. "Bilo je to u vrijeme pandemije, kada su se ljudi još uvijek pomalo bojali bliskih kontakata", dodaje beogradski glumac kojem su, uz razigrane i nadahnute kolege, potkraj ožujka pljeskali i gledatelji u Sisku, Ljubljani, Rijeci te Osijeku, gdje su gostovali s predstavom.
Budući da uskoro počinje prikazivanje posljednje sezone "Senki nad Balkanom", autorskog projekta legendarnog glumca i redatelja Dragana Bjelogrlića, koji u seriji smještenoj u razdoblje između dva svjetska rata tumači i glavnu ulogu inspektora Andra Tanasijevića, zanimalo nas je u kojem bi se smjeru radnja mogla razvijati. No Kuzmanović o tome zasad nije smio otkriti mnogo.
Suradnja s Bjelogrlićem
"Mogu vam otkriti tek to da smo dobili snažno glumačko pojačanje, pridružio nam se redatelj Dragan Marković. Tumači starijeg filmaša kojem režim kasnih tridesetih godina prošlog stoljeća više ne dopušta snimati filmove kakve želi, pa je prisiljen prodati svoju kameru. Ona potom nastavlja vlastiti ‘život’ u tadašnjem svijetu filmova za odrasle", otkriva Kuzmanović. Ipak, nismo odustajali od pitanja o novoj sezoni, pa je dodao i osobnu anegdotu: "Dva dana nakon premijere nazvao sam Dragana Bjelogrlića. Nezahvalno je hvaliti projekt u kojem i sam sudjeluješ, zato sam pričekao 48 sati da mi se dojmovi slegnu. Tek tada sam mu rekao: ‘Svaka ti čast – sada si pobijedio čak i sebe.’"
Objašnjava kako je utrka sa samim sobom u filmskom poslu uvijek nezahvalna. Autori ponekad postanu prezahtjevni prema vlastitom radu, a taj nemir lako se prenese i na publiku. No, ističe glumac, Bjelogrlić je u posljednjoj sezoni doista uspio nadmašiti vlastite standarde. Budući da već godinama surađuju i razvili su prijateljski odnos, Kuzmanović priznaje da je redatelja na setu znao zabavljati njegovim imitacijama. Bjelogrlić bi mu tada u šali zaprijetio "otkazom".
"Iako voli zadržati autoritet i svima nam je neka vrsta gurua, u šali ga uspoređujem s Chi Fuom iz crtića "Kung Fu Panda" jer je uvijek korak ispred i izrazito profesionalan. Ima rijetku sposobnost da i u najtežim trenucima, kada na setu sve ‘gori’, a on gubi i vrijeme i vlastiti novac, pronađe barem pola sata za šalu i opuštanje s ekipom. Tako rastereti i nas i sebe. A onda se, kao nekom čarolijom, stvari ponovno pokrenu", govori beogradski glumac.
Potvrdio je i insajdersku priču da snimanja često razveseljava Goran Bogdan, koji u "Senkama nad Balkanom" tumači povijesni lik Mustafe Golubića, sovjetskog obavještajca iz razdoblja između dva svjetska rata. "Goran je divan, on je naš ‘zet’ – suprug je glumice Jovane Stojiljković, a nedavno su dobili i kćer. Veliki je šaljivdžija. Zapravo smo svi na setu bili takvi, samo je pitanje kome šala u određenom trenutku bolje uspije. Njemu je uspijevala gotovo uvijek", kaže prošlogodišnji dobitnik nagrade Srce Sarajeva za najbolju glavnu mušku ulogu na Sarajevo Film Festivalu, koju je osvojio za film "Yugo Florida".
Prijeloman trenutak
Na pitanje što mu je omogućilo glumački uzlet, Kuzmanović kaže da se sve prelomilo 2009., pet godina nakon diplome na Fakultetu dramskih umjetnosti u rodnom Beogradu. Tada je dobio svoju prvu filmsku ulogu – utjelovio je vratara Milovana Jakšića “Jakšu” u filmu inspiriranom stvarnim sportskim pothvatom, odlaskom nogometne reprezentacije tadašnje Kraljevine SHS na Svjetsko prvenstvo 1930. u Montevideu, glavnom gradu Urugvaja. Audiciju za prvi od ukupno tri snimljena filma o toj temi, kao i prateću seriju, pamti i danas.
"Bila je opuštena, gotovo prijateljska. Svi koje je Dragan tada okupio bili smo njegovi ‘klinci’ kojima je, na ovaj ili onaj način, dao priliku. Za ulogu Stanka u užem smo izboru bili Miloš Biković i ja – na kraju sam je dobio. No Miloš se vratio: u trećoj sezoni Senki, čija je radnja smještena u 1938., igra Josipa Broza Tita. Mislim da je ono što je u toj ulozi napravio zaista vrlo uvjerljivo", kaže glumac koji s Draganom Bjelogrlićem surađuje već petnaest godina.
Nakon filmova o nogometu njihova se profesionalna povezanost nastavila kroz biografski projekt "Toma", posvećen legendarnom pjevaču Tomi Zdravkoviću, a upravo od Bjelogrlića, priznaje, naučio je velik dio onoga što danas smatra ključnim za svoj glumački put.
Mnoge i danas zanima zašto se kao maturant u rodnom gradu, koji je od malih nogu trenirao nogomet (kao tinejdžer je igrao za klub "Radnički Novi Beograd" u omladinskoj ligi, predviđali su mu uspješnu karijeru), na kraju odlučio za glumu iako bi financijski možda bolje prošao da je ostao pri prvom planu?
"Nitko mi nikada nije govorio da odustanem od glume. Naprotiv, uvijek sam imao podršku obitelji. Želio sam to i na studiju su u meni prepoznali tu odlučnost. Nikada nisam sumnjao hoću li uspjeti – razmišljao sam samo kako biti bolji i ići dalje", kaže Kuzmanović.
Sjećanje na oca
Zanimalo nas je li imao plan B, i što bi učinio da se situacija u željenom zvanju nije posložila kako je priželjkivao? "Ništa strašno. Možda bih bio taksist koji radi kad poželi: kad mi se radi, vozim, a kad mi se ne radi, odmaram se. Radio bih nešto što me zanima ili nešto što me uopće ne zanima, ali da mogu živjeti kako ja želim. Iz ove današnje perspektive, vjerojatno bih radio nešto povezano s umjetnošću" ispričao je jedan od najpopularnijih glumaca regije.
Često ističe da je dijete Novog Beograda, a kad se razgovor usmjerio na njegovu obitelj, ispričao nam je da je njegov otac, Radojica Kuzmanović, bio dugogodišnji umjetnički direktor, glavni koreograf i ravnatelj folklornog "Ansambla Kolo". Iznenada je preminuo u ožujku 2019., a beogradska scena pamti ga kao požrtvovnog profesionalca i iznimnu osobu. Već je u dobi od 15 godina postao najbolji plesač, a onda i šef svih plesača u "Kolu".
"Iznenadio sam se kad sam doznao da su ga, kad je imao samo 14 godina, zvali u baletnu školu Narodnog pozorišta u Beogradu. No on se svejedno odlučio za folklor. Možda je mogao postati međunarodna baletna zvijezda, mogao je imati sve što poželi, ali ne, on je htio baš među folkloraše", prisjeća se Andrija i dodaje da je svog oca zvao zvao nadimkom "Kvale".
"Jednom prilikom kad sam došao u stan svojih roditelja rekao sam mu: "Kvale, sad su mi ispričali neki ljudi iz Narodnog pozorišta da su te zvali u balet kad si bio klinac, ali si otišao u folklor iako bi danas, možda, plesao u Boljšoj teatru i tko zna gdje još?" Složio se sa mnom da bi imao veliku karijeru da je otišao tim putem. Iako je bio zadovoljan onime što je postigao u folkloru (dosegao je sve što se moglo), potvrdio je da je mogao otići i korak dalje. Ali, upoznao je moju majku Jelenu, jednu od najljepših žena u Beogradu tog vremena. Bila mu je važnija od baleta. Tada je poentirao: "Da sam postao baletan, mi se ne bismo upoznali i ne bih dobio tebe", rekao nam je glumac iz "Senki nad Balkanom".
Moderna obitelj
Kad smo počeli pričati o najvažnijim i najbližim osobama koje su ga oblikovale, dodao je kako je njegova mama bila prva koja je u njemu prepoznala glumački talent još od malih nogu i pogurala ga u tome pravcu. Od nje je naslijedio puno toga, dok je od oca dobio taj svoj poseban glas i gestikulaciju.
"Da nije bilo moje majke, Jelene Davićević Kuzmanović, ne bi bilo ni mene u glumačkom smislu, a vjerojatno ni svega ovoga što sam danas", kaže glumac koji je danas i sam otac. Prije dvije godine i osam mjeseci, dobio je Ignjata, dječaka koji je na njegovu radost ili sreću već sada počeo "glumiti". Uz to je jako šarmantan i mazan kad svog malenog uzme u naručje. Kaže da ga podsjeća na njegovog oca i svog djeda kojeg dječak nikad nije upoznao. Poput njega, blizu usnice ima maleni madež.
"Ignjatova majka zove se Jovana, ne živimo zajedno, ali odlično se slažemo. To će tako ostati cijeli život jer je divna osoba, fenomenalna majka, a meni je važna kao prijatelj. Jako je bitna figura u Ignjatovom i mojem životu", kaže. Zanimalo nas je je li očinstvo u početku doživio poput lika Hugha Granta u filmu "Deveti mjesec", u kojem glumi vječnog dječaka koji teško prihvaća odgovornost dolaska djeteta – pa se, primjerice, nerado odriče svog sportskog automobila, posve nepraktičnog za obiteljski život.
"Žena nosi dijete u sebi, drugačije se poveže s njim, ono još od malog ploda postaje dio njezinog života, postaje dijelom njezinog DNK. Moram reći da u početku nisam shvaćao da sam otac, dijete mi je došlo u ruke tek kad se rodilo. Tada se najprije zapitate: "A što sad?" Okej, nježan sam, pazim ga, bdijem nad njim, ali kao muškarac nisam mogao proći kroz cijeli proces kakav je imala njegova majka. To mi je u početku nedostajalo. Zato sam pustio da mi ideja kako sam otac, "sjedne" postepeno. Dan po dan, s našom je interakcijom i odnosom kojim smo gradili, sve došlo na svoje mjesto. Htio bih reći i to da očevi koji su nedavno dobili bebu, ne krive sebe ako se odmah ne osjete roditeljem jer će to sigurno doći. Nekome dolazi kada dijete napuni pet godina, nekome kad će imati dvije, kao što se bio slučaj sa mnom. Već sad osjećam da ćemo nas dvojica, osim neosporne ljubavi, biti najbolji prijatelji na svijetu", ispričao je Kuzmanović.
Za kraj je priznao kako je shvatio da mu je otac bio prvi i najbolji prijatelj, ali tek nakon što ga je izgubio. Upravo je uz njega naučio igrati nogomet, kako izvesti kratko dodavanje, ali i mnogo važnije životne lekcije: kako biti pažljiv i kavalir prema majci, teti i svim ženama, pomoći im ponijeti vrećice iz trgovine te cijeniti sitnice koje oblikuju karakter. "Zbog svega toga volio bih svom sinu biti prvi prijatelj, kao što je moj otac bio meni. Nadam se da ću uspjeti postati i njegov najbolji prijatelj – hoću li u tome uspjeti, pokazat će vrijeme", zaključio je Andrija Kuzmanović.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....