Naša glazbenica otkriva zašto joj je prosinac najljepši mjesec u godini, da već dvadeset godina u svome domu okuplja obitelj i drage ljude za Badnjak gdje uživaju u ukrašavanju, bakalaru i fritulama te Božić dočekuju u istim pidžamama.
Dom naše glazbenice Severine u prosincu izgleda poput najljepše blagdanske kulise. Svaki ukras - od onog najstarijeg, još iz djetinjstva naše 51-godišnje pjevačice pa do onih koje je odabrao njezin 11-godišnji sin Aleksandar - na svom je mjestu. Lampice su upaljene, u pozadini se čuje blagdanska glazba koju nadglasava dječji smijeh, a iz kuhinje dolazi miris domaće sarme i fritula. Oko stola se okuplja najuža obitelj i prijatelji - Severinina majka Ana Vučković, nećakinja Mia Popović i njezin sin Adrian, prijateljice Sonja Dvornik, Vedrana Vasić i njezin menadžer Tomica Petrović.
Pripreme za Badnju večer, koju tradicionalno slave u njezinom domu, u punom su jeku, a naša najveća glazbena zvijezda ove je godine ugostila i Glorijinu ekipu. Iz prve ruke uvjerili smo se da uz sve silne talente Severina ima još jedan - izvrsna je domaćica i kuharica. Dočekala nas je dobro raspoložena, mirna i sretna te je s nama podijelila razmišljanja o godini na izmaku, svojim očekivanjima za sljedeću, ali i sve o tradicijama blagdana koji za nju imaju posebno značenje jer - okupljaju, spajaju i učvršćuju obiteljske i prijateljske veze.
Koliko je zahtjevno preživjeti prosinac - najveseliji, ali i najaktivniji i najstresniji mjesec u godini?
- Preživjela sam mnogo gore stvari pa gdje ne bih prekrasni prosinac. To vam je za mene jedan od najljepših mjeseci mada ima čudno ime, kao da prosi, a on nam daje. Daje nam predivan blagdan koji nas okuplja, spaja, učvršćuje naše obiteljske veze i prijateljstva. Mjesec gdje sve miriše po bakalaru, fritulama i sarmi. Mjesec kad se vade stari i kupuju novi božićni ukrasi i kad se natječemo tko pravi bolju francusku salatu (naravno ja! smijeh). Mjesec kad se veselimo i zaključnim polugodišnjim ocjenama u školi i školskoj priredbi. Za mene je prosinac radni mjesec pun koncerata, a s koncertom obično ispraćam i godinu. Tako će biti i ove. Prosinac je i mjesec kad me bole noge od štikli, ali je duša mirna i toplo mi je oko srca. Jedinu brigu koju taj mjesec donosi jest briga o koži koja najviše stradava zimi od suhoga zraka i hladnoće, pa u Estera dermatologiji pojačano brinu o koži mog lica i vrata, na koji često zaboravljamo. Mi žene u najboljim godinama.
Kako izgledaju blagdani u vašem domu - i kako se za njih pripremate?
- Okitim sve što se da (smijeh). Ukrasi su prethodnih godina bili pretežno dječji s obaveznim Disneyjevim vlakićem, ali on je sada pripao Adrianu, sinčiću moje nećakinje Mije, s kojom oduvijek imam poseban odnos. Otkad imamo Adriana, ponovno uživamo u maloj smišnoj djeci, a Aleks je preponosan što je ujak i više ga "dječje stvari" ne zanimaju. Tako da smo ove godine kitili po mom izboru, a Aleks kaže da mu se sviđa. On mi uvijek pomaže u odabiru ukrasa, a i u odabiru outfita jer za Badnju večer svi smo obavezno u istim pidžamama s božićnim detaljima. Uključujući Ane, moju mamu, i Tomicu, mog menadžera. Inače, Aleksu sam najdraža u kućnoj varijanti, mada mi nekad "pomaže" u izboru haljina. Pitam ga stoji li mi ovo dobro, a on - ni ne pogledavši - kaže "Aha". Jako je zainteresiran (smijeh).
Koja sjećanja vežete, kad su blagdani u pitanju, iz svog djetinjstva?
- Miris bakalara i fritula, bor s kuglicama koje su svake godine bile iste, pravu, tek niklu pšenicu ispod bora s ovčicama i Betlehemom. I obavezan odlazak na polnoćku u crkvu i poslije doma probijajući se kroz vatromet petardi.
Koje tradicije pokušavate prenijeti na svoga sina?
- Tradicija je već prenesena, Božić mu mora biti sa svim gore navedenim, od kićenja bora, posluživanja hrane, a pomaže mi i u postavljanju stola na kojem mora sve biti domaćinski postavljeno. Iako odmalena živi u Zagrebu, navija za Hajduk a da ja na to nisam imala nikakvog utjecaja. Rodio se u Splitu i smatra se Dalmatincem, klub je izabrao sam, po srcu, pa sad idem s njim na utakmice. Eto, i to sam doživjela, mada mene ni mater ni otac nisu vodili. A u Zagrebu igra za Dinamo i to mi je genijalno. Eto, i to se može.
Koje specijalitete pripremate svojim voljenima? Je li vas to naučila vaša majka? Kako izgleda Severina u kuhinji?
- Izgledam dobro i u kuhinji (smijeh). Srećom, mama živi s nama u Zagrebu tako da ona još kuha za blagdane jer joj je to gušt. Mama me učila kuhati i iako dobro kuham, to stvarno radim samo u rijetkim prilikama kao što su Božić, Uskrs i rođendani. Imamo i gospođu koja nam dolazi kuhati, jer Ane za Novu godinu puni 86 godina. Svakodnevno kuhanje mi oduzima dragocjeno vrijeme, a gospođi koja nam kuha bih oduzela plaću. Ovako su svi sretni. Osim moje mame, koja misli da može sve kao da joj je trideset.
Kako izgleda kada se obitelj i prijatelji okupe oko stola? Postoji li nešto što se ne propušta?
- Moj Badnjak nitko ne propušta, kod mene se tradicionalno slavi posljednjih 20-ak godina. Moja obitelj i prijatelji su jako zabavni i duhoviti i svi jedva čekamo da smo na okupu, da možemo jesti do mile volje i da se možemo dobro ismijati. Kad bolje razmislim, to je uvijek konstanta bez obzira na okolnosti, bio Badnjak ili ne. Sretna sam osoba jer su oni uz mene u svim životnim okolnostima. To je pravo bogatstvo i tome svjedoči i moj sin, koji isto voli okupljati svoje prijatelje. Ove godine smo dva puta zajedno putovali sa svojim frendovima. Na proljeće i na jesen njegova i moja ekipa zajedno su bile u Istri kod mog prijatelja Borisa Ružića, koji nam je organizirao prekrasne trenutke. Tako su u istarskom gradiću Humu proljetos pisali na glagoljici, a jesenas smo u Višnjanu obišli zvjezdarnicu i išli u lov na tartufe. Stalno nekamo putujemo i tako skupljamo lijepe uspomene za dušu.
Čemu se vaš sin Aleksandar najviše veseli?
- Najsretnija sam kad uživa u trenucima koji se ne mogu kupiti novcem, u prijateljstvu, smijehu, ljubavi, uspomenama i ispunjenju. Pored igrica i nogometa, što je strast većine dječaka njegove dobi, veseli se putovanjima, poput mene. Ove smo godine tako uživali na Maldivima i u Rimu. Imali smo super turističku voditeljicu pa je bio fasciniran Michelangelom, a posebno Sikstinskom kapelom. Ljeti uživamo po Dalmaciji. Za njegov i Tomin idući rođendan idemo na put po zapadnoj obali Amerike, Los Angeles, Universal studio, Grand Canyon, San Francisco, Alcatraz, Las Vegas i koncert Adele. Tome se jako veselimo. Naime, moj menadžer Tomo ima rođendan na isti dan kad i Aleksandar.
Koliko vam je važna majčinska figura u životu? Koji je njezin najdragocjeniji savjet?
- S mamom sam jako povezana, uvijek mi je nedostajala kad bih putovala i žao mi je što je ne mogu voditi na putovanja jer nije više za put, ali njen zagrljaj me smiri, a i nju moj. Uvijek je točno znala pogoditi tko nije za mene i oko toga smo se kroz život najviše svađale. Priznajem, nisam voljela da je u pravu (smijeh). Uvijek mi je govorila: "Sredi se kad ti je najgore, bolje ćeš se osjećati i putuj, ćerce, samo putuj". Njen najbolji savjet je - ne napuštaj svoj posao i nikad ono što te ispunjava i čini sretnom. A to je za mene oduvijek bila glazba. To mi je odmalena govorila. I nikad ne čupaj obrve - još jedan od maminih savjeta.
Koje sličnosti vidite kad sebe gledate kao majku?
- Baš sam ponosna na sebe jer mislim da sam uspjela u onome što je moja mama mene učila, naučiti Aleksandra da ima empatiju, da bude iskren, pošten, da ima svoj stav i svoje mišljenje i da nema problem iznijeti ga. Uvijek zna da sam tu za njega da mi se povjeri. Uvijek ga hvalim i kad dobije lošu ocjenu ako znam da se trudio i učio. I nikad, ali nikad ga ne kudim. U "zategnutim situacijama" sve riješimo razgovorom, to jest, on sve riješi šarmom, a ja ga samo obožavam.
Koje su vam životne vrijednosti najvažnije?
- Ljubav, dobrota i poštenje su najvažnije životne vrijednosti i treba ih usađivati od malih nogu. Naravno da odrastanjem stječemo i druge. Temeljne vrijednosti su važne jer su stup naše osobnosti i ako ih ne poštujemo, narušavamo svoje psihofizičko zdravlje. Važna mi je i autentičnost, dostojanstvo, duhovnost, humor, individualnost, istina, ljubaznost, pravda, sloboda, poštovanje, pažnja, zaigranost, strast, disciplina, kreativnost, podrška, odanost, emocionalna inteligencija, istina…
Što mislite, je li se danas pravo značenje blagdana izgubilo ili komercijaliziralo? Ili ipak ima šanse sačuvati njihov pravi smisao?
- Ima šanse, smisao je u druženju, voljenju, bliskosti i povezanosti s dragim ljudima i čuvanju dragih ljudi. Briga i razumijevanje za drage ljude. Blagdani, odnosno blagi dani, trebaju biti kroz cijelu godinu jer život je lijep i mi smo tu da uživamo u svakom danu. Trebamo sebi omogućiti blage dane.
Godina je na izmaku, kako bi izgledao vaš kratki rezime?
- Ovo je definitivno bila moja godina, godina buđenja i ostavljanja prošlosti u prošlosti. Gotovo je, kraj. Ovo je godina gdje sam odlučila presjeći desetogodišnje maltretiranje sustava koji ne prepoznaje patologiju. To i dalje traje, ali ne više u mojim nervima. Dosta je. Tako da sam uživala s djetetom, na koncertima, na putovanjima.
Postoji li nešto što biste da možete promijenili ili napravili drukčije?
- Postoji, ali ne ovisi o meni, nego o trulom sustavu. Da sam ja netko, kako se voli reći, prvo bih učinila da postupci u kojima se odlučuje o djeci ne traju beskonačno, kao u mom slučaju - jer to vrijeme nikad nitko djeci neće moći vratiti. Neka mi netko objasni kako privremena mjera za dijete može trajati dvije godine?
U kojoj mjeri ste se vi promijenili? U zadnjem intervjuu za naš magazin ste rekli da ste se napokon vratili staroj, snažnoj sebi koja zna kako i samo ide dalje.
- Jesam, ali nije to tako jednostavno kao što izgleda kad se kaže. Kad vas netko, mimo vaše volje, uvuče u negativu i koči vašu ljubav prema svijetu i vaš optimizam, onda treba baš dosta hrabrosti i snage da se iz tog ludila izvučeš.
Na što ste u ovoj godini najponosniji - osim na album koji ste izdali?
- Za vrijeme teških razdoblja odlazila bih u studio samo da ne mislim na sudove, na koje bih odlazila jednom do dva puta mjesečno. U studio sam išla samo da stvaram, na radnu terapiju. Neću objaviti drugi dio albuma. Počela sam misliti i raditi na skroz novom, i to s velikim optimizmom. Ipak, najponosnija sam da je nakon višegodišnje borbe ženskih udruga, odvjetnika i brojnih pojedinki i pojedinaca, a usudim se i sebi pripisati barem malo zasluga, nadležno ministarstvo dalo uputu svim područnim uredima centara za socijalnu skrb da prilikom obrade slučajeva prestanu koristiti štetni koncept otuđenja djeteta, koji ide na ruku nasilnicima, a ne žrtvi.
Kako vam uspijeva toliko dugo zadržati status najveće regionalne zvijezde? Jesu li strast i ambicija prema vašem životnom pozivu i dalje jednaki ili se ipak transformiraju u nešto drugo?
- Možda zato što uopće ne mislim da sam zvijezda, niti sam diva, niti sam jedna i jedina… onaj gore mi je samo podijelio "jake karte", odlične pjesme i utvaram si da imam šarma. Strast je jednaka, ali sam puno opuštenija i zato su moji koncerti danas "zabava za cijelu obitelj".
Koliko su vaši osobni standardi narasli (kad je riječ o poslu) - tražite li ponekad previše od sebe?
- Tražim i jako mi je teško kad sudjelujem u nečemu, a kosi se s mojim standardima profesionalnosti. Odlično sam se provela u žiriju emisije "SuperStar". Inače me zanima televizija kao medij, zanima me dobar TV show pravog talijanskog tipa, mislim da to i dalje nije iscrpljeni format.
Koliko ste samokritični?
- Puno, ali odavno sam naučila ne dopustiti sebi da si pokvarim raspoloženje zbog nečeg što nisam dobro napravila. Novi album mi se sviđao dok sam ga radila i kad je izašao, publika ga nije prihvatila u mjeri na koju sam inače navikla. Neke pjesme su baš hitovi, ali ukupno… Ni Modrić ne igra isto u svakoj utakmici. To mi je novo i zanimljivo iskustvo. Takve stvari me tjeraju dalje, napravit ću novi album. Bitno je raditi, ne stati. A da sam samokritična, najbolje govori činjenica da sam redovita kod svog Glumičića, u njegovom Premium Aesthetic na čudu od aparata Morpheus.
Do čijeg vam je mišljenja stalo?
- U poslu najviše do svog. Ne baš do mišljenja koliko do instinkta. I, naravno, Tominog u operativnom dijelu. Mi smo baš dvojac bez kormilara. Zajedno smo već 23 godine. U životu mi je stalo do mišljenja mojih bližnjih, tu smatram dio obitelji, prijatelje i uski krug suradnika jer su to sve pametni i brižni ljudi koje sam pomno birala i s kojima dijelim intimne trenutke i divna prijateljstva. Ne daju na mene i štite me. Ponekad me čuvaju i od mene same (smijeh). Lijep je to osjećaj. Stalo mi je, naravno, i do mišljenja mojih najboljih odvjetnika Jasminke i Čede, premda mi je nekad baš teško poslušat‘ ih (smijeh). Dalmatinska krv zna ključati…
U kakvom se okruženju osjećate najbolje, najopuštenije - kad ste najviše svoji?
- Upravo s prijateljima i obitelji, s kojima mogu biti dijete. Sa svojom nećakinjom Mijom, koja je sa mnom prošla (i prolazi) toliko toga što već sada stane u više života. Ona je jedno čudo, a ni nju život nije mazio. Danas radimo zajedno i uživam kako je postala odrasla, odgovorna, jaka, najdivnija sestrična koju sam Aleksu mogla poželjeti i čudesna mama.
Kako balansirate između posla i majčinstva, vremena za sebe i vremena za obitelj?
- Otkako sam postala majka prioriteti su mi se potpuno promijenili, sve obaveze ravnam prema Aleksandru. Ali nisam zaboravila na sebe i nisam prestala raditi ono što me čini sretnom. Ne kaže se uzalud sretna majka, sretno dijete. Žena ne smije prestati raditi ono što je veseli jer tako odgaja dijete da i ono izabere za sebe ono što ga raduje i u što vjeruje. Ali shvaćam da spadam u rijetke sretnice jer mogu raditi kad me volja i koliko me volja. Koncerti su mi i pomogli da preživim desetogodišnju torturu ne bivšeg, nego sustava koji je loš, korumpiran i štiti nasilnike. Od druge strane imam bezbroj tužbi. Dobila sam čak i tužbu jer sam rekla da imam sto tužbi, a imam ih 92 (smijeh). I onda još i državno odvjetništvo podigne optužnicu protiv mene za nametljivo ponašanje prema dvjema osobama, od toga jednu redovito viđam u školi. A istina je potpuno drugačija. Postoje osobe u sustavu zaštite djece koje godinama zloupotrebljavaju svoju moć, a nitko ne čuje roditelje koji na to upozoravaju i koji to doživljavaju na svojoj koži. Mnoge su majke i djeca žrtve izmišljenih doktrina otuđenja kojima su zatrovali cijeli sustav. Kad sam nekima od njih najavila da ću sve dati u medije i da ću ih tužiti, prepale su se i brže bolje su prijavile mene. Čak su tražile od šefice DORH-a hitno postupanje protiv mene. A ova je i postupila! Koje ludilo. Ta je žena nešto najgore što se dogodilo u pravosuđu. Umjesto da diže optužnice protiv prodavanja plina za cent u HEP-u, dekana s fakulteta koji kupuju jahte i ministara koji naokolo žderu na naš račun, to umjesto nje radi europsko tužiteljstvo, a ona se žurno bavi sa mnom. Krivi target gospojo. A moje tužbe stoje u ladicama DORH-a. I opet, ne samo moje. Možete li zamisliti da jedna ravnateljica škole zasipa Centar za socijalnu skrb i sud izmišljotinama o vama, da ih nitko ne provjerava, da se one skupljaju i završe tako da vam oduzmu dijete? Pa koliko zločest moraš biti da pišeš sudovima kako su me prijavile, ne bi li time promijenile sudsku odluku.
Blagdani su i vrijeme praštanja - praštate li lako?
- Ljudi se dijele na one koji sude, one koji mjere i one koji praštaju. Bitno je ne biti u prve dvije skupine. Praštam svima, pa i ocu mog sina. Nedavno sam mu čak slala poruku da sam na raspolaganju da sjednemo sami i razgovaramo. Na što mi je uzvratio salvom uobičajenih uvreda. Međutim, praštati je jedno, a drugo odustati od pravde. Očekujem od državnoga odvjetništva da napokon odradi moje tužbe protiv ravnateljice škole i bivše pravne skrbnice mog djeteta i koja je radila za očev, umjesto za djetetov interes.
Što se nalazi na vašem popisu želja za sljedeću godinu?
- Želim da se i dalje smijem, plešem, uživam u svom ditetu, životu, prijateljima, koncertima, mojoj divnoj i vjernoj publici i putovanjima. Želim da pravda pobijedi u slučaju mnogih žena koje pravdu čekaju. Nadam se pravdi za majku koja je pobjegla sa svojim kćerima od oca koji je zlostavljao curice. Hrabra Hercegovka koja samo pokušava spasiti svoju djecu od oca predatora, a gone je baš po fantomskoj teoriji otuđenja. Sebi želim dobar koncert u Rijeci u Dvorani Mladosti u veljači i u zadarskoj Areni u travnju, a priželjkujem pred kraj godine turneju koja bi bila slavlje života.
Kako ćete ispratiti ovu?
- Veselo, na bini u Kotoru u Crnoj Gori.
Da imate čarobni štapić, za što biste ga iskoristili?
- Imam čarobni štapić u glavi i srcu i mislim da ga dobro koristim.