Glazbenik Ricardo Luque jedan je od zagrebačkih umjetnika koji u sklopu pilot-projekta "Dan koji se pamti" uveseljavaju ljude predstavama i koncertima.
Treća dob za mnoge ljude označava vrijeme prilagodbe na nove životne uvjete, navikavanje na činjenicu da se neke stvari više ne mogu i prihvaćanje pomoći bližnjih. Često je to i vrijeme kad ljudi zlatne dobi ne naiđu na podršku koju su očekivali, već bivaju zaboravljeni i prepušteni sami sebi. Stoga je zagrebački Centar kulture Ribnjak pokrenuo pilot-projekt Grada Zagreba "Dan koji se pamti", posvećen upravo oboljelim osobama, starijima i djeci na kućnoj njezi. U sklopu projekta, brojni poznati umjetnici dolaze u domove potrebitih te organiziraju predstave i koncerte kako bi unijeli dašak veselja i smijeha, a među njima je i glazbeni dvojac Mario Igrec i Ricardo Luque.
"Kolegica Snježana Petrov iz Centra kulture Ribnjak pozvala nas je da dođemo u stan njezinih roditelja koji su slavili godišnjicu ili rođendan. Dobro se sjećam da su bili slabog zdravstvenog stanja, ali i oduševljeni pa sam se jako raznježio kad su se primili za ruke i s nama pjevali. Kad sam se vratio kući, bio sam potresen, ali i srca punog veselja, znajući da smo barem nakratko nekome uljepšali život", prisjeća se Ricardo, rođeni Venezuelanac poznat kao pjevač grupe Cubismo, ali i fagotist Zagrebačke filharmonije.
U svojem ispunjenom rasporedu uvijek je spreman izdvojiti dragocjeno vrijeme za ovaj projekt u kojem sudjeluje još od vremena dok kao takav službeno nije postojao, jer je s Centrom kulture Ribnjak povezan već više godina. Naime, jedan je od sudionika u programu El Sistema Hrvatska - SO DO, koji se bavi glazbenom edukacijom u sklopu simfonijskog orkestra kao metodom inkluzije i razvoja djece i mladih, gdje je redovni mentor fagota i drvenih puhača.
Aktivna uloga u društvu
Nakon prvog nastupa ubrzo je pokrenut projekt, a Ricardo i njegov kolega Mario pridružili su se popisu izvođača kao duo. Projekt je, kaže, dobro osmišljen, ponajprije zbog edukacije koju svi izvođači moraju proći prije nastupa, a održava je stručni tim medicinskih sestara. Termin i trajanje nastupa uvijek se prilagođavaju publici, tako da dinamika dolaska uvijek ovisi o naručitelju, a ne o izvođačima.
"Uvijek nastupam s punim entuzijazmom i motivacijom. Naravno da ti ne može biti svejedno kada sretneš nekoga u teškom stanju, ali čak i u takvim slučajevima zna se dogoditi da iako je osoba nepokretna, uspijeva izraziti očima ili laganim tapkanjem prstiju osjećaj ritma ili jednostavno užitak. Smatram da je glazbeniku glavna motivacija dijeliti svoju umjetnost i prenijeti sve što glazba može pružiti. Najvažnije je da si sposoban komunicirati sa slušateljem i dotaknuti mu dušu, probuditi u njemu lijepu i dobru energiju. Baš ta pozitivna energija i empatija potrebne su svakom čovjeku, a posebno starim i bolesnim ljudima", ističe Ricardo, koji smatra da bismo bez umjetnosti imali nepotpun život.
Tako na ovaj projekt gleda kao na priliku da preuzme aktivnu ulogu u društvu i nesebično dijeli s drugima ono što ga i samoga najviše veseli. Nije, kaže, slučajno da se i špiljski čovjek bavio umjetnošću.
Povratak korijenima
"Za mene je svaki nastup u sklopu ovog projekta poseban, ali i različit, jer ni auditorij ni okolnosti nisu uvijek isti. Najvažnije je da si svjestan da radiš nešto što će najvjerojatnije ostaviti traga u svakodnevnom životu onih kojima je najpotrebnije. Pogotovo sam svjestan toga nakon što sam se prije dva tjedna vratio iz rodne Venezuele. Ondje sam s djecom proveo tri tjedna pored svoje drage majke Luise, koja se s 96 godina veseli svakoj riječi, pjesmi i poljupcu. Tako da se na neki način, kada nastupam ovdje, osjećam kao da sam tamo s njom", otkriva Ricardo, kojemu je posebno drago što su njegova djeca, Isadora i Armando, imali priliku upoznati i posjetiti brojnu rodbinu, provesti kvalitetno vrijeme s bakom i istražiti svoje korijene.
Posjetili su otok Margaritu, plažu Choroní i dom kakaa Chuao, a bili su prisutni i u trenutku ulaska vojnih snaga SAD-a, kad su se, govori iskreno, svi prepali. No, sa svojom obitelji redovito je u kontaktu zahvaljujući društvenim mrežama, pa na WhatsAppu ima obiteljsku grupu s više od 50 članova u kojoj se svaki dan šalju poruke.
Glazbenik njeguje svoje korijene i u Hrvatskoj, pa je sa suprugom Sanjom u centru Zagreba otvorio venezuelanski restoran Arepera Maracay. Zajedničku ideju realizirali su kad se Ricardova supruga prestala baviti svojim dugogodišnjim poslom u osiguranju, pa tako u ovoj priči vodi glavnu riječ. Ricardo pak uskače kad je u pitanju nabava i testiranje novih jela, a ponekad pomaže i u kuhinji.
Pet godina bez televizora
"Ponosan sam na svoju suprugu i na to kako vodi cijelu stvar: pošteno, posvećeno i predano. Puno sam naučio od nje, primjerice kako svaki posao može biti fantastičan ako ga istinski voliš", ističe Ricardo, koji slobodne trenutke provodi u poslovima oko kuće, gdje se uvijek treba nešto popraviti, očistiti ili organizirati.
Televizor nema već pet godina i ne nedostaje mu, već radije poseže za knjigama. Trenutno čita "Umjetnikov put" Julie Cameron, dar kćeri Lucíje za Božić, i u neobjavljenom romanu njegova brata Artura, koji piše u stilu magičnog realizma. Posebno se veseli mirovini, kad će se moći posvetiti svojim projektima kao što je "Amor en tiempos de bolero", o kojem još ne želi mnogo govoriti.
Uskoro će nastupati u Klubu Kontesa sa svojim prijateljima, a u ljetnim mjesecima možemo ga gledati diljem Hrvatske s njegovim bendom Cubismo. Iako uživa u Hrvatskoj i njezinim blagodatima, postoji jedna stvar na koju se još uvijek nije naviknuo - da smo daleko od ekvatora.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....