David Hockney, čija izložba u pariškoj Fondation Louis Vuitton obuhvaća više od četiristo radova, odrastao je u radničkoj četvrti Bradforda, profesionalno procvao pod kalifornijskim suncem, a danas u Normandiji, gdje živi s dugogodišnjim partnerom, i dalje svakodnevno bilježi ljepotu svijeta oko sebe - i to s istom strašću s kojom je počeo prije sedamdeset godina.
Ljepota nije stvar prošlosti. Ona je posvuda - u svakom trenutku, samo trebaš gledati", rekao je David Hockney u razgovoru s novinarom u svom ateljeu u Normandiji, okružen iPadom, kistovima i dimom cigarete. Ima 88 godina, slabije čuje, ali vidi bolje nego ikad - i neumorno stvara. Dok većina njegovih vršnjaka svakodnevicu upražnjava uz križaljke i čaj, Hockney svaki dan započinje crtanjem. "Moraš nešto raditi, zar ne? Inače si samo umirovljenik."
Ovoga proljeća Pariz mu se odužio izložbom epskih razmjera postavljenom u Fondaciji Louis Vuitton gdje je predstavljeno više od četiristo djela iz posljednjih sedam desetljeća njegova stvaralaštva. Među radovima su i slike koje nikad prije nisu bile izložene. Kustosica izložbe Suzanne Pagé nazvala ju je najradosnijom u povijesti muzeja, a mnogi se slažu da Hockney nikad nije bio življi.
SKROMNI POČECI
Rođen 1937. u radničkoj obitelji u Bradfordu, Hockney nikada nije zaboravio svoje skromne korijene. Njegov otac bio je strojar, majka domaćica - oboje su, kako je često isticao, vjerovali u važnost rada, obrazovanja i osobne slobode. Bio je četvrto od petero djece, a već u ranoj dobi pokazivao je zanimanje za crtanje, često ukrašavajući školske bilježnice ilustracijama. "Moj otac nikad nije nosio šešir kao drugi muškarci. Bio je drukčiji. Mislim da sam to od njega naslijedio", rekao je Hockney.
U London se preselio kasnih 50-ih kako bi studirao na Royal College of Art, gdje se susreo s tada dominantnim modernističkim pristupima, no već tada je odbijao akademsku krutost. Tamo je prvi put počeo otvoreno govoriti o svojoj homoseksualnosti - u vremenu kada je to bilo i zakonski rizično. Njegova rana djela iz tog razdoblja su iskrena, sirova i poetična - prepoznatljiv crno-bijeli crtež mladog muškarca, ljubavne bilješke i homoerotski prizori postali su tada gotovo čin otpora.
HRABROST MLADOG UMJETNIKA
Studij mu je otvorio vrata svjetske umjetnosti, ali i prostor za ono najvažnije - autentičnost. U radovima poput "We Two Boys Together Clinging" i "Cleaning Teeth, Early Evening" otvoreno prikazuje homoerotsku intimu, često s notom humora. "Biti gay i umjetnik tada je značilo biti dvostruko vidljiv - ili dvostruko nevidljiv, ovisno o tome tko gleda", rekao je kasnije. Prava prekretnica u njegovoj karijeri dogodila se 1964., kada odlazi u Los Angeles. Ondje je otkrio svijet boja, svjetla i bazena - do tada njemu egzotičnih.
Kalifornija je postala mjesto njegove umjetničke emancipacije. "LA je bio poput raja. Nebo je bilo uvijek plavo, a ljudi su izgledali kao da su iz reklama. Kalifornija mi je dala boju. Tamo je svjetlo drugačije. Tamo je čak i plavetnilo dublje", izjavio je umjetnik.
Upravo ondje 1967. nastaje "A Bigger Splash", jedna od njegovih najpoznatijih slika - dinamičan, gotovo stripovski kadar bazena, a u vodi je veliki pljusak koji je izazvao netko tko je očito skočio s daske. "Tko je skočio? Gdje je nestao?" pita se publika. Odgovor ne dobiva, ali u toj tišini nazire se čitava priča.
LJUBAV KAO INSPIRACIJA
U Kaliforniji je Hockney pronašao i ljubav. Njegova veza s američkim umjetnikom Peterom Schlesingerom bila je jednako važna za njegov privatni život kao i za stvaralački opus. Portreti Petera - zamišljenog, ranjivog, udaljenog - s vremenom su postali intimna vizualna priča o bliskosti, gubitku i čežnji.
"Nisam nikada skrivao emocije. Ako su slike hladne, tada nisu istinite", rekao je. Kroz sljedeća desetljeća Hockney će mijenjati medije, pristupe i gradove: od kolaža i fotoportreta, preko pejzaža inspiriranih engleskim krajolicima iz Yorkshirea, pa sve do eksperimentiranja s perspektivom. Njegove slike nikada nisu statične, uvijek bilježe promjenu, pokret, sezonalnost. Videoinstalacije poput "The Four Seasons" ili "The Jugglers" istražuju istovremeno gledanje i kretanje. "Tradicionalna perspektiva je laž. Oko vidi šire, dinamičnije. I ja to pokušavam prikazati."
Hockney nikada nije bio sklon nostalgiji. Umjesto da gleda unatrag, on gleda unaprijed - i to često kroz tehnologiju. Kad su drugi odbacivali digitalne alate, Hockney ih je prigrlio. Početkom 2010-ih počeo je crtati na iPadu. "To je poput crtanja uz pomoć čarolije", rekao je. Također je bio nemirna duha.
MIR U NORMANDIJI
Nakon Kalifornije uslijedile su godine u Engleskoj, Njemačkoj, ponovno u Americi, sve dok se nije skrasio u francuskoj pokrajini Normandiji. Tamo, u seoskoj kući okruženoj zelenilom, svakodnevno slika i piše. "Ovdje sam našao tišinu. I nebo koje se neprestano mijenja", kaže.
U toj prirodnoj tišini nastali su i neki od njegovih najsuptilnijih radova, poput serije "The Arrival of Spring in Normandy", koje iPadom bilježe promjene svjetla, teksture i vremena. Tamo slika stablo jabuke u cvatu, jutarnje svjetlo u kuhinji, psa koji spava. U tom jednostavnom nalazi ono čudesno. "Ljepota je u promjeni. Kad vidiš kako listovi postaju zlatni, znaš da si živ", izjavio je jednom prilikom.
NEUMORNA ZNATIŽELJA
Izložba u Parizu strukturirana je kao vremenska kapsula - vodi posjetitelja kroz Hockneyjev svijet, od ranih autoportreta iz šezdesetih, preko LA faze i portreta prijatelja (i ljubavnika), jedan dio posvećen je njegovim kazališnim scenografijama za opere poput "Tristan i Izolda", koje su, baš kao i njegovi crteži, istodobno razigrane i precizne. Privatni život uvijek je bio prisutan u njegovu radu, ali nikada na način koji bi bio eksploatiran.
Njegovi partneri nisu samo imena iz biografije već i motivi, oblici, boje. Ljubav i umjetnost kod Hockneyja su nerazdvojive. "Kad voliš nekoga, gledaš ga drugačije. I kad slikaš, pokušavaš gledati na taj način", rekao je. Danas živi s partnerom, glazbenikom i fotografom Jean-Pierreom Gonçalvesom de Limom, a njihova svakodnevica u Normandiji nalikuje sinergiji umjetnosti i rutine. "Kad ne radim, pušim. Kad pušim, razmišljam o sljedećoj slici. Sve je povezano", kaže. Unatoč godinama, nikada nije prestao biti znatiželjan. Ne putuje više, ali prati sve. Sluh mu je slab, no vid je i dalje oštar. Puši, iako mu liječnici govore da ne bi trebao. "Pušenje je dio mog identiteta. Uostalom, svi ćemo umrijeti. Ja samo želim prije toga naslikati što više mogu", ispričao je Hockney.
SVJEŽ PRISTUP
I možda je upravo tu Hockney najradikalniji - ne u stilu, tehnici ili temama, nego u svom pristupu životu. U vremenu kada je svijet opsjednut mladima, Hockney dokazuje da starost nije kraj kreativnosti. Njegov atelje nije laboratorij prošlosti, nego pogon budućnosti. Kad ga pitaju što je sljedeće, samo slegne ramenima i kaže: "Vidjet ćemo što će jutro donijeti." Iako slavan, Hockney ostaje skroman. Nosi staru odjeću, ne voli glamur, ne koristi pametni telefon. "Nikad nisam vozio auto. Ni sada ne bih znao kako. Mene zanimaju slike, ne brzina", šali se. Njegov rad i dalje rezonira s publikom svih generacija. Na otvorenju izložbe u Parizu posjetitelji su plakali pred njegovim portretima, smijali se digitalnim pejzažima i divili se njegovoj nesalomljivoj znatiželji. Možda je to i najveći Hockneyjev talent - ne toliko tehnički, koliko emocionalni: sposobnost da u nama probudi osjećaj gledanja prvi put.
Iako nikada nije zasnovao obitelj u tradicionalnom smislu, prijateljstva su mu životna konstanta. Njegova korespondencija s umjetnicima, piscima i novinarima - od Cecila Beatona do Martina Gayforda - predstavljaju neprocjenjivo nasljeđe 20. i 21. stoljeća. Kad ga danas pitaju gdje crpi energiju, odgovara jednostavno: "Svijet je prepun ljepote. Samo trebaš gledati." I to je, možda, najvažnija lekcija koju Hockney ostavlja.
U vremenu vizualnog prezasićenja, on nas uči kako gledati polako, s pažnjom i ljubavlju. Izložba u Parizu traje do 31. kolovoza, a posjetiteljima nudi rijetku priliku da svjedoče jednom životu pretočenom u slike. Nema patetike, nema nostalgije, samo vjera u umjetnost kao svakodnevni čin postojanja. "I dalje učim. Kad prestaneš učiti, prestaneš živjeti."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....