Zagrepčanin Marko Ciboci, najstroži član žirija u showu "Ples sa zvijezdama", govori o bivšoj partnerici s podija koja je stradala u prometnoj nesreći, nesuđenoj nogometnoj karijeri te otkriva zašto je umjesto medicine odabrao studij krajobrazne arhitekture.
Kao član žirija u showu "Ples sa zvijezdama" on možda jest hladan kao led, brutalno iskren i strog u ocjenjivanju, no u privatnom životu Marko Ciboci (41) sve je samo ne "bad guy". Koliko je 196 centimetara visoki Zagrepčanin iz "štemerskog" kvarta Dubrave emotivan vidjelo se nedavno, kad je na društvenim mrežama objavio dirljiv oproštaj od bivše plesne partnerice Poline Golubeve, Ruskinje s hrvatskom adresom koja je stradala u automobilskoj nesreći na Pelješcu. S još dvije osobe preuzeo je zahtjevnu i skupu organizaciju transporta njezina tijela u grad Nižnji Novgorod, što je s obzirom na rusko-ukrajinski rat vrlo komplicirano. Dobili su punomoć Polinine majke, no kako su preliminarni troškovi 12 tisuća eura - ne računajući njezin pogreb koji također žele sufinancirati - otvorili su žiroračun gdje svatko može donirati novac da bi taj bolan proces što prije završio.
"Polina i ja smo se upoznali 2002., godinu dana nakon što je s tadašnjim dečkom došla u Hrvatsku na godišnji odmor. On je nakon nekoliko mjeseci ovdje počeo predavati francuski jezik, a ona je dugo tražila plesnog partnera. Iako u to vrijeme baš i nisam bio pri vrhu sportskog plesa, a i znao sam da je prije toga odbila pet-šest vrhunskih plesača, želio sam okušati sreću. Nakon jedne probe poslužio sam se forom iz Dubrave i rekao joj: "Polina, moram si razmislit‘, ak‘ budem zainteresiran, nazvat ću te". I otišao... Malo sam okrenuo priču i prošlo mi je", prisjeća se Marko, koji je s Polinom plesao u dva navrata: od 2002. do 2006. u amaterskoj diviziji, a od 2009. do 2014. profesionalno. Natjecali su se u latinoameričkim plesovima te, uz ostalo, triput zaredom bili prvaci Hrvatske u profesionalnoj diviziji i dvaput polufinalisti europskog i svjetskog prvenstva. Kasnije su oboje postali plesni suci te su nedavno zajedno sudili na velikom svjetskom natjecanju u Parizu. Za njezinu nesreću Marko je doznao od zajedničke poznanice iz Splita, gdje je Polina živjela.
"Prije pet godina sam u kratkom vremenu izgubio oca koji je bolovao od karcinoma pluća i nakon toga su mi se neke stvari iskristalizirale. A Polinin odlazak samo je potvrdio ono što sam ranije shvatio - da je život kratak i da trebamo uživati u svakom danu kao da je zadnji. Ali i da ništa u životu nije nemoguće. Najgore je sjediti doma i misliti: ‘Joj, da sam barem negdje drugdje‘. Treba izaći, raditi i pokušati, bez obzira na neuspjeh. Najveći je poraz kad se ništa ne poduzima", govori Marko, dodajući kako i natjecatelji u "Plesu sa zvijezdama" imaju potencijal, ali se moraju mentalno opustiti jer ples izlazi iz glave.
Smatra da plesači amateri trebaju biti otvoreni, bez kompleksa i ne razmišljati o tome što će netko misliti o njima. Najvažnije je da budu ono što jesu i da dozvole da njihov karakter ispliva na površinu.
"Svaki komentar dobro vagnem, realan sam i nikad nisam požalio zbog svoje ocjene. U tim trenucima kod mene nema ni trunke emocije, ali nakon showa svi zajedno sjednemo, družimo se i dobri smo si. Gledatelji me zaustavljaju i govore mi da ne budem tako strog. Jedna gospođa mi je dok sam šetao haskija rekla: ‘Sigurno nije tak‘ tvrdoglav kao vi‘, smije se Marko, međunarodni sudac, plesni pedagog i koreograf koji je 2019. povremeno asistirao u koreografiranju "Plesa sa zvijezdama". Lani je nakon castinga postao član žirija u showu Nove TV i premda je dvojio oko tog angažmana, sad mu je drago da je pristao. Naučio je mnogo korisnih stvari u vezi show businessa i javnog mnijenja.
"Nemam tremu pred kamerama, iako sam u privatnom životu vrlo sramežljiva osoba. Ne volim se isticati pa ni na svadbi nikad ne bih ustao i zaplesao, ali kad se kamera upali: ‘Bring it on!‘ Moj stid nestaje", otkriva Marko, dodajući kako je uvijek bio hiperaktivno dijete pa je kao klinac skakao iz jednog sporta u drugi. Trenirao je stolni tenis, tenis, badminton, košarku, a najdulje se zadržao u nogometu. Igrao ga je od 1993. do 1997., najprije u NK Dubravi, a onda u NK Zagrebu - i to na poziciji napadača pa vratara. Premda ga je oduvijek privlačio natjecateljski timski duh te je nedjeljom od jutra do navečer bio na igralištu, u jednom trenutku se u njemu ipak nešto prelomilo.
"Tijekom jednog golmanskog treninga, na temperaturi ispod nule, pomislio sam: ‘Što mi ovo treba? Radije ću biti na toplom i plesati s curama nego se tu valjati po blatu‘. Ustao sam, otišao i nikad se više nisam vratio u profesionalni nogomet", prisjeća se Marko, koji je krenuo stopama četiri godine starijeg brata Danijela, bivšeg profesionalnog plesača, prvaka Hrvatske u latinu i osnivača kluba Bolero. Marku je tada bilo šesnaest godina, relativno kasno za početak plesne karijere, no pomoglo mu je to što je ranije završio osnovnu školu za ritmiku i balet u Dubravi. Isprva ga brat nije htio upisati u klub jer je vidio da svako malo mijenja sportove, no kako je Marko bio uporan, popustio je.
"Ja sam bio početnik, on napredni plesač pa smo se natjecali u različitim kategorijama. Nikad jedan protiv drugoga. Uvijek smo si bili potpora, a ne konkurenti. No, kao prvi trener mi je išao na živce. Bio sam mlad i više ga gledao kao brata nego trenera, pa kad bi zagalamio, u meni bi se stvorio neki otpor", priznaje Marko, dodajući kako je s bratom, koji je kasnije otvorio IT tvrtku, trenirao četiri godine. Preuzeo je njegov klub te se natjecao u latinoameričkim i standardnim plesovima, a profesionalnu karijeru je završio u njemu najdražem theater artsu. Riječ je o kombinaciji suvremenog plesa, latina i ekshibicija poput rotiranja i dizanja partnerice u zrak na jednoj ruci. Premda mu je visina u plesu mana, jer treba više snage, kontrole i ustrajnosti, a svaki pogrešan pokret se lakše vidi, u toj disciplini je 2018. s partnericom Aleksandrom Akimovom osvojio četvrto mjesto na Svjetskom kupu u Moskvi. Godinu dana ranije je dobio licencu za međunarodnog suca, a 2016. je izabran za glavnog tajnika Europskog plesnog vijeća (sada je predsjednik tog udruženja) i počeo s organizacijom velikih međunarodnih natjecanja. Među njima je i ono koje će 10. i 11. lipnja biti u Opatiji, a doći će plesači iz više od 40 država. U prosincu će pak deveti put organizirati Zagreb Christmas Ball, na koji dolazi više od 1300 sudionika. Tim događajem Marko želi popularizirati ples u javnosti i potaknuti mlade da se njime bave. Baš kao što je svojedobno to radio kroz projekt "Plesom protiv nasilja", gdje je u suradnji s Gradom Zagrebom obilazio osnovne škole i djeci davao besplatne plesne tečajeve da bi ih maknuo s ulice i naučio bontonu. Ne zna od koga je naslijedio talent za ples - njegova majka Gordana je bila knjigovotkinja, a otac Boris električar - ali mu zbog njega ništa nije bilo teško.
"Moji učitelji su bili iz Ukrajine, Rusije, Engleske, SAD-a pa sam živio u Londonu, Moskvi, Los Angelesu, na Floridi... Najteže mi je bilo u Rusiji jer teško podnosim hladnoću, ali volim njihovu disciplinu. Zapravo svaka škola donosi nešto dobro, a plesači žive za ono što će naučiti u plesnoj dvorani i za napredak. Ne doživljavaju vanjske faktore i nije im bitno što će jesti, već samo da nisu gladni i da imaju dovoljno energije za stajanje na nogama. I ja sam sav zarađeni novac trošio na privatne sate i dodatnu edukaciju pa bih dnevno jeo dvije jabuke i dvije naranče. Tako je uvijek bilo i bit će, to je surova realnost. No, kad nešto želiš, treba se ‘baciti na glavu‘, jer uvijek ćeš isplivati. Nisam postao svjetski prvak, ali ono kroz što sam prošao puno mi je vrednije od titule", ističe Marko, koji smatra da su Hrvati nadareni za ples i da oni rijetki koji se odluče otići u inozemstvo uspiju.
Svjestan da se kod nas od plesa ne može živjeti, on je nakon srednje Poljoprivredne škole upisao Agronomski fakultet u Zagrebu - financirajući se lijepljenjem plakata po gradu i prebacivanjem praznih kanti u skladištu jedne domaće tvrtke.
"Išao sam na prijemni ispit za dva fakulteta - Medicinski i Agronomski - i upao na oba. No, kako sam smatrao da bi mi medicina oduzela više vremena i da bi time moja plesačka karijera bila gotova, odabrao sam studij za projektiranje krajobraza. Zbog plesa nisam diplomirao u roku, ali me to područje zanimalo pa sam uspio i magistrirati te projektirati nekoliko vrtova u Engleskoj i Sjedinjenim Državama. Volim uredne linije i minimalizam, no završetak uređenja našeg vrta u Dubravi prepustio sam majci koja ga je pretvorila u botanički vrt", smije se Marko, priznajući da više ne prati nogomet kao prije. Rastužuje ga kad vidi da su drugi sportovi u odnosu na njega podcijenjeni, ali mu je gušt zaigrati mali nogomet, koji zbog zgusnutog poslovnog rasporeda dugo nije "haklao".