Povodom serije "Pametan kao vrana, hrabar kao jež", koja se u večernjem terminu prikazuje ponedjeljkom na HRT-u, razgovarali smo s autorom Robertom Knjazom (51) o njegovoj fascinaciji životinjama. Druga je to sezona, koja se nastavlja na vrlo uspješnu "Glup kao kokoš, tvrdoglav kao magarac" otprije dvije godine, a ovaj put je pronašao selo kunića, saznao zašto je jež hrabar, da se medvjedica koti dok spava i još mnogo nevjerojatnih stvari. Osim životinjskog carstva, Knjaza fascinira i carstvo čula pa je snimao i iznimno gledanu seriju o osjećajima, a kao strastveni ljubitelj nogometa, uoči Svjetskog prvenstva u Katru bio je u gostima kod Vatrenih - i sve ih je precizno portretirao.
Pametan kao vrana, hrabar kao jež - možda znamo zašto je vrana pametna, ali zašto je jež hrabar?
(Smijeh) Ježa sam stavio jer se ne sklanja nikome te bez grča na licu savlada zmiju otrovnicu. No, onda sam tijekom snimanja serijala shvatio da je još veći frajer afrički medojedni jazavac, koji se ne boji niti zmije, ali niti lava - kralja životinja. Tako da je konkurencija za najhrabriju mini životinju velika i kad vam kažu da ste jazavac, to je izgleda ipak kompliment.
Pametan kao kokoš, tvrdoglav kao magarac – što ove usporedbe zapravo znače? A što smo mislili da znače?
Mislimo da je kokoš glupa, a mi smo snimili koku koja kljunom svira cijelu američku himnu na klaviru, te koku koja zna matematiku pa kada zavrtite kockicu za "Čovječe ne ljuti se" koji se broj okrene, toliko je puta ona kljucne. I svako vrćenje točno pogodi broj. To ne znači da će kokoši vladati svijetom, ali kako smo mi ljudi skloni podcjenjivanju životinja, jedan od motiva serijala je da upoznamo životinje da bismo ih više voljeli. Ni magarac nije toliko tvrdoglav kako mi mislimo, već samo oprezan pa dobro razmisli prije nego na nešto pristane. Očito većina životinja ima karakteristike koje smo skloni pripisivati samo ljudima.
U ovoj sezoni bavite se vrlinama i manama devet divljih životinjskih vrsta – o kojim vrlinama i mana je riječ?
Svaka od 8 epizoda je 52 minute što je jako puno programa, pa u svakoj obrađujemo milijun raznih zanimljivosti vezanih uz pojedinu životinju. Prikazujemo ježa, vjevericu, jelena, medvjeda, vrane, lisicu, pčele te jazavca i zeca/kunića. To vam je kao jedan veliki slasni sendvič, s puno zanimljivih slojeva, od podvrsta životinje za koje nismo ni znali do postoje npr. lavlji kunić s frizurom kao da se češlja petardom, preko anatomskih zanimljivosti kao npr. da medvjedica rađa u snu, da je vjeveričin rep multipraktik kao švicarski nož, do neobičnih priča o prijateljstvima između životinja i ljudi kao npr. čovjek koji živi s grizli medvjedima, teta živi s dva gavrana, pa ljudi koji si rade brade od tisuća i tisuća pčela itd. Za svakog ponešto, od 0-77 godina. Mislim na ljude. (smijeh)
A vjeverice koje skijaju na vodi? Gdje ste ih našli?
Riječ je o popularnom showu u Americi gdje vjeverice pred publikom doslovce skijaju na vodi. Mi smo ih snimali na njihovoj turneji u gradu Lincoln, Nebraska, na nekakvom outdoor sajmu. Preslatke su, obožavaju se kupati, i vrlo su vješte u skijanju na mini skijama, dok ih vuče brod na daljinsko upravljanje. Tri su i cijele godine žive sa svojim vlasnicima, poput pravih holivudskih zvijezda. Za uspomenu, jedna mi se popiškila na rame, tako da sam valjda sada obilježen kao njihov teritorij.
Kakva je to sobovska olimpijada?
To je poput nekog nacionalnog sporta u Finskoj, mi smo snimali finale na krajnjem sjeveru u Ivariju u veljači, a još bilo i polarnog svjetla. Sobovi su njima skoro pa dio obitelji i utrka je nevjerojatno brza te se čini dosta opasna za ljude na skijama koje sobovi jureći vuku iza sebe. To je toliko važno za njih da je sve direktno prenosila i finska televizija, a cijela se utrka odvija na zaleđenom jezeru. Još su mi i sada ledene noge od tog snimanja.
Gdje ste našli čovjeka koji je živio kao jazavac? Kakva nas priča očekuje?
Moje vrijedne istraživačice su ga pronašle u Oxfordu gdje predaje na faksu. Charles Foster je pisac bestselera "Being a Beast" i živio je kao urbana lisica u Londonu, kao jelen i kao jazavac. Šest tjedana je živio u iskopanoj jazbini ispod zemlje i prolazio sve što prolazi tipični jazavac. Po njegovoj knjizi se snima film, a kako je to promijenilo njegov život vidjet ćete u emisiji.
Masai su vam pričali o afričkim pčelama ubojicama? Ima li i kod nas takvih?
Srećom nema, jer kad im se one usele Masai (Masai su narod istočno-sudanske porodice naroda (Nilsko-saharska), ogranak Nilota, danas nastanjen u području Kenije i Tanzanije) jednostavno napuste svoju kuću. Tako da su naše pčelice puno prijaznije prema nama i mi od njih imamo samo koristi.
Što je posebno zanimljivo kod sela za kuniće?
Epizoda u kojoj su pola jazavci, a pola zečevi i kunići je opasna da ne dobijete dijabetes, jer ti su kunići preslatki - pufasti, bespomoćni, baš za raznježiti se. U svakoj epizodi pokušavamo pokazati i neku biznis ideju koja dobro dođe i životinjama, poput sela kunića u Latviji gdje im je jedan entuzijast izgradio pravo minijaturno ljudsko selo gdje sad kunići uživaju. A on uživa u brojnim turistima koji to selo posjećuju i ostavljaju koji eurić.
Što je izgledalo kao da se ne može snimiti, a ipak ste uspjeli?
(Smijeh) Cijeli serijal. U prvoj sezoni smo se bavili domaćim životinjama i kućnim ljubimcima, psom i mačkom, a o njima je napisao more podataka i knjiga. No u ovom serijalu se bavimo šumskim i divljim životinjama, o mnogima baš nema toliko opsežne i televizične građe, a treba napraviti dinamičnih 52 minute. Pa je tu bilo malo napeto, ali vjerujem da smo na kraju uspjeli napraviti i zabavnu i zanimljivu emisiju.
Je li lakše raditi s ljudima ili životinjama i zašto?
Neki puta sa životinjama, jer njih ne moraš pitati imaju li u rasporedu vremena za snimanje u srijedu u 8. A s druge strane s ljudima se lakše dogovoriti što treba pred kamerom, nego npr. s vranama. No generalno životinje uvijek smiruju, jer kod njih je stres rijetka pojava, osim ako ih netko ne lovi. Ostatak svojeg života su zabavne, neposredne i prenose tu pozitivnu energiju. A mi ljudi koji nemamo toliko egzistencijalnih problema kao životinje, mi smo uvijek u nekom stresu, kojeg jedni drugima nabijamo.
Na koga ste bili posebno ljubomorni kada ste vodili intervju? Onako dječje zavidan? Na kojeg nogometaša?
Svaki od naših života ima period sunca i kiše, svakome je u životu nekad genijalno, a nekad očajno. Tako da nisam nikada nikome zavidan, ali sam znao biti zabezeknut koliko ima nepravde na svijetu. Jer nije isto roditi se u Hrvatskoj ili npr. u indijskom Mumbaiju gdje tisuće i tisuće ljudi žive bez ičega na cesti. Bude ti žao kako ti ljudi nisu dobili šansu za ljepši život, a ni krivi ni dužni. A takvih je primjera na svim kontinentima. Tako da mi u Hrvatskoj u prosjeku živimo bolje od većine planeta. Bez obzira na to što i kod nas ima siromaštva, drugdje je to baš dno dna. Tako da sam zahvalan i na ovome što imam.
Imate li praznovjerne rituale za vrijeme ili prije ili poslije snimanja velikih projekata?
Da,naravno - tisuće i tisuće sklekova. Zatim skok u zrak i pljesnem se rukama po lopaticama! Onda tri puta dugo, tri puta kratko huknem kao sova i spreman sam za snimanje.