Iako zbog pandemije neće biti tradicionalnog koncerta na Trgu bana Jelačića, Zaklada Ana Rukavina provodi humanitarnu akciju “Želim život”. Zvijezde domaće estrade će 18. prosinca pjevati u blagdanskom programu i na online platformama Nove TV, s početkom u 20.15, a gledatelji će pozivom na broj 060 9000 moći podržati rad Zaklade. Među njenim osnivačicama je i pravnica Gordana Leto (47), sestra novinarke Ane Rukavine. U iskrenom intervju nam je pričala o neizmjernoj ljubavi prema sestri koja je 2006. izgubila bitku s leukemijom te otkrila koliko su joj uspjesi Zaklade davali snagu za budućnost.
S kakvim osjećajem dočekujete humanitarnu akciju “Želim život”?
- S ponosom, velikim ponosom, jer je ideja moje sestre iz sterilne jedinice poprimila tako velike razmjere i živi već 15 godina jednakim intenzitetom. Ideja koja je nastala kako bi sa svojim liječnikom, prof.dr.sc. Mirandom Mrsićem, pomogla ne samo sebi nego svim svojim prijateljima s kojima se gledala preko stakla sterilnih jedinica te svima onima koji će poslije nje doći. Da bude što manje “ćelavih glavica”.
Na što ste najponosniji u radu Zaklade?
- Ponosni smo na sve naše uspjehe. Na proširenje Hrvatskog registra dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica koji je sa skromnih 156 članova narastao na 61.500. Na osnivanje javne Banke krvi iz pupkovine Ana Rukavina u kojoj je dosad darovano i u Svjetski registar World Marrow Donor Association prijavljeno 3677 doza krvi iz pupkovine. Hrvatska je prema izvješću tog registra 2014. bila na 11. mjestu među državama članicama po broju upisanih potencijalnih darivatelja te osma po broju pohranjenih doza matičnih stanica krvi iz pupkovine u odnosu na broj stanovnika. Ponosni smo na projekt stručnog usavršavanja mladih liječnika iz područja hematologije i srodnih specijalizacija. Dosad je sedmero mladih liječnika, hematologa i pedijatara znanje stjecalo na najboljim svjetskim i europskim klinikama. No, najviše smo ponosni i zahvalni na 145 darivatelja iz Hrvatskog registra, zahvaljujući kojima je 145 oboljelih iz Hrvatske i inozemstva dobilo nadu za život. Donirali smo milijun kuna KBC-u Zagreb za opremanje jedne od šest sterilnih jedinica u kojima će se transplatirati i liječiti najmlađi pacijenti te 500 testova za HLA tipizaciju u vrijednosti od 134.531 kunu - kako bi se prikupljeni uzorci potencijalnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica što prije tipizirali.
Pomagali ste i stradalnicima od potresa...
- Zaklada Ana Rukavina je krajem rujna prošle godine donirala 200 tisuća kuna u državni proračun u akciji “Pomoć za obnovu nakon potresa”. U moru dobrote koja je tada pokrenuta mislili smo kako ovaj potez Zaklade neće biti posebno zamijećen, ali ljudi su primijetili i u toj tuzi ovaj potez im je puno značio. Isto tako, donirali smo 183.446 kuna Dječjem domu Vrbina u Sisku za novu kuhinju i pomoćnu prostoriju, prilagođenu tako da djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi, od pet do 17 godina, malo olakšamo ovaj traumatični događaj.
Jeste li prilikom osnivanja Zaklade očekivali ovakve rezultate?
- Kada je poslala pismo iz sterilne jedinice na Rebru, Ana je očekivala da će prikupiti novčanu pomoć koja bi joj omogućila liječenje u SAD-u. Pismo je poslala prijateljici Nataši Filipec i bilo je namijenjeno samo za ograničeni krug osoba za koje su njih dvije ocijenile da bi joj mogli pomoći. Pismo nije bilo zamišljeno kao javni poziv za pomoć. Kad mi je pokazala pismo, moram priznati da nisam vjerovala da će time išta moći promijeniti. Naravno da sam te misli zadržala za sebe. Ana me demantirala, kao i puno puta nakon toga. Pismo je nekako završilo u javnosti i priča je eksplodirala preko noći. Ana je bila u šoku, ali se brzo snašla. I tada je rekla da će sredstva, ukoliko njoj ne budu potrebna, ići za liječenje drugih. I tako je nastala ideja o Zakladi i božićnom koncertu “Želim život” koji je Ana osmislila. Meni je tada oko organizacije koncerta rekla da moram napraviti sve što mi se kaže, pa i nositi kablove. Koncert nije dočekala. Ostalo je povijest.
Kakvi su vam planovi?
- Planovi su nam isti, samo je ova pandemija neke planove stavila na čekanje, a neke znatno usporila. A to je pomoć u proširenju Hrvatskog registra i javne Banke krvi iz pupkovine Ana Rukavina te edukacija medicinskih djelatnika. Upravo su pandemija i potresi preusmjerili djelovanje Zaklade, ali nadamo se boljim vremenima kada će Zaklada opet moći u normalnim okolnostima organizirati akcije radi upisa potencijalnih darivatelja.
Koliko vremena posvećujete radu Zaklade Ana Rukavina?
- Radu Zaklade je puno više posvećena moja majka Marija. Ja sam uključena u manjoj mjeri jer sam zaposlena i majka troje djece. Imam dvanaestogodišnje blizance Anu i Antu, koji su ime dobili po mojoj sestri i pokojnom svekru, te osmogodišnju Mariju nazvanu po baki. Pravnica sam i radim u Ministarstvu pravosuđa i uprave te sam zakladnica, članica Upravnog odbora i volonterka Zaklade Ana Rukavina. Pomognem najviše pravnim savjetom, volim misliti da sam glas razuma u toj cijeloj priči i podrška majci. Ipak smo nas dvije usmjerene jedna na drugu u svemu, pa i u radu Zaklade.
Jesu li vam taj rad i angažman te spašavanje drugih života pomogli da se lakše nosite s preranim odlaskom svoje sestre?
- Zaklada i priča oko nje svakako su mojoj majci i meni pružili utjehu. Moja majka će reći da je Zaklada za nju Ana. Kako se borila za svoje bolesno dijete, a borila se kao lavica, tako se sada bori za Zakladu i sve bolesne. S jednakom snagom i odlučnošću kao da su svi oni njena djeca. Meni je Zaklada utjeha jer svojoj djeci, koja nisu upoznala tetu, s ponosom mogu reći: “Ovo je moja sestra, ovo je vaša teta, ovo je vaša teta postigla”. Zaklada i njeni rezultati razlog su zašto vjerujem da se sve u našem životu događa sa svrhom i razlogom. Nije uvijek vidljiv i razumljiv iz ljudske perspektive, ali kod Ane jest. Morala je otići da bi drugi bili spašeni. Iza naše tuge i boli rodilo se veselje za drugih 145 obitelji koji su dobili razlog za sreću. A moja majka i ja smo se odlučile veseliti njihovoj sreći. Pitati se: “Zašto Ana, zašto baš mi?”, je put u začarani krug tuge iz kojeg smo svjesno odlučile izaći.
Čitajte i: Zaklada Ana Rukavina donirala 200.000 kuna za potresom pogođena područja
Po čemu ćete najviše pamtiti Anu?
- Po dobroti, duhovitosti, ljepoti - kako vanjskoj, tako i unutarnjoj. U našem odnosu ona je bila pragmatičnija “starija sestra”, iako je po godinama bila mlađa. Veseljak, voljela je društvo, imala veliki krug prijatelja. Pravih prijatelja koji su sada to sada majci i meni: Nataša, Mare, Jelena, Mirta, Tonči... Oni će se znati prepoznati. Ana je živjela sto na sat, duže pod vodom nego kod kuće. Često znam reći da joj je Bog dao puno toga, ali na kratku stazu, a ona je život živjela i trošila ga kao da je znala da što više toga treba strpati i proživjeti u malo godina. Nedostaje mi, voljela sam živjeti život kroz nju.
Što biste poručili onima koji se suoče s gubitkom voljene osobe?
- Moj otac Gordan, majka Marija, Ana i ja bili smo jako povezana obitelj. Otac nas je odmalena učio da nam sve može oprostiti, ali našu sestrinsku neslogu neće tolerirati. Prvo je otišao otac u 55. godini, onda nakon kratkog vremena Ana. Nakon toga dogodilo se još neugodnih iskustava, još tuga. I onda shvatite da uvijek može biti gore, da uvijek ima onih kojima je u nekom trenutku teže, da će vam život proći dok vi tugujete. I da ne želite tako živjeti i biti takav primjer djeci. I onda se saberete. Sami smo odlučili da je dosta plača, a plakali smo dugo, godinama. U nekim stvarima su nas loše stvari ojačale, u nekima oslabile. Bol ne prolazi, samo se naučite živjeti s njom, kao da je sastavni dio vas.