MOM TALK

Razgovor o majčinstvu s Helenom Minić Matanić: "Svaki dan, svaki sat, svaka minuta, svaka sekunda je novi izazov"

Dobrodošli u jedan komadić Heleninog intimnog svijeta.

Postoji li organiziranija osoba od Helene Minić Matanić, pitala sam se tog sunčanog jutra u veljači kad smo se našle na terasi zagrebačkog Velveta. Devet ujutro je, a ova kazališna glumica već je pročitala tekst za predstavu, bila na vježbanju, spremila troje djece u školu i vrtiće i nije zakasnila ni minutu. Pri tome stiže lijepo uređena, u genijalnom pink odjelu niz kojeg se spušta svježe ofarbana, žarko crvena kosa. Helena je uz sve to i sjajno raspoložena. Wow, pomislila sam. Kaže, organizacija je ključna kako nijedan segment njezina života ne bi patio. Pa tako iznimno uspješno balansira između svojih najvažnijih životnih uloga – majke, supruge i naposljetku glumice. Sedmogodišnja Lola, petogodišnji Max i trogodišnji Neo, te suprug Dalibor Matanić najveće su blago i životna radost ove 44-godišnje Puležanke sa zagrebačkom adresom. Ali bez poslovnog ostvarenja zadovoljstvo ne bi bilo potpuno pa je tako prošle godine u varaždinskom HNK odradila čak sedam premijera.

Naručile smo kavu i kroasan te se prepustile razgovoru o majčinstvu, bračnom i profesionalnom životu te malim ženskim temama. Dobrodošli u jedan komadić Heleninog intimnog svijeta.

image
NEJA MARKIČEVIĆ/ CROPIX

Helena, kako bi glasila tvoja definicija majčinstva?

- Moja definicija majčinstva je da nema definicije. Moj savjet je da nema savjeta. Uzdaj se u se i u svoje kljuse. (smijeh) Svi smo mi različiti, svi smo mi individue sa svojom intuicijom i samo treba slušati sebe i svoju intuiciju. Priroda se za sve pobrinula. Svaka čast današnjem vremenu u kojem nam je na dohvat ruke pristup informacijama o edukaciji i odgoju djeteta i sve to treba koristiti i ne ostati u špilji, ‘al brate‘ ne znam onda kojim pristupom da više odgajam svojem dijete. Finskim?! Ali što bi rekao dr. Rajović, pa dajete Japancima da svoju djecu odgajaju finskim modelom i obrnuto. Tako da i moja metoda je da nema metode.

Koji je najizazovniji dio te uloge?

- Svaki dan, svaki sat, svaka minuta, svaka sekunda je novi izazov. Nema opuštanja i odmora. Nikad ne znaš iz kojeg ugla će te dočekati novi izazov. Ponekad mislim da sam kao mačka i da imam devet života, ali kako se kaže, sve što te ne ubije ojačat će te. Dobro je, još sam tu (smijeh). Što je najluđe zahvalna i najzahvalnija ikad.

Što si nekako najteže prihvatila, a što ti je bilo najprirodnije?

- Iskreno, ne znam je li mi je išta bilo najprirodnije. (smijeh) Sve sam morala učiti korak po korak, iz situacije u situaciju. Ogroman sam trud uložila u sve to da mi postane “prirodno”. Lolu koja mi je najstarije dijete rodila sam u 36. godini. Da se razumijemo već tada sam lagano bila kao rosa u podne koja je i spavala do podne pa je trebalo sve to, rekli bi neki, te sebične navike preokrenuti i totalno se reprogramirati. Ali onda sam dobila svoja tri najveća učitelja i tri najveća anđela u životu koji su me “stisnuli” uza zid i da vidiš kako se stvari mogu mijenjati kad želiš i da vidiš kako postaješ najzahvalniji na promjene koje ti se događaju bez obzira na to što svi znamo da taj put preobrazbe nije nimalo lak. Ali zato danas tvrdim - jedini ima smisla.

Koliko si se s godinama mijenjala?

- Moj perfekcionizam je najviše fasovao (smijeh), ali sam zbog toga i najsretnija. Ne kažem da sam ga se skroz riješila, ali ima puno trenutaka kad ga okačim s čavlom o zid i promatram s određene distance kao neku instalaciju koju je dobro svako malo sagledati s određene distance i nasmijati joj se. Opet sve zahvale i zasluge idu Loli, Maxu i Neu, a i naravno meni koja je ipak na kraju krajeva pristala na tako velike preobrazbe. Sve se može kad se hoće.

Imaš li iste principe kao i s prvim djetetom ili su se oni ipak s vremenom mijenjali, da ne kažem ‘padali u vodu‘?

- Kako se kaže: s prvim Mustella, s drugim Nivea, s trećim Balea. (smijeh) Pametnom dosta. Naravno da je prefekcionizam morao padati jer i priroda se potrudi da ne ide više i da negdje moraš olabaviti jer bi u suprotnom ‘puknuo‘.

image
NEJA MARKIČEVIĆ/ CROPIX

Kako je izgledao život s jednim djetetom, kako s dva, a kako sada izgleda život s troje djece?

- A zašto me nisi pitala kako izgleda život i s četvrtim djetetom? Moram priznati da je Dalibor Matanić ipak najizazovnije “dijete” (smijeh). Ali ja sam ponosna majka sve svoje djece i stoički prihvaćam svaki izazov jer na kraju je rezultat najvažniji, a to je ljubav s kojom sam okupana. I opet ponavljam, zahvalna sam svake sekunde. Sad će netko reći i mazohistična. (smijeh) Ali to je već drugi par rukava. Bitan je kut iz kojeg se stvari sagledavaju.

Znaju reći da je s troje zapravo lakše nego s jednim... Kako?

- Ja stvarno ne znam zašto to kažu? I ja se pitam kako? Jer obaveze, odgovornost, strahovi, strepnja - sve puta tri. Možda je stvar ipak u perfekcionizmu koji popušta sa svakim djetetom pa se u tom smislu čini lakše. Eto, iskreno ne znam. Ili ja nešto “krivo” radim? Što bi rekli mi u Puli: BO (u prijevodu - ne znam).

"Da vidiš kako se stvari mogu mijenjati kad želiš i da vidiš kako postaješ najzahvalniji na promjene koje ti se događaju bez obzira na to što svi znamo da taj put preobrazbe nije nimalo lak"

Kako izgleda svakodnevica u vašem domu?

- Da se ne lažemo, svaka minuta mi je organizirana da bi sve funkcioniralo. Nema baš prostora za ležernost.

Što činiš kada svi navečer zaspu, imaš li neke svoje rituale?

- Padnem u “nesvijest” prije nego što oni zaspu. (smijeh) Ako i ostanem budna, onda učim ili ponavljam tekstove za predstave. Dižem se u pet ujutro i učim tekstove da bih mogla nekad otići na trening u šest i do sedam već biti kod kuće i spremiti klince za školu i vrtiće… Do devet ujutro sam već dva puta hiperventilirala, ali inače sam dobro. Nego, što ima kod tebe? (smijeh)

Događa li ti se često ‘žuta minuta‘ i što onda činiš?

- Što sam starija fitilj mi je kraći, što je normalno. Bitno je shvatiti da trebamo nešto samo za sebe napraviti pa taman i sam sa sobom sjediti i gledati u jednu točku. Da te nitko ništa ne pita. Pomilovati sebe i onda tih žutih minuta ima sve manje.

Što ti je u ovom razdoblju najteže, a što najljepše?

- Zaista mi nije lako uskladiti majčinstvo i profesionalni život. Veliki su to izazovi, jer ako do sada nisi shvatila veliki sam perfekcionist i onda ne želim da mi ni jedna strana pati jer s obje strane dobivam toliko ljubavi, vjetra u leđa da u principu nisam potpuna ja ako jedna od tih strana pati ili je zapostavljena. Za sada mi dobro ide na oba polja i zato sam sretna. Sretna majka, sretno dijete!

Koliko ti je nedostajao posao kada si bila ‘samo majka‘?

- Na početku nije, a onda se počela javljati sve veća glad prema kazalištu i sceni. I smatram da je sve to normalno i ljudski.

Jesi li imala krizne situacija, nezadovoljstva, frustracije?

- Pa sigurno nije bilo lako biti stalno i isključivo oslovljen samo kao žena Dalibora Matanića. Ali zato sam se djeci dala sto posto i danas sam najsretnija zbog toga jer mi je ta posvećenost i predanost dala još veću snagu da nastavim dalje. Imam dobre anđele oko sebe i u trenucima kad unutar sebe već odustajem od svoje profesije i mirim se s činjenicom da više nikad neću biti glumica zove me Senka Bulić, koja je u tom trenutku intendantica HNK u Varaždinu i nudi mi angažman. Toliko je vjerovala u mene, da sam joj i ja povjerovala. Eto nas dvije godine kasnije – sedam premijera iza mene i presretna sam majka troje prekrasne djece. Hvala Senki!

image
NEJA MARKIČEVIĆ/ CROPIX

Koliko su ti važna vlastita poslovna ostvarenja?

- Važna su. Pogotovo ako se baviš pozivom poput mog koji je sastavni dio mene. Ako nema jednog dijela, cjelina je nepotpuna. To nije dobro jer to nezadovoljstvo stvara frustracije. Nije dobro kad je majka frustrirana i nije dobro kad majka za svoj životni “projekt” odabere dijete. U tom trenutku su i ta majka i to dijete i frustrirani.

Čini ti li se da se često majčinstvo idealizira?

- Da. Kad bi se ta slika majčinstva na vani manje idealizirala svima bi nam bilo lakše. I društvo i društvene mreže pa na kraju krajeva i žene, od sebe previše očekuju. Živimo u groznim vremenima gdje se lažno konstantno na van pokazuje i idealiziraju ine životne situacije – majke su konstantno napirlitane i savršeno izdizajnirane i kao da su s nekog drugog planeta. Naravno da pomisliš da nešto s tobom nije u redu. E pa krivo, baš kad pomisliš da s tobom nešto nije u redu, znaj da si na pravom putu. Jer normalno ako kao ja imaš troje djece da ne možeš živjeti kao u katalogu i na Instagramu već se suočavaš sa svim izazovima normalnog života koji ponekad znaju biti teški, a ponekad najljepši ikad. Nije normalno da živimo u svijetu u kojem se nakon što žena rodi, komentira je li vratila svoju liniju ili nije. Ne pristajem na takav svijet. Zašto je ne pitaju kako se osjeća?

Koliko je uloga oca važna u životu djece?

- Najvažnija, zajedno s ulogom majke. I dalje živimo u svijetu, u kojem se to baš ne razumije i ne želi razumjeti. Pritom ne mislim samo na naše prostore nego govorim o situaciji na cijeloj planeti.

Koliko je zahtjevno sačuvati ljubavni odnos uz djecu? I kako se to postiže?

- Komunikacija je najvažnija. Razumijevanje, empatija, kad jedan od partnera pada da drugi pruži ruku i obrnuto. Hvatati neke rupe za pa taman i minimalne trenutke provedene jedan s drugim. Svatko zna kako to nije lako, ali svaki uložen trud vrati se trostruko. Naravno, ako kao ja imate partnera s kojim sve to možete iskomunicirati.

A koliko je zahtjevno sačuvati sebe?

- To je najzahtjevniji zadatak s kojim se i dan danas hvatam u koštac. Nekad uspijem, nekad ne. Ali generalno bez obzira na to što su mi djeca prioritet pokušavam zadržati - u prenesenom značenju - dostojanstveno glavu iznad vode. (smijeh)

Koliko vremena posvećuješ svom fizičkom izgledu, koliko ti je on uostalom važan?

- Sve se mi volimo osjećati lijepo u svom tijelu. Meni je moje tijelo i jedno od “alata” za moj posao pa ga pokušavam održavati u dobroj formi i kondiciji. To mi je jako bitno i za mentalno zdravlje. Treniram tri puta tjedno sa svojim trenerom Selverom.

A psihičkom?

- Samo ću reći da sam deset godina na psihoterapiji na koju odlazim jedno tjedno. Mentalno zdravlje svakako stavljam u prvi plan.

Kakva sjećanja vežeš uz trudnoće i porođaj?

- Bilo pa prošlo. (smijeh) Šalim se. U sve tri trudnoće sam povraćala od prvog do zadnjeg dana, završavala na infuzijama, čuvala treću trudnoću, imala trudničke dijabetese, trudnički pup (ako itko zna što je to), probleme sa štitnjačom… Ali sve sam to zaboravila. Kako mi trudnoće nisu bile baš lake, sva tri porođaja bila su i više nego zadovoljavajuća. Imala sam fenomenalnu ginekologicu Martinu Ujević i njezinog supruga dr. Ujevića i dr. Hafnera zahvaljujući kojima sam sve prošla s osmijehom na licu.

Tko ti je najveća podrška?

- Suprug, moji roditelji, Dadini roditelji, imam i prekrasne prijatelje koji su velika potpora u životu.

Koga zoveš kada su ‘teški dani‘?

- Svoje najdraže i najbolje prijateljice i prijatelje, s većinom od njih sam u neraskidivim odnosima još od srednje škole.

Koliko su Lola, Max i Neo slični, odnosno različiti?

- Koliko su slični, toliko su i različiti. Svatko od njih je prekrasan čovjek za sebe. Toliko su empatični, dobronamjerni, topli, hipersenzibilni, duhoviti, kreativni, pošteni… da sam im zahvalna što sam im mama.

Kako se slažu?

- Fenomenalno. Obožavaju se. Naravno da se nekad porječkaju, ali temelj im je ljubav i to je tako divno gledati.

image
NEJA MARKIČEVIĆ/ CROPIX

Koliko ti i Dado vidite sebe u njima?

- Fizički sve troje sliče na Dadu tako da se nadam da će barem nešto karakterno pokupiti od mene. (smijeh) Vidjet ćemo, vrijeme će pokazati.

Kako provodite zajedničko vrijeme?

- Obožavamo putovanja. Kad god možemo sjedamo u auto i otisnemo se gdje god pa makar i sat vremena od Zagreba.

Jesi li ikad maštala da ćeš biti majka troje djece?

- Kad sam bila djevojčica, kako sam jedinica, igrala sam se uvijek sama sa sobom i glumila bi majku koja ima troje djece, ali to je ostalo na tom. Kasnije više nikad nisam imala nikakvu viziju o tome koliko bih djece voljela imati. Štoviše, činilo mi se ako i jedno dobijem da bi mi to bilo i više nego dovoljno. Ali eto, život piše razne priče i hvala mu na tome.

Linker
11. veljača 2024 16:56