Gastro bloger rođen prije 54 godine u Zagrebu, koji je 22. lipnja krenuo s projektom RokOtok preplivati Istru, govori o svom najvećem životnom projektu i otkriva brojne nepoznate detalje iz privatnog života.
Kako RokOtok na vas djeluje fizički, a kako emotivno?
- Od početka je to izmiješan koloplet tuge i nade da ćemo s tim projektom napraviti nešto dobro za ovaj planet i ljude na njemu. Emotivno je poput baterije koja se sporo puni, a brzo prazni, a fizički tijekom plivanja skinem pet do deset kila.
U kakvoj ste formi?
- Skroz solidnoj, preplivao sam u bazenima tijekom zime i proljeća 300 kilometara, a šećući sa psom nakupim deset tisuća koraka dnevno. Za barbu od 55 godina skroz OK, ali da sve boli - boli. Treba priznati zub vremena, koliko god to teško bilo.
Je li istina da ste jednom rasplakali klinca koji je mislio da ste u ronilačkom odijelu superjunak, a ne Ribafish?
- Ajme da, došao je do mene, uštipnuo me za ruku i rasplakao se - pa on nema super odijelo! Bio je neutješan, ali samo do prvog sladoleda, a onda smo si kliknuli i sve je bilo u redu.
Koji je najbolji savjet koji ste dobili u životu i od koga?
- Od mame - daj se opusti! I prestani jesti gluposti.
Zašto ste "pobjegli" od posla u struci kao profesora geografije?
- Nisam imao dvije kvalifikacije, odnosno članstva, koja su u to doba bila potrebna za dobiti posao u školi. Ponosan sam na četiri godine rada na zamjenama u osnovnim i srednjim školama u Zagrebu, okolici i na otoku Rabu, ali kad sam shvatio da bih trebao nekome masno platiti za stalni posao, otišao sam u copywritere i kasnije novinare.
Jeste li kao klinac radili spačke?
- Malo me sram koliko sam bio kilav i njonjav do faksa, mali cinik, a onda sam završio geografiju u četiri i pol godine, prosjek 3,4. Nisam bio neka klasa. Najveća spačka je bila kad smo na terenu na trećoj godini išli u zoru pred hotelom pjevati budnicu profesoru iz Geomorfologije, a zabunom probudili onog iz Urbane geografije. Boljelo je kasnije na ispitu...
Što za vas znači hedonizam?
- Veseliti se svakoj sitnici i svakom danu života. Bolje pojesti jeftinu paštetu u dobrom društvu nego jesti kavijar i piti šampanjac sa šupcima.
Vozite li i dalje stari Renault Clio?
- Clio je, pokoj mu duši, nakon što se raspao na 450 tisuća kilometara, otišao u vječna lovišta, a ja sam kupio polovni Qashqai iz 2018., jer sam star i potrgan i lakše mi je ući u SUV nego u, recimo, spuštenu Hondu.
Što biste fizički mijenjali na sebi, a što karakterno?
- Mogao bih cijeli dvobroj Glorije ispuniti odgovaranjem, ali ukratko: grbu, izliječio astmu, ugradio centar za ravnotežu bez kojeg sam se rodio pa ne mogu voziti ni bicikl i malo nadoštukao desnu ruku jer se još oporavljam od puknuća tetive bicepsa pa mi je tanana k‘o debrecinka. Psihički? Da odmah kažem što me smeta, a ne da nakupljam. I da sam više muško. OK, dosta za sad...
Što najviše volite kod djevojke Kasandre?
- Štrudl od vrganja. Tako pogodi taj odnos maslaca, luka i timijana da nikad ne mogu doći sebi. A i kozlića ispeče da poslije ležim još dva dana.
A čime vas može izbaciti iz takta?
- Kad počne rečenicu s "trebalo bi..."
Po čemu ste tipičan muškarac?
- Uživam u ribičiji i prilično sam glup kad se napijem.
Kakvi ste s novcem?
- Očajan. Imam ušteđeno nešto za crne dane, ali samo za dva-tri crna dana. Lijepo mi je rekao tata, koliko god se ja trudio, novac će u našoj familiji proći kroz prste. I bio je u pravu. Kasandra i ja zarađujemo prosječnu plaću, nismo ni gladni ni žedni, imamo auto koji možemo ostaviti otključan na cesti i uredno plaćamo režije. I pas nam je sretan. Mislim da je to skroz dovoljno za jednu netipičnu obitelj.
Koliko vam znači vjera?
- Vjerujem da postoji nešto što drži naš planet pod svojom paskom. Nešto kao diplomski ili doktorat nekih naprednih bića u svemiru. I cijenim tu silu, iako mi nije jasno zašto me tako kaznila, do granice da odustanem od svega... I ne volim njene fun clubove na Zemlji. Tako da danas, umjesto da se bogatim i kradem, što je misao vodilja većine, ja s dobrim ljudima radim humanitarne i ekološke akcije i pokušavam djeci širom svijeta objasniti da treba voljeti prirodu i pričati o svemu s roditeljima. Zašto je u mom slučaju ispalo kako je ispalo, vjerojatno nikad neću saznati, ali život ide dalje.
Kako je živjeti kao slobodni umjetnik?
- Koliko se trudiš, toliko ne dobiješ. Ima uspona i padova, dobrih i loših poslodavaca, tanka je granica kad trebaš odustati od honorara jer želiš sačuvati obraz. Ali za sada to uspijevam jer volim to što radim i uvijek ću biti u potrazi za vrhunskom namirnicom i kvalitetno spravljenim jelom, kao i dobrim pićem u bilo kojoj prilici. Pratite Ribafish.com i Vilicom kroz Hrvatsku za više uživanja u klopi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....