Sedam mjeseci Ivana Mišerić (40) uspijevala je čuvati svoju slatku tajnu - da je zaručena za dugogodišnjeg partnera, tri godine mlađeg IT stručnjaka Dražena Kovačevića. Romantična prosidba odvila se na brodu kojim je par prošlog ljeta s prijateljima putovao na Ibizu, a popularna radijska voditeljica priznaje da je ostala bez riječi kad je njezin dečko, pričekavši prekrasan zalazak sunca, kleknuo i izvadio prsten. Bio je to iznimno emotivan, ali i pomno isplaniran trenutak. Naime, kako bi bio potpuno siguran da će joj se prsten svidjeti, Dražen je zamolio Ivaninu dugogodišnju prijateljicu da mu pomogne pri odabiru. Da je romantičan, shvatila je još na početku njihove veze. Tri godine održavali su ljubav na dvije adrese - njega su dom i posao vezali za Umag, a Ivanu za Zagreb, pa su joj na kućni prag česti stizali mali znaci pažnje. Posljednje tri godine uživaju u zajedničkom domu u Velikoj Gorici gdje je ona odrasla, a sada prvi put, ekskluzivno za Gloriju, Ivana otkriva detalje zaruka i planove za vjenčanje. U rujnu joj se dogodio i novi poslovni početak, kada je ušla u eter bravo radija nakon dvanaest godina provedenih na Otvorenom. Pa iako joj je u eteru osmijeh zaštitni znak, vedar glas nakratko je utihnuo jer se početkom travnja morala rastati od svoje Fride, 15-godišnjeg samojeda, koju je nakon dvije godine borbe s bolešću uspavala. U periodu u kojem privatno i poslovno isprepliće nove početke i stare rane, najveća joj je podrška zaručnik, kojeg naziva svojom srodnom dušom. U iskrenom razgovoru za Gloriju otkriva koliko je ranjiva u trenucima kada se ugase studijski reflektori, zašto najviše uživa u toplini doma, kako se nosi s vlastitim strahovima i napadima panike, unutarnjim borbama, ali govori i o snazi koju ponajviše pronalazi u ljubavi.

Dugo ste čuvali slatku tajnu o zarukama, kako vam je to uspjelo?

Možda zato jer ne nosim prsten! Nisam htjela ukrasti fokus s novog početka na bravu - našim zarukama, pa sam utihnula po tom pitanju. Čak nepotrebno, jer nikoga nije briga, protresla bi se vijest jedan dan i idemo dalje. Iako, potrudio se oko prstena, zvao je moju prijateljicu Rene koja ima zlatarnicu u Osijeku, njih dvoje su mjerili i birali, a ja sam samo htjela preživjeti početak jeseni. Zaručili smo se krajem kolovoza prošle godine tijekom putovanja na Ibizu. Nije to bilo planirano kao posebno putovanje radi zaruka, nego smo išli s kumovima koji su slavili desetu godišnjicu braka. Kraj godišnjeg odlučili smo zaokružiti s par dana u inozemstvu, neposredno prije nego što sam trebala krenuti na novi posao. Nisam ništa slutila niti imala ideju što se sprema. U tom periodu bila sam pod stresom zbog Fridine bolesti i novog posla, a i inače nisam ljubiteljica putovanja izvan Hrvatske. Kada sam bila mlađa, puno sam putovala, sada volim ostati ovdje, u domaćim destinacijama mi je lakše. Nije to anksioznost u klasičnom smislu - kad odem, dobro mi je - ali teško mi je otići. Kao da imam osjećaj da nešto propuštam ili, jednostavno, jako sam vezana za svoju kuću i sigurnost. Najljepše mi je doma.

VEDRAN PETEH CROPIX

Jesu li zaruke bile romantične?

Zalazak sunca i brod. Jako volim zalaske, duša mi se puni tim prizorima isto kao i mobitel, fotkam svaki bez iznimke, tako da je bilo baš romantično. Tek kada je Dražen kleknuo, shvatila sam što se događa, iako sam bila zbunjena jer su se neposredno prije toga svi uzvrpoljili, pripremili mobitele i bili uzbuđeni. Kasnije mi je rekao da je bio totalno izvan sebe te da ni sam nije siguran što je rekao i kako je to sve izgledalo. Ali to nije bilo nešto čemu sam posebno težila. S obzirom na sve što se u životu događalo, možda i zbog mojih osobnih situacija, mi smo se toliko povezali i ušli u naš odnos da mi zaruke nisu bile nikakav imperativ niti nešto o čemu sam maštala kao o uvjetu za dalje. Jednostavno smo već živjeli kao da smo u braku - tako je to prirodno išlo. Tko zna, možda će tako i ostati... bez papira, ne robujemo formama. Sadržaj je uvijek ključan.

Jeste li isplanirali vjenčanje?

Pričali smo o vjenčanju, ali onda smo nekako stali i nismo više konkretno nastavili. Ako bi se organiziralo, vjerojatno bi bilo u Istri, pogotovo ako bi to bila neka veća proslava. S druge strane, postoji i opcija da odemo samo nas dvoje i vjenčamo se bez velike fešte. Nemam potrebu da to bude nešto veliko i napuhano. Nemam fobiju od vjenčanja niti mi je bitno da sve bude savršeno isplanirano - od vjenčanice do svakog detalja. Razumijem ljude kojima je to jako važno, ali ja se u tome ne pronalazim. Jedna večer u odnosu na cijeli život mi nema toliki značaj da bih se uzbuđivala kao da je najvažniji dan u životu. I zato još uvijek nismo odlučili što će na kraju biti - možda klasično malo vjenčanje, a možda i samo bijeg i čin bez velike pompe. Najvažnije nam je da smo stabilni i "namireni", da nam je jednostavno dobro. Mentalno zdravlje mi je pritom jako važno i, srećom, Dražen to razumije pa mi daje prostora. Nisam u tome jednostavna - imam svoje faze, uspone i padove, preispitivanja i emocije - i on to sve jako strpljivo prati.

Što vam pomaže u tim težim periodima?

Prije sam odlazila na psihoterapije, i sada sam u nekoj fazi kad sam zrela za razgovor. U jednom trenutku sam stala, okrenula se sebi i čitanju koje me umiruje. Zadnje što sam čitala je Jorge Bucay - njegove knjige "Put sreće", "Put suza", po drugi put, "Put susreta". Jako mi odgovara stilom i pričom. Ima jedna sjajna knjiga, "Kako postići da ti se događaju dobre stvari", koja daje praktične savjete kako pristupiti životu, što shvatiti ozbiljno, kako se nositi sa stresom, anksioznošću, napadima panike, smiriti kortizol. Koristan je dio gdje kaže da je ono od čega bježiš upravo tvoj put.

Ivana Mišerić i dečko Dražen Kovačević s njenom Fridom na snimanju u Istri

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Na to vas je potakla bolest vaše kujice Fride koju ste nedavno, nažalost, morali uspavati?

Pokušavam to prihvatiti i pomiriti se s tim jer znam da je tako moralo biti. Uspavali smo je 3. travnja. Bila je jako bolesna, imala je karcinom nosa, ali je imala i lijepe godine - kao da je već stigla do svog kraja. I starost je napravila svoje. Od trenutka kad se razboljela, prije dvije i pol godine, negdje u sebi počela sam se pripremati na to. Jedan dio mene to je razumio i možda se čak donekle saživio s tim. Ali kad se taj trenutak stvarno dogodi, ništa te ne može pripremiti. Jednostavno se izgubiš. Jer ona nije bila samo životinja, bila mi je sve - moja partnerica, društvo, prijateljica, dio mene. Petnaest godina bila je uz mene, selila se sa mnom, prošle smo zajedno i veselja i sreće i izazove. I onda dođeš u prazan stan… svaki kutak podsjeća na nju, svugdje je osjetiš i vidiš. I tada se jednostavno slomiš. Najteže mi je kad sam doma. Na poslu mi je ipak malo lakše, tamo uspijem barem na trenutak skrenuti misli.

Cijeli intervju, u kojem Ivana govori o zarukama, boli koju proživljava nakon što je uspavala svoju Fridu, kao i o onoj s kojom se još uvijek nosi nakon smrti majke, ljubavi koju je pronašla s istarskim IT stručnjakom te karijeri, čitajte u novom broju Glorije.