Nekadašnja politička novinarka, koja se ove godine našla na Forbesovoj listi najuspješnijih žena starijih od 50, otkriva kako je svojim projektima pridonijela tome da Hrvatska postane prepoznatljiva gastronomska destinacija u svijetu.
Još prije tri godine magazin Forbes "nanjušio" je da je globalno preslagivanje dovelo do novih socijalnih i gospodarskih trendova, da nakon uzleta mladih lavova u poslovnom svijetu slijedi povratak starih vukova. Urednici tog utjecajnog magazina, koji pod motom "Godine mogu biti vaša snaga" sastavljaju listu "50 iznad 50" - najutjecajnijih žena koje su nakon pedesete godine ostvarile veliki skok u karijeri ili čak promijenile svoj poslovni put te postigle vrhunac - ove su godine među 50 žena iz SAD-a, Azije, Europe, Bliskog istoka i Afrike uvrstili i jednu Hrvaticu, Ingrid Badurinu Danielsson.
Nekadašnja politička novinarka, supruga prvog švedskog ambasadora u Hrvatskoj, Sune Danielssona, zaokret u karijeri napravila je prije dvadesetak godina: ušla je u svijet gastronomije i enologije, pokrenuvši nekoliko važnih projekata koji su pridonijeli tome da Hrvatska postane prepoznatljiva gastronomska destinacija u svijetu. I tako se Ingrid u dobi od 70 godina, kao direktorica vodiča Gault&Millau Hrvatska te osnivačica manifestacije Taste the Mediterranean, početkom siječnja našla na listi moćnih žena na kojoj su, primjerice, gradonačelnica Pariza Anne Hidalgo, glazbenica Bjork, fizičarka i nobelovka Anne L‘Hullier, direktorica Louvrea Laurence des Cars, glumica Maggie Smith, dizajnerica Stella McCartney...
Znate li, uopće, kako ste se našli u tom društvu?
- Iskreno, ne znam kako je došlo do toga. Dobila sam mail od američke novinarke u kojem me moli da, kao potencijalna kandidatkinja za listu "50 over 50", odgovorim na nekoliko pitanja. Pomislila sam da je spam, pa nisam htjela otvarati ni linkove ni privitke, nego sam išla provjeriti na Google. Kad sam vidjela da žena stvarno postoji, nazvala sam direktoricu Forbes Hrvatska, Đurđicu Klancir, koja je bila iznenađena isto kao i ja. Potom sam odgovorila na mail, zahvalila na mogućoj nominaciji, a onda je 10. siječnja stigla službena obavijest o tome da sam na Forbesovoj listi za Europu, Bliski istok i Afriku. Napisali su i da su jako ponosni na listu, jer je rezultat četiri mjeseca istraživanja i provjeravanja činjenica te da se nadaju da sam i ja. Malo je reći da sam ponosna.
Što to sada znači za vas, može li vam to otvoriti neke poslovne
mogućnosti?
- Na osobnoj razini, to mi neočekivano svjetsko priznanje daje neizmjerno zadovoljstvo jer je netko, i to Forbes, prepoznao moj dugogodišnji rad. Čestitali su mi prijatelji i poslovni partneri iz raznih krajeva, neprocjenjiv je osjećaj dobiti stotine toplih poruka ljudi koji se iskreno vesele mom uspjehu, a hoće li se profesionalno otvoriti neke nove mogućnosti, to ćemo tek vidjeti.
Slažete li se s porukom da su godine snaga, a ne slabost?
- Godine jesu snaga, stariji su svoje sposobnosti već dokazali i njihovo iskustvo može biti presudno u nekim kriznim situacijama. Mladima je puno teže, jer su još u fazi osvajanja svijeta, odnosno dokazivanja. Unatoč visokom obrazovanju i velikom znanju, treba im vremena da se snađu u poslovnoj stvarnosti. A, osim toga, zbog demografske slike Zapada u kojem je sve više stanovnika starije dobi, ljudi moraju dulje raditi da bi si osigurali mirovinu...
Jeste li vi ikad osjetili da ste zbog svoje dobi nekome nezanimljivi, nepotrebni...?
- Iskreno, nisam, iako je sigurno bilo trenutaka u kojima su neki oko mene pomislili, ma što hoće ova "baba". Sjećam se jednog mladića koji se tek počeo baviti gastronomijom i sasvim ozbiljno me pitao da li sam ikad čula za Slow Food? On se vjerojatno nije ni rodio kad je osnovan Slow Food, čiji je potpredsjednik Paolo Sardo još 2006. gostovao na mom Festivalu 1001 Delicija u Splitu, a ja sam hrvatske chefove i male proizvođače hrane vodila na Salone del gusto, najveću manifestaciji koju organizira Slow Food u Torinu. Ipak, s godinama shvatiš da, iako si stariji i neke stvari znaš bolje od svojih sugovornika, nikad ne smiješ docirati.
Zašto ste svojedobno prekinuli novinarsku karijeru?
- Novinarstvo je bila i ostala moja prva ljubav. Diplomirala sam Političke znanosti na Sveučilištu u Milanu, gdje sam paralelno završila dvogodišnju školu novinarstva. U to doba, krajem sedamdesetih, strancima u Italiji nije bilo lako dobiti posao, a meni se onda pružila prilika da dođem u Zagreb, u Vjesnik. Za mene je to bila posve nova i nepoznata sredina, jer sam iz Zagreba otišla kao malo dijete i u Milanu sam od prvog osnovne do mature išla u francusku školu, Lycée français de Milan. No, umjesto nekoliko mjeseci, kako sam planirala, u Zagrebu sam ostala punih dvadeset godina. Bilo je to zlatno doba novinarstva, a ja sam radila u tada vodećim časopisima Start i Danas. U drugoj polovici osamdesetih, kad su u regiji počele prve napetosti, zvali su me iz talijanske La Stampe da probno napišem članak za njih, a u sljedećih petnaestak godina kao njihova dopisnica iz bivše Jugoslavije napisala sam ih više od 3000. Kad je sve završilo, splasnuo je adrenalin i shvatila sam da pomalo gubim onaj početni entuzijazam prema novinarstvu. Tada sam, gotovo isto tako preko noći, odlučila da ću promijeniti posao.
Kako je u tom periodu izgledao vaš privatni život?
- Turbulentne ratne godine obilježile su moj privatni život. Dopisnički posao bio je vrlo zahtjevan, pa je moja kći Lana tri godine provela kod moje mame u Milanu. U to doba sam upoznala drugog supruga, koji je 1992. došao u Zagreb kao prvi švedski veleposlanik u Hrvatskoj. Sune i ja vjenčali smo se 1994., a tada se u Zagreb vratila i Lana. Sljedećih nekoliko godina proveli smo ovdje, potom smo nakratko zbog njegova posla otišli u New York i onda se preselili u Beč. Lana je tamo maturirala u francuskoj gimnaziji i otišla na studij u Bolognu pa smo stalno svi putovali na relaciji Zagreb, Beč i Bologna. Od 2005. sam u Zagrebu kamo se, nakon diplome, vratila i Lana.
Kako ste se nakon novinarstva uopće našli u gastronomiji?
- Razmišljala sam o tome što još volim, a to je svakako bila hrana. Dalmatinka podrijetlom, odrasla u Italiji, zemlji dobre spize, u obitelji u kojoj je otac obožavao kuhati, a ja sam obožavala njega... sve se poklopilo. Okidač da se počnem baviti promocijom gastronomije bio je članak u New York Timesu o ljepotama Dubrovnika: američki novinar tekst je završio rečenicom da se u Hrvatskoj dobro jede, a da on o tome nije imao pojma. Doista, prije dvadesetak godina Hrvatsku u inozemstvu nitko nije doživljavao kao gastronomsku destinaciju. I tako sam s minimalno potrebnim kapitalom i minimalnim znanjem o poslovanju, ali s velikom dozom optimizma i obnovljenog entuzijazma, osnovala tvrtku Laniva d.o.o. i počela s organizacijom svog prvog gastronomskog festivala. Prvih dana lipnja 2005. na splitskim Prokurativama održan je Festival 1001 delicija.
Tko vam je u tim prvim poduzetničkim pothvatima davao vjetar u leđa?
- I suprug i kći su me podržavali jer me dobro poznaju i shvaćaju da moram raditi nešto što volim, jer sam tada zadovoljna i ništa mi nije teško. Kad sam počela organizirati 1001 deliciju, Lana je bila moja desna ruka: predstavljala se kao tajnica gospođe Badurine kad je nazivala poslovne partnere, radila sve fizičke poslove prilikom postavljanja štandova, pronalazila rješenja za krizne situacije i, naravno, bila je glavni prevoditelj brojnim sudionicima iz inozemstva. Od tada pa sve do danas, unatoč diplomatskoj karijeri u EU, zbog koje trenutno živi u Etiopiji, Lana svake godine uzme slobodne dane da dođe na festival Taste the Mediterranean, gdje vodi kulinarske showove na svim mogućim jezicima. Nije došla jedino 2022. kad je nekoliko dana prije festivala rodila kćerkicu Maishu. A što se tiče supruga, on se uglavnom predstavlja kao moj vozač jer me stvarno svugdje vozi kad je potrebno.
S kojom namjerom ste prije deset godina pokrenuli festival Taste the Mediterranean?
- Bilo je to u trenutku kad je Hrvatska mediteranska dijeta uvrštena na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine. Smatrala sam to golemim priznanjem za našu gastronomiju i kulturu stola i željela sam povezati Hrvatsku s ostalim zemljama Mediterana, a razmjena iskustava, edukacija i umrežavanje pritom je jedini pravi put. O tome što smo postigli neka govore drugi, ja mogu samo reći da je u deset godina Taste the Mediterranean postao nezaobilazna gourmet manifestacija u ovom dijelu Mediterana, što potvrđuju brojke - na dosadašnjim festivalima sudjelovalo je 150 stranih i domaćih vrhunskih chefova iz 25 zemalja, s Michelinovim zvjezdicama, Gault&Millau tokama i ostalim vrijednim titulama. Primjerice, Leonor Espinosa, koju je prestižna lista The World‘s 50 Best proglasila najboljom cheficom svijeta, gostovala je lani i pripremila ekskluzivnu večeru u Heritage Hotelu Martinis Marchi u Maslinici na Šolti.
U međuvremenu ste preuzeli licencu za prestižni francuski vodič Gault&Millau, kako je došlo do toga?
- Zahvaljujući brojnim suradnjama u inozemstvu vani su me počeli prepoznavati kao nekoga tko poznaje hrvatsku gastronomiju, a na jednom festivalu u Provansi upoznali su me s Marcom Esquerréom, legendarnim urednikom i chefom inspektora Gault&Millau. Dugo smo pričali, a sutradan me nazvao tadašnji vlasnik tog poznatog gastronomskog vodiča i ponudio mi licencu za Hrvatsku. U roku od tjedan dana otišla sam u Pariz i s puno entuzijazma potpisala ugovor. Srećom da tada nisam znala koliko je težak i zahtjevan taj posao. Jer, uz Michelin, to je najvažniji gastronomski vodič, posebno u zemljama iz kojih u Hrvatsku dolazi najveći broj turista. U proteklih šest godina objavili smo šest izdanja Gault&Millau Croatia, koji su mnogim restoranima bili poticaj da postanu još bolji. Jer, riječ je o nezavisnom i objektivnom vodiču, u kojem se mjesto ne može kupiti, a on uživa veliki ugled među putnicima i turistima koji s punim povjerenjem slijede njegove preporuke.
Kako izgleda radni dan ili tjedan jedne 70-godišnjakinje?
- Raditi za sebe znači raditi stalno, jer nema dana kad nešto ne iskrsne. Radiš čak i onda kad si na odmoru. A kad ne radiš, onda stalno misliš na ono što još moraš napraviti. Stalno imam neke "to do" liste koje nikad ne uspijevam ispuniti do kraja. Puno mi je lakše zadnjih godina, jer je uz mene još jedna uspješna žena iznad 50, Dubravka Tomeković Aralica, dugogodišnja glavna urednica Glorije. Obje smo radoholičarke i jedna i druga još imamo dovoljno entuzijazma prema poslu.
Znači, interes prema poslu nije splasnuo otkako ste postali baka?
- Ne znam što bi bilo da mi kći živi u Zagrebu, vjerojatno bih puno više vremena posvećivala unučici Maishi. No, Lana već šest godina radi u delegaciji EU u Addis Abebi, gdje je upoznala i supruga Haddisa, glazbenika koji je svirao i na nekoliko koncerata s Gibonnijem. Za sada se viđamo ljeti i za blagdane i tada je moje vrijeme podređeno Maishi.
Putujete li i danas tako mnogo kao nekad?
- Zahvaljujući suprugovom poslu, puno smo putovali po dalekim destinacijama, no danas je to manje, uglavnom po Europi, a najčešće idemo u Italiju. Ljeti se na dva mjeseca selimo u Bol na Braču. U staroj kamenoj kući okuplja se cijela obitelj i prijatelji iz svih krajeva svijeta pa se za velikim stolom u dvoru priča na svim jezicima. Osim Lane, Haddisa i Maishe, iz Stockholma nam svake godine dolazi i suprugova kći Ana, sa svojom djecom, Fredrikom i Kajom, našim već velikim švedskim unucima.
Do kad mislite raditi?
- Sve dok budem imala neku novu ideju, sanjala o nekom novom projektu i imala entuzijazma da ga ostvarim.