INES GODA FORJAN (34)

Imam sreću što imam ne jednog, nego dva najbolja brata. Bruno ima čvrst karakter s kojim se ponekad nije lako nositi, ali je brižan, empatičan i uvijek tu za svoje ljude. Meni je u djetinjstvu definitivno bilo teže s njim jer je bio vragolast, ponekad neposlušan, uvijek je jurio sto na sat i njegov tempo smo teško pratili. Sedam godina je mlađi od mene i ta razlika nas je u djetinjstvu razdvajala jer je on za mene bio mali dosadni brat od kojeg nemam mira. Danas nije tako. Sada se jako dobro razumijemo, uvažavamo i poštujemo. U mnogo stvari smo jako slični, a tvrdoglavost i upornost su samo neke od njih. Imali smo divno djetinjstvo, odrastali smo u Županji, provodili vrijeme u igri na ulici, bavili se sportom. Dino i Bruno trenirali su nogomet, odlazili na turnire, igrali utakmice, sanjali velike stvari i koliko god sam uvijek vjerovala u njih, teško bih povjerovala da će se dobar dio toga zaista i ostvariti. Dino je nogometni trener mlađih kategorija, a Bruno nogometaš. Bruno je s Rijekom osvojio naslov prvaka Hrvatske i naslov pobjednika Kupa.

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Kad je primao medalju prvaka, na Rujevici su skandirali njegovo prezime, a ja sam stajala na tribini sa suzama u očima. Bili su to trenuci čistog ponosa. Ništa mu se u životu nije dogodilo slučajno. Iza svega stoji ogroman trud, rad i odricanje. U Zagreb se preselio kada mu je bilo samo 14 godina. Bio je klinac, ali poziv u Dinamovu nogometnu školu bio je jači od svih izazova i prepreka. Odrastao je preko noći, postao samostalan, odgovoran, s jasnim planom i programom za svaki dan. Osim novih suigrača i trenera, dobio je novu školu i nove prijatelje. Osmi razred pohađao je u Zagrebu, a kako su roditelji bili u Županji, ja sam bila ta koja je išla na roditeljske sastanke. Bruno je još kao dijete stalno bio s nogometnom loptom.

Jači od svih prepreka

Nikad se nije umarao i nikad mu nije bilo dosta. S malog trga ispred naše zgrade uvijek je odlazio zadnji. Danas je profesionalac u profesiji koja je za njega puno više od samog posla. U kojem god klubu igrao, bio je maksimalno posvećen. Uvijek smo ga pratili i podržavali, odlazili na utakmice i bili najvjerniji navijači i najveća podrška. Posebno kad je teško, a bilo je teško. Bilo je ozljeda i perioda u kojem je moj mali brat pokazivao nevjerojatnu snagu i izdržljivost. Kroz godine je naučio nositi se i s pobjedama i s porazima, kao i s ozljedama. Uvijek je iz svega izlazio jači i bolji. Zahvalna sam što smo kao obitelj kroz sve prolazili zajedno. Tako smo odgojeni. Iako je mlađi, Bruno je oduvijek zaštitnički nastrojen prema meni. Ponekad djeluje kao da je on moj stariji brat. Ima ogromno srce, nesebičan je i iskren. I samo želi da su vi oko njega zdravi i dobro. Jedan od trenutaka koji je i njemu i meni jako teško pao bio je kad zbog utakmice nije mogao biti na mojem vjenčanju. Propustio je velik dio tog dana, ali nakon utakmice sjeo je u automobil i dojurio na slavlje. I kad se pojavio, samo smo se rasplakali. Ono što drugi možda ne znaju je da Bruno voli pjevati, ima super fore, često je glavni zabavljač u društvu i ponekad od njega ne možeš doći do riječi jer se ne gasi. Njegova upornost, posvećenost, strpljivost, profesionalizam, trud i rad nemaju granica. Zauvijek ću biti ponosna na to kakva je osoba i nogometaš postao.

Bruno je nedavno potpisao za Dinamo i ostvario svoj dječački san

PRIVATNI ALBUM

BRUNO GODA (27)

Moram priznati da se Ines i ja puno bolje slažemo sada nego kada smo bili mlađi. Srećom pa smo u osnovnoj školi bili u različitim smjenama. Bio je taj jedan period kad je razlika u godinama učinila svoje. Ines i brat Dino su stariji sedam, odnosno pet godina od mene. Sjećam se kada smo bili mali i ostajali sami kod kuće da smo često zvali mamu i tatu na posao i žalili se jedno na drugo. Naravno, ja sam kao najmlađi uvijek bio kriv za sve, za svaku raspravu i svađu koja se dogodila. No, zato se sada volimo i podržavamo još više. Sve su to normalne stvari u djetinjstvu. Još od ranih dana u našoj se kući uvijek pratio sport. Kako kroz tjedan tako i vikendom. Svi bismo se poslagali u dnevni boravak na kauč, gledali i navijali, posebno za hrvatske sportašice i sportaše. Pratili smo sve - nogomet, rukomet, tenis, Formulu 1. U stanu smo imali i stručnog komentatora za sve, a to je bio tata. Mama nam je za to vrijeme u kuhinji spremala nešto ukusno za grickanje i razbijanje nervoze i neizvjesnosti. Ines je odmalena bila aktivna u sportu i drugim nastavnim aktivnostima. Od tenisa, košarke i rukometa, do folklora i novinarske grupe u srednjoj školi. Kao što je sada profesionalna i maksimalno organizirana u svome poslu, tako je bilo i dok smo bili djeca. Sve je u njezinoj sobi i na policama bilo na svome mjestu. Otkad znam za sebe, znao sam da ću se baviti nogometom i biti nogometaš. Ista stvar vrijedi i za Ines. Od prvih rođendanskih proslava i predstava u školi, uvijek je imala mikrofon u rukama. Jednostavno to je bio njezin životni poziv. Uvijek sam bio ponosan i sretan kad je na školskim priredbama vodila program ili uređivala i vodila emisiju na gradskom radiju.

Ines i Bruno Goda s bratom Dinom i roditeljima u Županji

PRIVATNI ALBUM

Onda sam se mogao praviti važan pred prijateljima u školi jer je to moja sestra. Tako je i danas kad dolazi u moje klubove snimati reportaže i intervjue ili se uživo javljati s utakmica. Ali nije joj sve bilo lako. Koliko je samo dugih noći provela uz knjige. Sjećam se da je pred kraj srednje škole, taman pred državnu maturu, oboljela od mononukleoze. Učenje i ispiti su bili u punom jeku, a ona nikad slabija. I fizički i psihički. Ali stisnula je zube, položila sve ispite i uspjela upisati toliko željeni studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Od nas troje, prva je otišla od kuće u nepoznato i postavila temelje za nas dvojicu. Kad su je mama i tata zajedno s bratom selili u Zagreb, sjećam se da nisam mogao ići jer sam morao čitati lektiru. Ostao sam u Županji i plakao jer mi nisu dali da idem s njima. Nakon dvije godine nogometni put me odveo u Zagreb. Iako nismo živjeli zajedno, svake nedjelje bih dolazio k njoj.

Najljepša sjećanja

Srednja škola mi je bila dvije autobusne stanice od njezinog stana i značilo mi je kad bih ponedjeljkom ujutro mogu malo dulje odspavati. Uvijek smo nedjelje provodili zajedno, navečer u druženju uz kokice i TV, gledajući neku utakmicu ili dobar film. Uz sve obveze koje je imala, uvijek je nalazila vremena i za moje sastave u srednjoj školi. Pisanje eseja mi je bila teška muka. Ali uvijek sam imao nju, koja je redovito uskakala i pomagala bratu i meni. Uvijek sam se mogao ugledati na nju. Bila mi je primjer. Požrtvovna, uporna, strastvena i, naravno, tvrdoglava u nekim stvarima. Ništa bez toga. Ali uvijek smo tu jedno za drugo, pogotovo u teškim trenucima. Jako smo povezani pa nam valjda zato često govore da toliko sličimo jedno na drugo. Svakome bih poželio da mu sestra bude barem upola kao moja Ines. I samo da se zna, sve sam ovo sam napisao, nije mi pomogla.

Ines su svladale emocije kada je njezin brat osvojio dvostruku krunu s Rijekom

PRIVATNI ALBUM