Nataša Pirc Musar govori o tri godine povijesnog mandata, ženskoj snazi, odrastanju, suprugu i sinu, strastima izvan politike te zašto vjeruje da humanost još nije izgubljena.
Iskreni osmijeh i čvrsti stisak ruke odmah su dali naslutiti da je slovenska predsjednica Nataša Pirc Musar (57) s jedne strane srdačna, a s druge odlučna žena. Tijekom razgovora i fotografiranja u Predsjedničkoj palači u središtu Ljubljane pokazala je da takva nije samo u neverbalnoj komunikaciji: duhovita i iskrena je kad govori o neformalnim temama, a ozbiljna i principijelna kad prezentira svoje političke stavove. Priznaje da je funkciju preuzela s dozom opreza i mislila da će biti suzdržanija, no ubrzo je shvatila da mora ostati svoja i glasno zastupati liberalne vrijednosti u koje čvrsto vjeruje. Njezina zavidna razina elokvencije i sigurnosti pred kamerama ne treba čuditi: diplomirala je i doktorirala pravo, a osam godina vodila je vlastiti odvjetnički ured koji je zastupao i prvu damu SAD-a Melaniju Trump. Zanimljivo je i to da je tijekom bogate karijere dvanaest godina radila u medijima. Na RTV-u Slovenija i POP TV-u bila je novinarka i voditeljica središnje informativne emisije, a usavršavala se u vodećim svjetskim medijskim kućama poput CNN-a, BBC-ja, Sky Newsa i Reutersa. Upravo zahvaljujući novinarskom poslu upoznala je i današnjeg supruga, Aleša Musara (60), s kojim je u braku gotovo 27 godina. Upoznali su se 1997. u Iranu, gdje je on tada radio kao turistički vodič, a ona boravila radeći reportažu o toj zemlji. Imaju sina Maksa (24), koji je majci, prije nego što je na poticaj prijatelja ušla u kampanju kao nezavisna kandidatkinja, rekao: "Mama, ako itko može nešto napraviti, to si ti - idi u politiku." Ušla je, pobijedila - kao prva žena u povijesti Slovenije - i nedavno obilježila tri godine na predsjedničkoj funkciji.
Jeste li zadovoljni onime što ste dosad postigli?
- Jesam. Tri godine prošle su mi nevjerojatno brzo. Možda sam funkciju preuzela pomalo naivno, vjerujući da je u politici moguće puno više nego što danas znam. Kompromisi su teški, ali unatoč svemu, zadovoljna sam - prije svega svojim timom i reakcijama ljudi. Funkcija slovenske predsjednice vrlo je slična funkciji predsjednika u vašoj zemlji. Nemamo izvršnih ovlasti ni stvarnu moć u rukama. No, postoji moć riječi, kao i lijepa dužnost odlaska među ljude, razgovori s njima i prenošenje onoga što čujem predsjedniku Vlade i ministrima - i to vjerno činim. Najviše me veseli to što me ljudi prihvaćaju. Moja kandidatura bila je presedan - ne samo u Sloveniji nego i šire. Nikada nisam bila članica nijedne političke stranke, a bez stranačke potpore iznimno je teško. Kad sam se odlučila kandidirati, nisam mogla ni zamisliti koliko će to biti zahtjevno. Ali spavam mirno, imam svoju savjest, svoje vrijednosti i ono što sam obećala biračima. Mislim da to i ispunjavam.
Osjećate li dodatnu odgovornost i pritisak kao prva predsjednica Slovenije?
- Ušla sam u povijest, ali ne bih voljela da me Slovenija pamti samo po tome. Željela bih da me pamte jer svim srcem i dušom branim humanost i dostojanstvo. To sam pokazala i u Europskom parlamentu, gdje sam kao prva predsjednica - i prva osoba uopće, jer to prije mene nije rekao nijedan predsjednik ni predsjednik vlade u Europi - jasno rekla da se u Gazi događa genocid. To nije bilo planirano u govoru. Čak su i moji savjetnici bili iznenađeni. Pogledala sam punu dvoranu Europskog parlamenta, ispunjenu do posljednjeg mjesta, i pomislila: "Ovo je publika kojoj moram reći ono što mi leži na duši." Desni dio parlamenta nije bio zadovoljan - dvoje zastupnika krajnje desnice čak je napustilo dvoranu - dok sam s ljevice dobila stajaće ovacije. Tada sam se zapitala zašto se kod takvih univerzalnih, općeljudskih vrijednosti moramo dijeliti? A kada se poštivanje humanitarnog prava blokira vetima u Vijeću sigurnosti UN-a, nemoguće je ne zapitati se: "Je li u nama zaista nestalo čovječnosti?"
Jeste li se kao predsjednica ikada osjećali usamljeno?
- Ovo je funkcija koja vas vrlo brzo može gurnuti u neku vrstu zatvorene staklene kuće. Na određeni način gledate prema van, ali istodobno vas svi izvana promatraju i prate što radite. Na medijsku pozornost navikla sam još na prethodnoj funkciji, na to da mi se, ako tako mogu reći, "gleda pod prste". Na ovakvim funkcijama vrlo brzo shvatite tko vam je doista pravi prijatelj. Jednako tako brzo primijetite kako se oko vas počnu okupljati ljudi koji vas ranije nisu ni pozdravljali na ulici, a sada bi odjednom htjeli biti vaši prijatelji. Trudim se sve to razumjeti, ali mislim da sam uspjela zadržati zdravu distancu. I, hvala Bogu, imam izvrsne savjetnike te, recimo, pet pravih prijatelja koji stoje uz mene što god da radim.
Za koji trenutak smatrate da vas je tijekom mandata posebno obilježio?
- Bilo je mnogo takvih trenutaka, ali godine mandata zasigurno ću pamtiti po iznimno teškim geopolitičkim okolnostima u svijetu. Ni kod kuće nije sve idealno, iako Slovenija ima dobre pokazatelje. Gospodarski još stojimo dobro, kvaliteta života je visoka. Posebno sam zadovoljna što se Slovenija više puta svrstala na pravu stranu povijesti - i u slučaju Gaze, i u slučaju Ukrajine. Trebali bismo češće govoriti i o Sudanu, Jemenu i drugim mjestima gdje se događaju strašne stvari, gdje ljudi gladuju i gdje ih se ubija samo zato što postoje i pripadaju određenoj naciji. To su teme koje duboko pogađaju. Možda sam kao žena nešto emocionalnija, no u politici u tome nema ništa loše. Žena bi u politici trebalo biti i više. Znate li koliko predsjednica danas ima Europska unija? Samo tri. Otkako sam ja predsjednica, izgubili smo i dvije kraljice: danska je abdicirala, a britanska preminula. Ukratko, malo nas je - premalo.
Mislite li da se žene u politici i dalje ocjenjuje strože nego muškarce?
- Tome se, bojim se, nećemo moći izmaknuti još barem sljedećih 150 godina. Možda sam rekla i premalo. Ujedinjeni narodi izračunali su da će nam, ovim tempom napretka, do potpune ravnopravnosti spolova trebati još 133 godine. Energija koju kao žene unosimo u politiku možda je upravo ona koja je u ovom brutalnom svijetu, punom napetosti, potrebnija više nego ikad. Uvjerena sam da bi, kada bi u svijetu bilo više žena, bilo i manje sukoba. Žene su sklonije traženju rješenja i na tom putu ne odustaju tako brzo.
Kako ohrabriti žene da se više uključe u politički život?
- Žene čine polovicu čovječanstva i polovicu ukupnog potencijala, pa bi svaka država, društvo ili skupina bila izrazito nerazumna kad bi to zanemarila. Ja osobito potičem mlade djevojke na zanimanja koja se tradicionalno smatraju muškima, primjerice na inženjerstvo. Rado idem na događaje poput izbora Inženjerke godine, gdje susrećem zrakoplovne inženjerke ili žene koje konstruiraju strojeve - i dalje rijetkost u tom muškom svijetu. Ali neka svaka žena slijedi svoje snove: bez obzira na to želi li biti učiteljica, stomatologinja, odgojiteljica u vrtiću ili imati crne ruke od automobilskog ulja. U politici svakako želim vidjeti više žena. Slovenija je u tom smislu napravila velik iskorak. U našem je parlamentu trenutačno 37 posto žena. U superizbornoj godini, 2022., prvi put u povijesti dobili smo predsjednicu države, predsjednicu Državnog zbora te ministricu vanjskih poslova.
Imate li neke uzore među političarkama?
- Susrećem se s mnogim državnicima, ali ne znam bih li ih nazvala baš uzorima. Posebno mi se svidjela bivša irska predsjednica Mary Robinson - mislim da imamo sličnu dušu. Upravo je Irska prije dva mjeseca dobila novu predsjednicu, treću po redu. Čini mi se da dijeli slične vrijednosti kao ja. Još se nismo susrele, ali se tome u bliskoj budućnosti jako veselim. Prije nje bile smo samo dvije predsjednice - Maltežanka i ja. Inače, moram istaknuti trojicu muškaraca u europskoj politici: njemačkog predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera, austrijskog predsjednika Alexandra Van der Bellena i talijanskog predsjednika Sergia Mattarellu. Sa svom trojicom imam iznimno dobre odnose. Čini mi se da posjeduju posebnu mudrost - ne samo inteligenciju - koja je u ovom pomahnitalom svijetu izuzetno važna. Moram reći i da imam vrlo topao i srdačan odnos s vašim predsjednikom Zoranom Milanovićem. Nikada neću zaboraviti svoj prvi posjet njemu - ujedno i moj prvi službeni posjet nekoj državi. Već je gotovo tradicija da Slovenija za prvi posjet izabere Hrvatsku, a Hrvatska Sloveniju. Gospodin Milanović mogao me, kao iskusni politički mačak, "pojesti za doručak", ali, naravno, nije. Bio je pravi gospodin i neizmjerno sam mu zahvalna što mi je olakšao prvi korak u svijet politike i predsjedničkih posjeta. Imali smo iznimno dobar razgovor i otada među nama postoji poseban odnos. Često se čujemo telefonom, razgovaramo o raznim temama i mislim da je izuzetno važno da predsjednici, osobito sa susjednim državama, njeguju tople odnose.
Je li vam predsjednik Milanović dao neki savjet za vaš mandat?
- Rekao mi je: "Nataša, molim te, razmišljaj svojom glavom. Nemoj slušati samo druge i nemoj se dati ugurati u kalupe - bilo politike Europske unije ili NATO-a. Možda sve nećeš smjeti izgovoriti naglas, ali razmišljaj i traži rješenja." Mislim da on to i sam dosljedno radi u vašoj zemlji.
Držite li se tog njegovog savjeta?
- Jako razmišljam, osobito na početku. Ako ste normalna osoba, ne možete se staviti u poziciju: "Evo, sada sam predsjednica i sve znam." Ne, ne znate ništa - sve je jedno veliko učenje. Prvih šest mjeseci mog mandata prošlo je u čitanju stručnih tekstova iz područja vanjske politike i u razgovorima s mojim savjetnicima. Na području vanjske politike, naime, nisam bila "doma". Radila sam u drugim međunarodnim vodama, kao savjetnica Vijeća Europe u takozvanim twinning-projektima Europske unije, no to nije ona politika koju danas gledam izbliza i uživo. I ni minute mi nije žao što sam znala cijele noći provoditi čitajući o toj stvarnoj politici, koju zapravo ne volim. Realpolitika je nešto što mi mnogi znaju baciti u lice uz komentar: "Tako je kako je." A ja uvijek pitam: "Zašto? Zar doista mora biti tako? Nije li moguće da bude drukčije? Razgovarajmo."
Kako izgleda vaš bioritam?
- Mogu vam reći jedno - nisam jutarnji tip. Moji suradnici već znaju da prije deset sati ujutro u palači ne smije biti sastanaka. No, moj radni dan zato traje iznimno dugo: u pravilu deset do dvanaest sati, a ponekad i četrnaest, osobito kada sam na putovanjima u inozemstvu. Ljudi često imaju pomalo naivnu sliku o tome kako izgledaju službena putovanja. Sve je isplanirano do posljednje minute. U palači je ogroman broj sastanaka, osobito u razdobljima kada su u tijeku postupci imenovanja. Tada slijede brojna usklađivanja s predsjednicima klubova zastupnika u slovenskom parlamentu - doslovno na pokretnoj traci: pet, šest, sedam, osam sastanaka dnevno. Ako se ne uskladimo, slijede sastanci s ministrima, predstavnicima različitih državnih i humanitarnih organizacija. Humanitarni rad i civilno društvo vrlo su mi bliski. U konačnici, ja sam svojevrsni most između civilnog društva i izvršne vlasti. Ukratko, ne postoji dan u kojem bih mogla sjediti i gledati u prazno.
Kako "punite baterije"?
- I ja sam samo čovjek. I moje se baterije ponekad isprazne. No, srećom, dobro spavam, što znači da nemam teške grižnje savjesti ni preteške terete na leđima. Mislim da svaki čovjek treba svoj "isključni prekidač", oazu u kojoj se osjeća dobro, gdje može izbaciti tamu iz sebe i napuniti se svjetlom. Ja imam tri hobija koja mi pune srce i baterije: pjevanje, vožnju motora i bowling. To je moj sport i žao mi je što za njega nemam dovoljno vremena. Treninzi su obično od četiri do šest ili od pet do sedam, a ja sam tada još usred radnog dana. I većina događanja je navečer, pa je bowling, nažalost, pao u drugi plan. Ipak, ako mi barem jednom mjesečno uspije uzeti kuglu u ruke, zadovoljna sam. Tu je i druženje s prijateljima. To si ne dam oduzeti, iako, naravno, više nikamo ne idem sama. S vremenom sam se na to navikla. Moji dečki iz osiguranja i jedna djevojka uvelike su mi olakšali prijelaz iz neštićene u potpuno štićenu osobu. Jednom mi je novinar u Predsjedničkoj palači, dok smo malo razgovarali, rekao: "A kako je s osiguranjem, gospođo predsjednice? Možete li uopće još nekamo sami?" A ja sam mu odgovorila: "O, da, mogu. Idem sama u internetsku kupnju."
Spomenuli ste da volite i glazbu?
- Glazba je velik dio mog života. Više ne pjevam u automobilu jer se vozim s osiguranjem, ali kod kuće imam karaoke-uređaje i, čisto za dušu, idem na satove pjevanja kod jedne iznimne profesorice. Pratim umjetnike diljem svijeta koji etno-glazbu pretaču u pop - to mi je jako blisko. Primjerice, kazahstanski umjetnik Dimash Kudaibergen pravi je majstor tog žanra. Doista je izvanredan, ima raspon glasa od čak sedam oktava. Možete ga samo gledati i diviti se.
Slušate li neke hrvatske glazbenike?
- O da, ja sam dijete zlatne ere hrvatske glazbe. I danas je rado slušam. Oliver Dragojević uljepšao mi je nebrojene večeri. Njegove pjesme su nezaboravne, a "Cesarica" mi je možda najdraža. Jako volim slušati klape, a ako se ikad na privatnim druženjima pojavi prilika da neka zapjeva, na repertoaru obavezno mora biti "Konoba" ili "Vela Luka". Moram spomenuti i Nove fosile, Danijelu Martinović te Gabi Novak i Arsena Dedića kojih, nažalost, više nema. Ekstravagancija i glas Josipe Lisac nešto su na što Hrvatska doista može biti ponosna. Iz mladosti mi je u sjećanju ostala "Nadalina" Olivera Dragojevića i Borisa Dvornika, kojeg je moj otac jako volio. U Sloveniji smo ga gledali u seriji "Velo misto".
Imate li omiljena mjesta u Hrvatskoj?
- Moj najdraži grad je Split. Radila sam za Croatia Airlines kad je postala samostalna hrvatska aviokompanija i bila cimerica s dvije Splićanke, Jasminkom Rađom i Brunom Franceschi. Živjele smo na zagrebačkoj Trešnjevci, a kada smo imale slobodne dane, letjele smo u Split i tamo beskrajno uživale. Zato za taj grad vežem predivne uspomene. Još sam u kontaktu s Jasminkom i Brunom, i ako čitaju ovu Gloriju, šaljem im pozdrav!
Kako ste se zainteresirali za motocikle?
- Pronašla sam jedan stari i oštećeni motocikl u blizini kuće mojih roditelja - Pony Express s Puchovim motorom. Moj otac, koji je radio u galvanizaciji i znao obraditi pregorjeli metalni okvir, sam je popravio motor. Taj Pony Express postao je moj prvi motocikl. Bilo mi je četrnaest godina, a tata mi nije dopustio da ga vozim do petnaeste, kada sam mogla polagati vozački ispit. Počela sam s Pony Expressom, potom je bio Tomos Automatik, a sada vozim Kawasaki Vulcan S.
Iz kakve obitelji dolazite?
- Tata Stanislav radio je u tvornici Titan, gdje su se izrađivali ključevi i brave, a bavio se kemijskim procesima kao nadzornik galvanizacije. Mama Antonija, nažalost, završila je samo osnovnu školu jer nije imala mogućnosti. No, svojom voljom, energijom i inteligencijom stekla je ogromno životno znanje koje nam je prenijela. Radila je i u Zavodu za zdravstveno osiguranje kao administratorica.
Imate i dvije godine mlađu sestru Tanju Pirc Robič, koja se 2020. natjecala u slovenskoj verziji "MasterChefa". Kakvi ste vi s kuhanjem?
- Znam kuhati, ali to činim rijetko, osobito otkako sam postala predsjednica. Moj suprug pak zaista voli kuhati. Po struci je kemijski inženjer, pa mu je kuhinja poput laboratorija. Sestra je prava majstorica: kad imamo rođendane ili božićne večere, uvijek se iznimno potrudi, a ja istinski uživam u njezinim jelima.
Kako vaš suprug Aleš i sin Maks doživljavaju vašu poziciju, imate li njihovu bezrezervnu podršku?
- Imam, bez toga ne bi išlo. Moj suprug sudjeluje u aktivnostima prvih dama i prvih supruga, uključujući i grupu koju okuplja Olena Zelenska, zajedno s vašom prvom damom Sanjom Musić Milanović. Sin pak preuzima obveze kada u Sloveniju dođu kći ili sin nekog stranog državnika, što se ne događa često. Tako je, primjerice, sina islandskog predsjedničkog para odveo u Park vojne povijesti Pivka. Maks privodi kraju studij strojarstva i želi se baviti popravljanjem aviona.
Jeste li bili strogi u odgoju?
- Ja sam bila stroga, suprug malo manje. No, mislim da je Maks dobio temeljne vrijednosti koje smo mu željeli prenijeti, a glavna je - poštovanje. I doista vidim da je takav. Beskrajno sam sretna što poštuje svakoga, neovisno o tome čime se bavi. Čovjeka treba upoznati bez obzira na to odakle dolazi, koje je boje kože i koje vrijednosti ima. To je nešto što živim i u politici. Dijalogom se mogu riješiti mnogi problemi.
Poznato je da ste zastupali Melaniju Trump - kakvo vam je to bilo iskustvo?
- Melania Trump je iznimno organizirana osoba i s njom sam komunicirala putem e-maila i telefona. Zapravo me njezin američki odvjetnik kontaktirao jer je u Sloveniji tražio ured za zastupanje Melanije Trump u vezi s netočnim informacijama koje su se širile po svijetu. Izvor je bio u Sloveniji, a ja sam tada radila u timu s američkim i britanskim odvjetnicima - kasnije i na nekim drugim pitanjima koja su gospođi Melaniji i obitelji Trump bila potrebna u Sloveniji. Uspostavili smo lijep odnos i još smo u kontaktu.
Jeste li se ikada susreli s Donaldom Trumpom i kako vas se dojmio?
- Dvaput smo se kratko susreli, u New Yorku i Vatikanu. Ne slažem se s njegovom politikom, ali je iznimno ljubazan - potpuno drugačiji od njegove uobičajene slike u medijima.
Političare se percipira i prema načinu odijevanja. Kako biste opisali svoj modni stil?
- Sve što nosim kao predsjednica izrađeno je po mjeri. Na početku mandata sam sa savjetnicom za protokol i odijevanje otišla krojačici kako bismo definirale što mi je potrebno. Danas mi uglavnom šije jedna krojačica, a nedavno sam upoznala i drugu koja mi je izradila odjevnu kombinaciju za Dan državnosti, 25. lipnja, kada predsjednik Republike drži govor. Moja najdraža boja je plava, a najviše uživam kad idem na sportske događaje jer tada mogu obuti tenisice - iako sam se s vremenom naviknula i na visoke potpetice.
Zašto vam je kolekcionarska strast skupljanje figurica sove?
- Sova je simbol mudrosti. Uz to je i noćna ptica, a i ja sam najaktivnija noću - od deset navečer do dva ujutro. To je vrijeme kada čitam stručne tekstove i imam vremena za sebe. Sove su iznimno pametne ptice i imaju jednu sjajnu osobinu koju ljudi nemaju - mogu okrenuti glavu za više od 180 stupnjeva i vidjeti sve oko sebe.
Koliko imate figurica sove i koja vam je najdraža?
- Skupljam ih već trideset godina i imam ih oko 3000. Možda mi je najdraža ona na stolu u mom uredu, koju je izradio kipar Janez Boljka. Suprug mi ju je darovao na dan kada sam počela obnašati funkciju predsjednice. Puno mi znači, jer kao da mi je na simboličan način poručio: "Neka te mudrost prati kroz predsjednički mandat."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....