Saša Šekoranja snimio je serijal posvećen umjetnosti i lijepom življenju koji uskoro kreće na HRT-u, a u dvije epizode pojavljuje se i njegova majka Lili: otkrili su nam kako su se proveli putujući po Europi, u čemu su slični i što je najvažnije što su naučili jedno od drugog
Ljudi vole bajke, a mjesta koja smo snimali zaista izgledaju kao da su izašla iz neke od njih. Samo što su stvarna. Oči su vam pune ljepote. Često se zapitam odakle čovjeku ideja da napravi nešto čarobno i to onda postoji stoljećima", kaže zagrebački umjetnik i florist Saša Šekoranja (53) opisujući zadivljujuće lokacije koje je posjetio snimajući svoj novi serijal "Savršena mjesta sa Sašom Šekoranjom". Prva epizoda prikazuje se na HRT-u 28. rujna, a materijal za njih ukupno sedam sniman je u Rimu, Škotskoj, Provansi, Somersetu u Engleskoj, na jugozapadu Francuske i u Italiji.
Nova sezona posebna je jer se u njoj pojavljuje i Sašina majka, Lili Šekoranja (82), u epizodama zbog kojih su posjetili Palermo i Apuliju. Majka i sin zajedno su kuhali i pričali o hrani, brali trave i pšenicu po čarobnim zlatnim poljima, dekorirali stol za narodno veselje, uživali u ritmu južnotalijanskog narodnog plesa pizziche i svjetlosti luminarija... Saša kaže kako svoju majku nije trebao nagovarati na tu ideju, odmah se oduševila. Serijal se, otkriva, fokusira na umjetnost koja ljude stoljećima nadahnjuje i oplemenjuje, prirodu koju trebamo čuvati te na lokalne tradicije i zanate koje vrijedi održati jer bez njih narodi gube svoj identitet.
"Kada govorite o umjetnosti, interijerima i vrtovima, to nakon nekog vremena može postati zamorno, pogotovo ako samo nižete činjenice. Zato sam ih povezao s onim što u životu inače radim i zbog čega ljudi prate moj rad. Svakoj smo lokaciji dali moj pečat: negdje postavljam stol, negdje slikam, a negdje pravim bukete", kaže umjetnik, dodajući kako se sjajno zabavljao snimajući s majkom.
Zbog poslovnih obaveza s roditeljima se ne stigne viđati često, pa je tim više ovo putovanje za Sašu i Lili bilo posebno. Oni trenuci koje provedu zajedno (u Zagrebu ih dijeli samo nekoliko blokova stepenica jer imaju stanove u istoj zgradi u centru), svaki put se pretvore u mali praznik - s puno smijeha, veselja, dobre hrane i lijepog cvijeća. A upravo je to atmosfera koja vlada i u Sašinim emisijama. Kaže kako želi da se gledatelji opuste i uživaju u prizorima koji oduzimaju dah, pronađu inspiraciju, jer treba nam što više ljepote i radosti, pozitivnih misli i osjećaja. Smatra da nas to čini boljima kao društvo i vjeruje da ljepota stvara ljepotu, a s njim se itekako slaže i Lili. A tko je najsretniji kad se Saša vrati s puta? Njegov novi kućni ljubimac, pudl Lumpi.
Po kojem ste ključu birali lokacije, koja su vas se mjesta najviše dojmila i veselite li se gledanju konačnog rezultata na televiziji?
LILI: Oduševio me grad Lecce u regiji Apulija, smješten u "peti" talijanske čizme. Poznat je po baroknoj arhitekturi, a fasade su izgrađene od posebnog lokalnog kamena zlatnožute boje, koji građevinama pri zalasku sunca daje gotovo svjetlucav izgled. Tamo sam se osjećala kao kod kuće i pronašla neka svoja omiljena mjesta, restorane i barove. Jako se veselim vidjeti rezultate našeg rada.
SAŠA: Sve su to mjesta na koja se vraćam jer su me oduševila i inspirirala. Teško mi je izdvojiti bilo koju lokaciju. A svoje emisije gledam, tako mogu najviše naučiti, vidim gdje griješim. A već ih znam sve napamet, radio sam na njima u montaži.
"Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način" - riječi su kojima Lav Tolstoj započinje svoj kultni roman "Ana Karenjina". Vaša se čini sretna, ali ipak različita od drugih - koji je temelj sreće vaše obitelji?
LILI: Sjajan je Tolstoj, ali ipak nije baš sve tako crno-bijelo i još manje fatalno. Mogu reći da smo sretni jer se razumijemo i podržavamo. Malo popustiš, malo oprostiš... sve kreće od međusobnog uvažavanja i ljubavi.
SAŠA: Mi se ne grlimo i ne plačemo baš. Ali se zato puno smijemo, fantaziramo i ponekad porječkamo. To je takav temperament pa se onda opet volimo. Nisu to neke velike geste, već osjećaji. Kad mi treba glas ohrabrenja, nazovem mamu.
Tko je stup vaše obitelji, tko je čini najstabilnijom i na koji način?
LILI: Saša, on se o svima brine.
SAŠA: Stup je Lili, jer se ona previše brine o svima i uvijek je sve po njezinu. Tata ju je jako razmazio.
U vašoj obitelji estetika je način života, od odijevanja i uređenja prostora i stola do odabira cvijeća i druženja. Što za vas znači živjeti lijepo?
LILI: Svi imamo potrebu da nam život bude udoban, zanimljiv i radostan, a iz svega toga proizlazi estetika. Živjeti lijepo znači imati dobru mjeru i kontekst, od načina ophođenja do odijevanja ili postave stola, interijera. To je odgoj, nasljeđe koje treba njegovati.
SAŠA: Ja ne znam za drugačije. Ljepota stvara novu ljepotu u najširem smislu te riječi. Ona je za mene nužnost. Ali to ne znači da me ništa drugo ne zanima, ne pogađa i ostavlja ravnodušnim. Možda je to moj obrambeni mehanizam za svijet koji me okružuje. Zato se i moja emisija fokusira na umjetnost koja nas stoljećima nadahnjuje i oplemenjuje. Na tradicije i zanate koje vrijedi održavati i njegovati jer bez njih gubimo identitet.
Volite se posjećivati i imate svoje male rituale. Koliko su stvari poput ručka, razgovora, kave ili prepričavanja dana važnije od velikih obiteljskih događaja?
LILI: Nemamo velikih obiteljskih događanja, ali ako smo svi u Zagrebu, ručamo zajedno. Ta se tradicija zadržala još od mojih roditelja. Sašini djed i baka isto bi svaki dan imali ručak točno u 12.30 pa se takav običaj zadržao i u našoj obitelji, a Saša nastavlja tradiciju. Volim kuhati i slagati stol, uživamo kada se svi oko njega okupimo, ali žao mi je što ručak brzo završi. U trenu svi nestanu, a Saša završi prije nego što mi ostali uopće i počnemo.
SAŠA: Roditelji sve češće borave u Istri, gdje imamo kuću, jer je tamo mirnije i uživaju u prirodi. Kada se vrate u grad, vrijeme ručka rezervirano je za naše razgovore. Ne viđamo se prečesto pa je možda to razlog da jedni druge previše ne inkomodiramo i dobro se slažemo.
Lili, što mislite da je najveća Sašina snaga, a što najveća slabost? Saša, biste li vi za majku mogli odgovoriti na isto pitanje?
LILI: Sve je djetinje, upušta se u sve što mu je zabavno, bez razmišljanja, a ono što mu ne čini veselje i ne primjećuje. Slabost mu je hrana, posebno slatkiši.
SAŠA: Meni je Lili super jer u njoj ima ludosti. Ona mi daje podršku i nemoguće pretvara u moguće. To je njezina najveća snaga, za nju ne postoji nemoguće. A slabost? Plače na sve filmove, čak i na komedije.
Što je najvažnije što ste naučili jedno od drugoga?
LILI: Divan je osjećaj kad vidite da možete učiti od svog djeteta. Naučila sam puno finesa promatranja umjetnosti i prihvaćanja drugačije estetike. Ali možda ono najvažnije - da ne moram podržavati i imati vremena za odnose koji me opterećuju, kako su me učili po starinskom odgoju. Osvijestio mi je činjenicu da biti pristojan nije uvijek najbolja opcija. Ponekad ljubaznost i pristojnost otvaraju vrata nepristojnim ljudima.
SAŠA: Nisam nikad volio učiti i ne želim to priznati, ali naučio sam puno od nje. Puno je utjecala na mene, to je očito. Lili ima intuitivno urođen smisao za lijepo, ali te stvari ne možete naučiti. Svjesniji sam da i ja kada nešto kreiram, potpuno se prepuštam intuiciji i mašti jer jedino tako mogu biti autentičan.
Lili, kako biste vi opisali Sašino djetinjstvo? Saša, po čemu ga vi pamtite?
LILI: Uvijek je bio kreativan i u svom svijetu, najdraža igračka bili su mu olovka i papir. Sate je provodio u našem društvu. Koliko nam je to bilo drago, toliko smo se brinuli što će raditi i kako će se snaći kada odraste. Ali na kraju je otkrio Akademiju likovnih umjetnosti, koja mu je dala vjetar u leđa.
SAŠA: Kao jedinac bio sam u centru pažnje. Sve mi se prilagođavalo, bake su me podržavale u ludim idejama, starci su htjeli biti strogi, ali nije im baš polazilo za rukom. Tata bi nosio cvjetove orhideja mojim učiteljicama umjesto ispričnica. Bio sam sretan klinac jer sam se puno igrao i crtao. Jedino su me previše razmazili i držali pod staklenim zvonom pa sam sada jako gadljiv. Nikad nigdje ne jedem salate, uvjeren sam da nije baš svaki list perfektno opran.
Što vas još uvijek može iskreno oduševiti, onako dječje?
LILI: Ništa me ne oduševljava više od zalazaka sunca. Jadan moj suprug Šeki, bude mi ga žao kada burno i bez najave reagiram na njih dok se vozimo autom. Kad ugledam zalazak, ne mogu kontrolirati svoje oduševljenje pa počnem uzvikivati: "Jaoooo, gledaj, gledaj!" On se uvijek prene jer pomisli da je neka opasnost na cesti. Joj, kako bude ljut! Ali on je divan, duhovit, stalno me nasmijava. I trudi se, ali ja već znam sve fore unaprijed. Volimo se preko pedeset godina, otkako smo se upoznali na studiju veterine.
SAŠA: Odlazak u prirodu ili u muzej, upoznavanje zanimljive osobe. Sve me to može osvojiti i oduševiti. Potaknuti me da dalje stvaram, da pogledam stvari na drugačiji način. Za mene učenje i rast nikad nisu bili škola ili tečajevi, nego mjesta i ljudi. I nikad nisam naučio obuzdati osjećaje. Ono kad kao klinac stojiš pred izlogom i vičeš da podijeliš svoje uzbuđenje, a starci ti kroz zube sikću: "Psssst, tiše, ne treba vikati". Ma ja i danas vičem iz sveg glasa kada ugledam nešto savršeno.
U vašoj obitelji postoji lijepa zlatarska povijest. Volite li nositi zlato i koji vam je najdraži komad koji posjedujete?
LILI: Imam puno nakita, ali sve je manje prigoda u kojima bih ga mogla nositi. Od dražih stvari su mi mamine perle i naušnice i mali okvir u koji sam stavila Sašinu fotografiju iz djetinjstva, to nosim svakodnevno.
SAŠA: Odrastao sam u miljeu punom nakita. Djed i pradjed bili su majstori zlatari, nakit osobno nikada ne stavljam, ali znam prepoznati lijepe komade. Zanimljivi su mi detalji koje nalazim na slikama starih majstora. Divim se kakvom su lakoćom naslikani, a u stvarnosti su ih vješti majstori izrađivali, brusili i modelirali. U Rimu sam posjetio majstorsku radionicu Volpotti gdje se izrađuju pečatnjaci, podsjetila me na djedovu radionicu. A Lili voli nakit i odlično ga nosi. Kombinira vrhunske antikne komade s običnom plastikom, bižuterijom, na tako dobar način, to je stvar stila. Primijetio sam da i Miuccia Prada nakit kombinira isto tako. Lili je često znala boraviti u radionici svog tate na zagrebačkom Britancu i izrađivala je posebne komade. Voli nositi zlatnu narukvicu koju je sama iskovala prije puno godina, a koja i danas izgleda moderno. Oduvijek sam bio vezan uz Britanac jer je ondje djed imao zlatarnicu, preko puta je bila mamina optika, a poslije je to postala moja prva cvjećarnica.
Koliko pažnje posvećujete izgledu?
LILI: Ja i. Očito je moja kosa zahvalan materijal.
SAŠA: Moj modni stil? Imam iste košulje u beskonačnom broju primjeraka, iste hlače kao i cipele te crvene tregere koji drže hlače.
Tko je najbolji kuhar u vašoj obitelji?
LILI: Nitko se ne približava kuhinji jer to je moj teritorij.
SAŠA: Ja imam na desetke omiljenih Lilinih jela i u svima uživam. Od artičoka, posne sarme, gužvare, naravno faširanaca i pohanaca pa sve do sira s vrhnjem s malo paprike i zlatnim kukuruznim kruhom. Jednostavno s puno jasnih okusa.
Imate li omiljeni hobi?
LILI: Kuhanje, rješavanje križaljki i kartanje.
SAŠA: Slikam, kopam u vrtu, slažem cvijeće, osmišljavam interijere. Stalno nešto mijenjam, preuređujem - izlog, stan ili skladišta. Kod mene ne postoji granica između posla i hobija.
Jesu li godine za vas samo broj?
LILI: Ne, ne, nisu samo broj, itekako ih osjećam. Ponekad pomislim kako sam nekad jurcala, ali danas su to samo divna sjećanja.
SAŠA: Ne, brojevi se sve brže okreću, ali kad pogledam unatrag, baš je bilo puno svega u te 53 godine. Prihvaćam ih jer su mi donijele puno iskustva, ali pazim da me ne uozbilje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....