Poznatoj pjevačici dvije godine starija sestra uvijek je bila uzor - i to do te mjere da ju je u svemu kopirale, a danas su nerazdvojne najbolje prijateljice i poslovne suradnice.
NEDA PARMAĆ
Od kada pamtim, Sanja je bila moj idol. U mladosti je to išlo toliko daleko da mi se danas čini kako uopće nisam imala svoj ukus. Voljela sam glazbu koju je ona slušala, lijepe su mi bile samo barbike koje su njoj bile lijepe, a sve vrijeme htjela sam provoditi s njom. Sanja će sigurno ispričati koliko joj je sve to išlo na živce. I bez obzira na to što smo sada skoro već u četrdesetima, Sanja još uvijek ima tu neku "moć" nada mnom. Još uvijek sam "poslušna mlađa sestra", ali to nije problem jer se uglavnom oko svega slažemo. I to je jedini odnos u mom životu u kojem "igram tu ulogu". Sanja i ja nismo dugo živjele zajedno jer je ona pohađala srednju školu u Dubrovniku, dok sam ja ostala u Pločama. Sjećam se koliko mi je tada nedostajala. Čak sam joj pisala i pjesme, iako tada nismo bile toliko prisne. Dvije godine je bila, čini se, prevelika razlika. Naš odnos je ojačao kada smo obje počele živjeti u Zagrebu, a osobito nakon što je Sanja rodila. Imam neki kliker u glavi koji moju ljubav prema djeci, osobito našoj, mene pretvara u priljepak pa su tako Sanjina djeca imala "čudnu tetku", a ja sam nastojala svojoj sestri čim više olakšati život s obzirom na to da je dosta rano rodila.
Nakon što su nam se životi isprepleli i poslovno, shvatila sam da je Sanja jedina osoba koju mogu, želim i volim "trpjeti" zato što osjećam da može, želi i voli trpjeti mene. Iskreno, nemam puno prijatelja jer, realno, nemam baš previše ni vremena, ali sam sto posto uvjerena da pored ovakve seke niti ne trebaš nikoga. Znam da je naš odnos poseban jer vidim kako to zna izgledati i zato sam iznimno zahvalna.
Što se posla tiče, ne sjećam se kad se oko nečega nismo slagale. Cilj nam je isti, imamo iste radne navike, obje vučemo, guramo i veselimo se svakom, pa i najmanjem uspjehu. Gelato Sisters je najbolja stvar koja mi se dogodila u poslovnom životu, a angažman u Mikrofon.hr školi pjevanja je ostvarenje mojih maštanja kao dijete da jednog dana, kad odrastem, budem učiteljica.
U našoj školi sam objedinila dvije velike ljubavi i sada, osim što vodim dječji zbor “Mikrofončić”, imam veliku sreću da sam okupila najdivnije cure i objedinila ih u naziv “Mikrofonke” pa tako vodim ženski zbor koji sada iza sebe već ima pregršt nastupa. Razlog zbog kojeg nabrajam sve ovo je da naglasim koliko lijepih stvari može proizaći iz jednog skladnog sestrinskog odnosa. Ali ne smijemo zaboraviti našeg malog-velikog bracu Tomislava. S njim, koji je magistar muzike i korepetitor u kazalištu Komedija, nakon 30 godina napokon nastupamo. Odlučili smo Parmaće preseliti iz dnevnog boravka na pozornicu što se ispostavilo kao odlična ideja jer primjećujemo da publika osjeća koliko uživamo zajedno muzicirati. Ako s nečim trebam završiti ovu priču, onda je to sljedeća miso: braća i sestre su neprocjenjivo bogatstvo, a ono što mi je najvrjednije u našem odnosu je činjenica da u njima imam najbolje prijatelje.
SANJA PARMAĆ
Prvu polovicu naših života smo provele kao dva potpuno različita svijeta - ja starija, velika, ozbiljna, pedantna, a ona mlađa, sitna zafrkantica, razigrana... Ja fokusirana, štreberica, sve knjige bih prelistala prije prvog dana škole, a nju se moralo loviti po kući da napiše zadaću i da pročita koji red štiva iz udžbenika. Ja jedem sve što se stavi ispred mene, a nju se moli, broje članovi obitelji, jedna žlica za mamu, jedna za tatu... samo da pojede pola tanjura juhe... Zato je moja sekica imala ono nešto zbog čega su je ljudi uvijek voljeli, pogotovo djeca, a i ona njih. Voljela je životinje, bila je brižna seka našem malom braci, čuvala njega i njegove prijatelje, zabavljala sve oko sebe svim svojim talentima. Doma se stalno muziciralo, svi smo svirali taj klavir, mama Jadranka, ujko Goro, Neda, ja i konačno brat! Tata nas je stalno tjerao da pjevamo tu tercu... Glavna zajednička igra nam je bila pjevati sve glasove koji pašu na glavnu melodiju neke pjesme. A onda se dogodio i naš prvi zajednički nastup na Glasu Ploča 1992. koji je organizirao - naš tata... Mislim da ga je organizirao samo zbog nas, da se maknemo iz atmosfere rata i grozota koje su se događale.
Pjevale smo "Mir mir do neba". Ja sam s osam godina, naravno, pjevala onaj ozbiljniji dio, a Neda, sa šest godina, one dječje slatke odgovore ali i jedan dosta zahtjevan dio kojeg je na nastupu zaboravila jer se prepala dim mašine i izazvala ovacije publike... I šamarčić kojeg sam joj dala iz ljutnje jer je zabrljala izvedbu. Da, ja sam bila takva sestra. Ali samo u toj dobi. Sad je mazim, pazim, grlim, ljubim, ginem, svađam se s hejterima po portalima...
Ja sam vrlo rano ušla u svijet odraslih. Prvi televizijski nastupi Turbo Limach Show (‘95.) i Modri biser Rovinja (‘96.) su mi otvorili jedan novi svijet. Upoznala sam prve prijatelje i kolege iz Zagreba, ali ono što me se najviše dojmila je televizijska šminka. Već s 13 godina sam počela nastupati s tatom u Kompasu i nitko nije kužio da sam dijete... Već u srednjoj školi, koju sam pohađala u Dubrovniku, počela sam vikendom pjevati s tatom. Sestru bih viđala u zoru kad bi sa svadbe donijela kolače oko kojih bismo se svi okupili. To je bio najbolji dio - kada bismo se svi okupili. Naša obitelj voli jesti zajedno i pojedinačno, rano i kasno, slatko i slano... Imamo čak i svoju himnu "Od ponedjeljka", tatinu autorsku pjesmu koja govori o početku novog života i zdravih navika koje kreću od ponedjeljka.
Uskoro je i Neda stasala u prekrasnu djevojku i zamijenila me u Kompasu. Njezina strast uz pjevanje bila je i ples i sjećam se koliko sam bila ponosna na to kako je sama u svojoj sobi u Pločama "skinula" i izbrusila pokrete Britney Spears i Beyonce, a uz to je i pjevački rasturala. Takva izvođačica tada nije postajala na našoj sceni, a ni sada ne vidim da se netko trudi napraviti takav show.
Najteže mi je bilo kada su, kada sam studirala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, krenule najave za jedan glazbeni show, na koji smo zajedno otišle na audiciju, ali sam ja prošla, a Neda nije. Cijelu noć sam plakala. Ali znala sam da će doći i njenih pet minuta pa je tako zablistala u showu Hrvatski idol te je krenuo uspjeh Feminnema, grupe s kojom je nastupila na Eurosongu, ali iskusila i turneje, festivale, brojne koncerte. I tada je moja mala seka meni davala džeparac u studentskoj sobi. Što ti je život!
Ostalo je sve više-manje poznato. Moj glazbeni put je bio nešto drugačiji. Kao studentica sam bila članica grupe Swingers, a u 25. godini sam postala i majka. Prije 15 godina sam sa suprugom Tvrtkom Hrelecom i sekom osnovala suvremenu školu pjevanja Mikrofon.hr koja uspješno radi i razvija se i dan danas, a 2014. mi je Robert Mareković iz Swingersa dao ideju za Gelato Sisters i tada ja pronalazim svoje mjesto pod glazbenim nebom. Bio je to spoj dobre glazbe, zabave i kulturnih prigoda što me jako veselilo, ali u jednom trenu se činilo kao da se sve raspada nakon što nam je jedna članica zatrudnjela. I tada smo se Neda i ja ponovno spojile - raspao se Feminnem i Neda "uklizava" u Gelato Sisters te se događa onaj tetris match reset i naš odnos i karijera prelaze na jednu novu, višu razinu. Jedino kako to sada mogu opisati je one love. Plačem od sreće i zahvalnosti.