Ivana Brkić Tomljenović, voditeljica i urednica emisije RTL Danas, govori o novinarskoj karijeri, odrastanju uz gotovo dva desetljeća stariju sestru i brata te vlastitoj obitelji - suprugu Franu, profesoru tjelesnog, i kćerima Iris i Eleni
Iako je već više od dva desetljeća prisutna na medijskoj sceni, Ivana Brkić Tomljenović (44), voditeljica i urednica središnje informativne emisije RTL Danas, tek je prije nešto više od dvije godine preuzela jednu od najzahtjevnijih televizijskih uloga. Najponosnija je što tijekom dugogodišnje karijere nikad nije imala skrivenu "agendu", već je sve što je radila bilo vođeno javnim interesom. Najveći dio profesionalnog puta provela je radeći političke intervjue, televizijske priloge i javljanja uživo, što je zahtijevalo stalnu pripremljenost, kritičko razmišljanje i veliku dozu novinarske znatiželje.
Profesionalnost prije svega
"Tijekom intervjua znalo je ponekad biti i burnih trenutaka, ali takve stvari su dio posla. Najvažnije je ostati profesionalan, jasno odvojiti privatno mišljenje od posla te sačuvati integritet i poštenje. Velika je čast i privilegija svakodnevno ulaziti u domove stotina tisuća ljudi i donijeti im najvažnije vijesti iz zemlje i svijeta, ali i pružiti širi kontekst događaja koji oblikuju svijet u kojem živimo. Danas ljudi vijesti prate putem portala i društvenih mreža, stoga je naš zadatak ponuditi provjerene informacije i objasniti njihovu pozadinu. Povjerenje gledatelja, osobito u današnje vrijeme, iznimno je teško steći, a vrlo lako izgubiti. Upravo zato posebno me veseli što radim s odličnim timom ljudi", kaže Ivana, koja je završila Fakultet političkih znanosti, ali je počela raditi već na prvoj godini studija, na tadašnjem Obiteljskom radiju. Ujutro bi išla na konferencije za medije, navečer na koncert Severine. Bila je mlada novinarka i ništa joj nije bilo teško. Nakon radijskog iskustva zaposlila se na jednoj lokalnoj televiziji i zaljubila u taj medij na prvi pogled. Put ju je dalje vodio do RTL-a i Nove TV pa ponovno na RTL.
"U redakciji često raspravljamo o temama, ponekad i žustro, ali smatram da više glava ipak zna bolje od jedne. Mnogo novih stvari učim i od najmlađih kolega, a zauzvrat se trudim njima prenijeti svoje iskustvo", objašnjava Ivana, koja je odrasla sa sestrom Sanjom i bratom Željkom, koji su od nje stariji osamnaest, odnosno četrnaest godina.
"Kad sam se rodila, Sanja je upisala prvu godinu fakulteta i u početku joj, razumljivo, nije bilo do čuvanja bebe. U djetinjstvu sam je često doživljavala kao drugu mamu - kad me nije korila mama, onda je ona. Kasnije je sestra znala otići i na moje informacije u školu, a upisala me i u Gornjogradsku gimnaziju. Dok sam bila mlađa, osjećala se velika razlika u godinama između sestre, brata i mene. Ali kasnije, kako sam odrastala, to je nestalo. Jako sam bliska sa svojom obitelji. Moji roditelji su stariji, ali nikad mi ništa nije nedostajalo. Naprotiv, bili su puni podrške i ljubavi. Sretna sam da su i danas živi. Tata ove godine puni devedeset, a mama 89 godina i planiram veliku feštu za njihove rođendane", govori emotivna Ivana, majka dviju djevojčica. Dvanaestogodišnja Iris ide u šesti razred, a šestogodišnja Elena još je u vrtiću. Obje jako vole ples i time se bave u slobodno vrijeme.
Ponosna majka
"Naravno, svaka ima svoje društvo, a Iris je već lagano ušla u pubertet pa joj je glava u oblacima. Elena uvijek gleda što radi starija sestra pa bude veselo. Ove ćemo godine imati još jednog prvašića u kući, bit će sigurno jako uzbudljivo", govori Ivana i dodaje kako im je omiljena obiteljska aktivnost skijanje, koje ona zbog poslovnih obveza često preskoči. Najveća podrška uz supruga su joj i njegovi roditelji koji rado uskoče i pričuvaju djevojčice.
"Volim naša obiteljska okupljanja. Ima nas svih godišta - od devet mjeseci do devedeset godina. Moji roditelji, nažalost, više ne mogu obilaziti druženja i slavlja, ali redovito se za njih sprema "lunch paket". Nedavno je moja nećakinja Andrea dobila svoju kćer Milu, koja sada ima devet mjeseci i preslatka je. Dakle, prateta sam. Još ne mogu vjerovati. Imam još jednu nećakinju, Brunu, te dvoje nećaka - Tibora i Marina, i na sve sam jako ponosna. Oni su sad već odrasli i uspješni ljudi. Jako smo glasni kad se nađemo i svi smo dosta blisko", kroz smijeh govori Ivana, priznajući kako nije stroga u odgoju. Sve pokušava riješiti razgovorom, ali se ipak moraju znati granice. Trudi se kćerima biti ne samo mama već i prijateljica kojoj se uvijek mogu povjeriti i obratiti.
"Ne želim da me pamte kao osobu koja samo ganja ocjene i školu. Voljela bih ih, prije svega, odgojiti kao dobre i empatične djevojke, a ostalo će doći polako",objašnjava Ivana, koja je supruga Franu, profesora tjelesnog, upoznala prije šesnaest godina na jednom tulumu, a spojio ih je njezin najbolji prijatelj iz djetinjstva. Posebno pamti i dan njihova vjenčanja prije trinaest godina.
Ples u potoku
"Vjenčali smo se početkom srpnja. Te je godine tjednima uoči našeg vjenčanja bilo toliko vruće i sparno da se nije moglo disati, a na dan svadbe - teški potop. Do kraja smo se nadali da je prognoza pogrešna, ali smo ipak u posljednji trenutak unajmili šator, jer je svadba bila na otvorenom. Digli smo ga u vrtu Muzeja za umjetnost i obrt, gdje je bila večera. Kiša je bila toliko jaka da je tijekom noći prokišnjavalo na više mjesta. Odvod nije mogao progutati tu količinu vode, pa smo jedno vrijeme plesali u plitkom potoku. Danas mi je to smiješno, pogotovo kad vidim fotografiju prijatelja koji hoda s lavorom i skuplja vodu. Tad mi nije bilo do smijeha", prisjeća se Ivana, koja se u slobodno vrijeme najviše voli baviti sportom.
U teretani je već u sedam ujutro, a sport joj je ispušni ventil za sav nakupljeni stres, pa tako često vozi bicikl i trči.
"Obećala sam si da ću se vratiti trčanju. Stavim slušalice u uši i samo trčim, ni o čemu ne razmišljam. Fantastičan osjećaj, samo se teško pokrenuti. Koliko god idem u teretanu, nisam u formi za cardio trening, tako da ću sigurno "krepavati" prvih nekoliko mjeseci ",objašnjava Ivana, koja voli i putovati s obitelji. Prošle godine zajedno su posjetili Pariz, koji ih je sve oduševio, a ove godine planiraju put u Hamburg i na jug Danske.
"Cure su hodale svaki dan po najmanje deset sati. Bili smo umorni, ali upijali smo svu tu povijest i umjetnost. Gotovo svaka zgrada u Parizu ima svoju priču. Curama to, naravno, nije bilo zanimljivo, ali izdržale su jer njihov šećer na kraju bio je Disneyland, gdje su se potpuno raspametile. Ove godine ćemo posjetiti moju prijateljicu iz djetinjstva i stvoriti nove zajedničke obiteljske uspomene", zaključuje Ivana Brkić Tomljenović.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....