Nedavnom pobjedom na 24 sata Le Mansa, najstarijoj i najpoznatijoj svjetskoj utrci izdržljivosti (ranije ove godine je trijumfirao i u utrci serije Asian Le Mans) Ferdinand Zvonimir Habsburg-Lothringen (24) ostvario je najveći uspjeh u karijeri. To nam je i bio povod razgovora u Carskom muzeju kočija u bečkom dvorcu Schönbrunn, gdje je među kronološki poredanim povijesnim vozilima habsburških vladara i njegov prvi trkaći automobil - Formula Renault 1.6 iz 2014. Sin nadvojvode Karla Habsburg-Lothringena i filantropkinje Francesce von Thyssen Bornemisze te praunuk posljednjeg austrijskog cara Karla I. od malih je nogu zaljubljen u bolide - sada se natječe u FIA Svjetskom prvenstvu u izdržljivosti za belgijsku momčad WRT i u Europskoj seriji Le Mans za Algarve Pro Racing - i u tome je izuzetno uspješan.
Ferdinand živi u Beču, rođen je u Salzburgu, ima dvije sestre - Eleonore (27) i Gloriju (21) - i dosta je povezan s Hrvatskom. Društveno je angažiran pa je s organizacijom Green Future Project i timom Algarve Pro Racing pokrenuo ekološku kampanju “Drive Fast, Act Faster” (Vozi brzo, djeluj brže).
Što vas je potaknulo na ekološki angažman?
- Mnoge serije kreću prema električnim pogonima, ali većina u zajednici motosporta i dalje gaji strast prema motorima s unutarnjim izgaranjem. To je snažno ukorijenjeno u njihov DNA, no nastavimo li s rasipničkim ponašanjem, doći ćemo do točke u kojoj nećemo imati drugog izbora nego koristiti električne motore. Želimo li spasiti budućnost automobilskih utrka i omogućiti generacijama iza nas da u njima uživaju koliko i mi, ovaj sport moramo preobraziti u održiviji oblik. Ta me spoznaja dovela do projekta Green Future Project, platforme koja zagovara promjene te povezuje pojedince i tvrtke do najučinkovitijih klimatskih rješenja. Cilj nam je potaknuti industriju motosporta da podrži jedne od najhitnijih klimatskih projekata i regija s bioraznolikošću u svijetu. Riječ je o strateškom širenju rezervata Narupa u Ekvadoru, što će nadoknaditi emisiju C02 trkaćih automobila, ali i zaštititi ugrožene vrste. Osim toga, plan je implementirati svakodnevne ekološki osviještene poslovne prakse koje će utjecati na kulturu timova.
Kako ste doživjeli pobjedu na utrci 24 sata Le Mansa?
- To je ostvarenje mog sna. Moji suvozači, Robin Frijns i Charles Milesi, obavili su fenomenalan posao i nemam riječi kojima bih im zahvalio. Zahvalan sam i Vincentu Vosseu, suosnivaču momčadi WRT, tvrtki AVL čiji su mi simulatori pomogli u pripremi za ovu utrku, menadžeru Jamieju Campbell-Walteru te cijelom timu Bullet Sports Managementa. Na kraju, ne najmanje važno, velika hvala cijeloj obitelji i prijateljima na podršci.
Fizička snaga je bitna jer unutarnji organi tijekom vožnje lete na sve strane, a zbog vibracije i visokih temperatura stradavaju koljena i gležnjevi.
Kako se pripremate za utrke?
- Imam visoku radnu etiku i trudim se trenirati dva-tri sata dnevno kako bi tijelo bilo fleksibilno. Vježbam i ujutro i navečer, bez privatnog trenera, jer najbolje je kad sam osluškuješ vlastito tijelo, a znam da svaki kilogram negativno utječe na utrku. Dva kilograma manje mogu značiti 30 sekundi prednosti. Fizička snaga je bitna jer unutarnji organi tijekom vožnje lete na sve strane, a zbog vibracije i visokih temperatura stradavaju koljena i gležnjevi. Kad je vozač jak mentalno i fizički, lakše i diše te drži koncentraciju.
Kako izgleda vaša prehrana?
- Konzumiram mnogo voća, povrća i masnoća te eksperimentiram s raznim dijetama. Shvatio sam da je idealno kad sam jedan tjedan na vegetarijanskoj, drugi na pesketarijanskoj, a treći na mesnoj dijeti. Slab sam jedino na palačinke s Nutellom.
Kako se osjećate prije, a kako poslije utrke?
- O tome bih mogao napisati knjigu, teško je izraziti se u jednoj rečenici: trenutke prije utrke usporedio bih s uzbuđenjem i nervozom prije prvog poljupca, a osjećaj nakon utrke ovisi o rezultatu. Ali ako i nisam ostvario željeni rezultat, a znam da sam dao sve od sebe i dobro odvozio, također sam ponosan na sebe.
Što inače vozite i uspijevate li se kontrolirati na cesti?
- Od sedamnaeste godine vozim Mercedes A klase, a na cesti sam kao “bakica” pa nemam problema s policijom. Ili, bolje rečeno, znam kad i kako voziti brzo a da ne upadnem u nevolje. No, to radim jedino ako sam sam u autu.
Kad ste osjetili ljubav prema brzini?
- S time sam odrastao, ali nije to samo ljubav prema brzini nego osjećaj užitka na otvorenom. Da sam rođen negdje uz plažu, vjerojatno bih bio surfer. Uživam biti sam i raditi nešto što zahtijeva fokusiranost, strpljivost i opuštanje pod visokim intenzitetom. S trkaćim automobilima i daskama za kroćenje valova treba ići ukorak. Nema forsiranja, već mnogo analiziranja i postupnog napredovanja. Cool je biti superbrz, ali u mom slučaju to nije presudno.
Kad ste prvi put sjeli u trkaći automobil?
- Bilo mi je sedam godina kad me tata odveo na karting stazu u Salzburgu i otada sam sve više postajao ovisan o trkaćim vozilima. Imao sam brojne aktivnosti, no nakon kartinga me više ništa nije zanimalo - pa ni škola. Mislio sam da mi nije potrebna, teško sam sklapao prijateljstva i zato nisam bio popularan u razredu. Samo sam se želio utrkivati te sam svaki dan nakon škole od roditelja tražio 50 eura da odem na stazu. Vozio sam toliko dugo dok nisam potrošio sav novac. Kad mi je vlasnik staze jednom rekao da sam oborio rekord od 1,5 milijuna krugova u jednoj godini, rekao sam mu: “Samo?!” Pritom mi nije bilo važno jesam li dobar ili loš, brz ili spor, samo sam želio nastaviti. Kasnije sam, međutim, u kartingu osvojio austrijsko i mađarsko prvenstvo.
Jesu li vas roditelji podržavali u tome?
- Jesu, inače mi ne bi dali 50 eura. Nisu mi htjeli stati na put jer su smatrali vrijednim da imaju sina koji je nečime toliko inspiriran. Ali pritom su naglašavali da školu ništa ne može zamijeniti.
Bili ste talentirani i za glazbu?
- Bio sam muzikalno dijete i imao tri benda. U jednom sam svirao gitaru, u drugom bubnjeve, a u trećem klavijature. Pokušao sam i pjevati, no dobro da nisam nastavio jer bi sve otišlo nizbrdo. Čak sam i pisao pjesme u stilu grupe Linkin Park, a često sam kombinirao rock i blues. Vjerojatno zato što je moj tata često slušao blues u autu. No, kad sam postao ovisan o kartingu, mama mi je rekla da uz školske obaveze neću moći biti i glazbenik i vozač trkaćih automobila i da se odlučim. I tako sam odabrao ovo drugo. Možda mi je to uvjetovala zato što sam svako jutro ustajao u šest i lupao po bubnjevima u stanu...
Što sada slušate?
- Mnogo toga, ovisno o raspoloženju. Volim grupe The Beatles i Queen, Boba Marleyja i razne druge reggae izvođače, no i modernije glazbenike kao što su Black Eyed Peas te Billie Eilish i njezin brat Finneas.
Volite li izlaziti i ići na koncerte?
- Lagao bih kad bih rekao da ne, ali to se ne događa često jer vikendima vozim, a najčešće su mi slobodni ponedjeljak i utorak. Kad se brineš o tijelu i umu i posvećuješ im mnogo vremena, negativni aspekti alkohola i nespavanja itekako se osjete. A kad to loše utječe na stvari koje voliš, brzo se za njih izgubi interes. Nekad si priuštim čašu vina uz večeru, a volim i plesati.
Kakve vrste plesova?
- Sve! Stalno plešem jer volim glazbu i pokret. Kad god idem na večeru s damom, nađem neko mjesto gdje možemo zaplesati. Uz ostalo sam naučio škotski highland ples, kubanske plesove... Ovo drugo zato da impresioniram tadašnju djevojku. I upalilo je. Ne znam, doduše, je li baš ples bio zaslužan za to...
Jeste li sada u vezi i kakve vas djevojke privlače?
- Stalno sam zaljubljen, ali trenutačno nisam u vezi. Nemam određeni tip cure, u obzir dolaze i plavuše i brinete. No, recimo da mi pozornost najviše privuku nečije oči jer najviše govore o osobi. Pomaže i ako je djevojka katolkinja. Praktični sam vjernik i uza se uvijek nosim krunicu. Ona za mene nije modni dodatak, već svjedočanstvo vjere.
Kakve vas djevojke karakterno privlače?
- One koje su inteligentnije od mene i od kojih mogu nešto naučiti. Važno mi je i da vole sport te da imaju razumijevanja za moja česta putovanja na natjecanja. Teško je to objasniti nekome tko nema interesa za sport, tko nije spreman na žrtvu i tko ne razumije da su mi utrke sada na prvom mjestu.
Kako su se prema vama odnosili u vojsci, koju ste služili lani od siječnja do srpnja?
- Vojska je strukturirana tako da svi vojnici budu jednaki, no kako su nadređeni primijetili da mi je ego možda prevelik, jer ipak sam ja vozač trkaćih auta, spustili su me na zemlju. Pet tjedana sam bio glavni za čišćenje zahoda, a kasnije i spremišta za čizme. Inače sam bio u odjelu za dekontaminaciju te, uz ostalo, naučio kako se u komori zaštititi od suzavca. Kako sam se u vojsku upisao u ranim fazama zatvaranja zbog pandemije covida-19, radio sam u noćnim smjenama u skladištima kako bih pomogao u kontroli nedostatka i opskrbe hranom.
Jeste li se suočavali s komentarima da su vas u životu gurali bogati roditelji?
- Da, to se stalno događa. Ne poričem svoje podrijetlo, presretan sam i privilegiran što imam takve roditelje, njihovu podršku i financijsku sigurnost. No, gdje je moja osobna vrijednost ako s trideset godina moram majku tražiti novac? To sam prestao raditi prije tri godine, sam tražim sponzore, a zarađujem i kao stručni komentator utrka Formule 1 na austrijskoj državnoj televiziji. Želim li biti bolji vozač, moram više investirati u svoje vozačke sposobnosti, imati više specijaliziranih treninga, više vremena provoditi na trkaćoj stazi i simulatoru... A sve to košta.
Jeste li odgajani prema striktnim pravilima?
- Morao sam naučiti neke manire kako ne bih razočarao obitelj, no nisam strogo odgajan i roditelji su prihvaćali sve moje faze. Učili su me općeljudske vrijednosti: ljubaznosti, uvažavanju, poštivanju starijih... Govorili su mi da ljude prosuđujem prema karakteru, a ne prema izgledu i podrijetlu, da cijenim prave vrijednosti, a ne da budem površan.
Tko su vaši prijatelji?
- Imam širok krug prijatelja, neovisno o podrijetlu, a većina ih je iz najranije dobi. Zanimljivo je da je svima išlo na živce moje prezime - pa i mom najboljem prijatelju Janu Kataliniću, Zagrepčaninu kojeg sam upoznao u srednjoj međunarodnoj školi u Beču. Kad je čuo tko sam, mislio je da sam snob i dugo vremena nije želio sa mnom komunicirati, no stjecajem okolnosti počeli smo se družiti u istom krugu prijatelja pa je promijenio mišljenje. Postali smo bliski, a dvije godine smo zajedno živjeli u Londonu. On je tamo studirao biokemiju, a ja sam se školovao za automehaničara u Carlin Motorsportu jer sam 2017. i 2018. vozio za njihov tim i želio postati svestrani vozač.
Dolazite li u Hrvatsku?
- Da, volim Hrvatsku. S mamom odlazim na Lopud, gdje je obnovila samostan, a s Janom u Pakoštane. Obožavam hrvatska vina i ribu, a Jan priprema neko odlično jelo s mnogo luka i češnjaka. I Dubrovnik je divan, no ondje mi je ljepše tijekom sunčanih zimskih mjeseci kad nema mnogo turista. Zimi i inače imam više vremena jer ljeti su utrke, ali kako mi je potkraj lipnja rođendan, u tom tjednu si priuštim odmor. Bio sam i u Zagrebu, a prije nekoliko godina sam posjetio i tamošnju katedralu u kojoj sam kršten.
Zanima li vas politika?
- Vrlo sam političan, no politika za mene predstavlja pristup životu, a ne vladanju. Ne bih se svrstavao u lijevo, desno ili centar, jer se to danas pogrešno interpretira, ali kako vjerujem u samoodgovornost i slobodu, pretpostavljam da sam liberal. Ako nešto želiš, moraš to sam ostvariti i dokazati se.
Imate li uzore među političarima?
- Divim se carici Mariji Tereziji koja je još prije 250 godina dokazala da je za uspjeh važna sposobnost, a ne jesi li žena ili muškarac. Živimo u vremenu kad je spol ponovno velika tema u politici, a u njeno vrijeme je bilo normalno da žena bude lider većine Europe i implementira sjajne stvari kao što su slobodna trgovina i školovanje za sve. Ušla je u povijest i zauvijek je promijenila.
Jeste li trebali naučiti obiteljsku povijest?
- Nisam, ali je dobro znati ako vas netko pita. Zanimljivo je i korisno poznavati pretke koji su me izgradili. Osjećam ponos, poštovanje i fascinaciju prema prošlosti svoje obitelji i doista sam privilegiran što se mogu vratiti i šest stoljeća unatrag te znati tko je što radio. Među uzorima mi je svakako bio i djed Otto von Habsburg jer je okupljao ljude i narode. Prema različitim kulturama odnosio se s poštovanjem i razumijevanjem pa je u svakoj zemlji bio dobrodošao. Imao je viziju ujedinjene Europe te je govorio čak dvanaest jezika. Ja govorim samo engleski i njemački, nisam kao moj djed.
Koja su vam najdraža mjesta u Beču?
- Bečka katedrala sv. Stjepana, 6. bezirk, 2. bezirk gdje ima mnogo parkova i ugodnih mjesta za sjesti... Vrijeme mi odgovara, a blizu su planine pa se mogu penjati i voziti bicikl. Sviđa mi se to što se u Beču poštuje povijesno nasljeđe, ali i cijeni multikulturalnost. Ljudi su pak neka divna mješavina brižnosti i duhovitosti.
Kako biste opisali svoj modni stil?
- Ne marim previše za modu, a privlači me “second hand” odjeća. Imam dva para traperica koje nosim gotovo svaki dan, a tu je i sponzorska odjeća. Mama se žali da nikad ništa ne kupujem, a ja jednako uživam u lederhosen hlačama i havajskim košuljama. Bitno da je udobno i otkačeno.
Koji vam je najdraži film?
- “Interstellar” s Matthewom McConaugheyem, mojim najdražim glumcem. Možda je to razlog što nastojim fizički nalikovati na njega.