Mladi glumci Dubrovačkih ljetnih igara u trostrukom intervjuu govore kako je izgledao njihov dan između jutarnjih i večernjih proba za predstavu ‘Galeb’ koja je premijerno izvedena 20. kolovoza, što ih pokreće na sceni i izvan nje te kako i s kime provode slobodno vrijeme.
Iako su imali dvije probe dnevno, mlade snage predstave “Galeb”, koju prema drami Antona Pavloviča Čehova na 76. Dubrovačkim ljetnim igrama režira Janusz Kica, na vrijeme su “doletjele” na dogovoreno mjesto - ispred Kneževa dvora. Bilo je četiri poslijepodne, Stradun je vrvio turistima, ali je vrućina već malo popustila pa su Ružica Maurus (27), Tena Nemet Brankov (31) i Bernard Tomić (33), poput pravih profesionalaca, odradili fotografiranje i razgovor. Troje glumaca različitih osobnosti, ali izvanserijskog talenta, otkriva nam što im znači sudjelovanje na Igrama, što ih je privuklo glumi, kako i s kim provode slobodno vrijeme...
Koliko ste puta dosad sudjelovali na Dubrovačkim ljetnim igrama?
TENA: “Galeb” je moja druga predstava na Dubrovačkim ljetnim igrama. Prvi put sam nastupila s predstavom “Geranium” u režiji Marine Pejnović, prije šest godina.
RUŽICA: Meni je ovo već četvrta godina zaredom i treća predstava. Prva je bila “Čudesna šuma”, dječja predstava koju je Lea Anastazija Flegar režirala prema istoimenom crtiću. Te iste godine sudjelovala sam i u programu otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara. Uz “Čudesnu šumu”, koja se igrala tri godine zaredom, radila sam i “Oluju” Williama Shakespearea u režiji Vita Taufera, a sada i “Galeba”.
BERNARD: Ja sam prvi put bio još kao student glume, na ispitu kod Kreše Dolenčića, a prije šest godina glumio sam u “Hamletu” u režiji Paola Magellija.
Kakav je osjećaj biti u Dubrovniku i sudjelovati na Igrama?
TENA: Biti dio Dubrovačkih ljetnih igara zaista je predivno iskustvo i velika čast.
RUŽICA: Meni je Dubrovnik najdraži grad na svijetu. Mnogi se žale na turiste, ali meni oni uopće ne smetaju. Čim dođem, osjetim neki poseban mir i ljepotu koja me odmara. Sunce i vrućina čine me poletnom i u konstantnom uzbuđenju. Veselila sam se svakoj probi. U Zagrebu moram spavati deset sati, a ovdje mogu pet. Treba mi i manje sna i manje hrane. Ove godine sam imala nekoliko slobodnih dana pa sam uspjela otići i na Srđ te prošetati Dubrovačkim zidinama.
BERNARD: Jednako volim svaki hrvatski grad i u svakome se osjećam kao kod kuće. Tako je i s Dubrovnikom.
Koliko ste vremena dnevno provodili na probama?
RUŽICA: S probama smo počeli početkom lipnja u Zagrebu, a 1. kolovoza došli smo u Dubrovnik. Jutarnje probe trajale su od deset ili jedanaest sati do dva ili pola tri poslijepodne. Imali smo pauzu do sedam navečer, a onda odradili drugu probu do jedan ujutro.
BERNARD: Jutarnje probe održavale su se u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku, a večernje na otoku Lokrumu. Moram priznati da su mi večernje probe više odgovarale jer nisam jutarnji tip. Ni u školi nisam volio jutarnju smjenu.
TENA: Ne mogu reći da nije bilo iscrpljujuće na probama, ali rad je bio vrlo produktivan i kreativan. Umor sam savladavala tako što sam puno spavala te nakon probe, koja je često trajala do iza ponoći, odmah odlazila na počinak. Jedna od najljepših situacija na probama dogodila se upravo na Lokrumu. Pored scene nalazi se stablo limuna, a ispod njega se smjestila paunica koja je grijala jaja. Tijekom naših proba mladi su se izlegli, što je bio zaista poseban trenutak.
Kako ste provodili slobodno vrijeme u Gradu?
BERNARD: Uživao sam u blagodatima Dubrovnika, koji je poput velikog muzeja - kamo god kreneš, sve je lijepo. U gradu ima i odličnih plaža, poput Porporele. Nekad smo ranije dolazili na Lokrum pa smo se i tamo kupali te uživali u gastronomskoj ponudi.
RUŽICA: I ja sam se svakodnevno kupala na Lokrumu, a jednom sam se skoro utopila. Valovi su bili prejaki. Izvukla su me dva Dubrovčanina i ovim putem im od srca zahvaljujem!
TENA: Kad nisam bila na probama, vrijeme sam uglavnom provodila radeći na tekstu ili odmarajući. Tu i tamo otišla bih na kupanje na Danče. U Dubrovniku sam, kao i svuda, u društvu svog psa Luna, pa mi duge šetnje izvan staroga grada s njim pružaju posebno zadovoljstvo.
Jeste li dosad glumili u Čehovljevim djelima?
TENA: Dosad nisam imala tu priliku i sretna sam što se sada susrećem s njegovim svijetom. Uloga Maše u “Galebu” poprilično je izazovna jer se radi o kompleksnom liku.
BERNARD: Na Akademiji sam već glumio u “Galebu”. Bila mi je to prva uloga na prvoj godini. Igrao sam Konstantina Gavriloviča Trepljova, kao i sada, samo u nešto reduciranom obliku. Sada je to moja prva veća uloga na Dubrovačkim ljetnim igrama. Svaka rečenica u tom djelu je bitna i zato Čehova treba igrati s punim poštovanjem.
RUŽICA: Tumačim mladu i ambicioznu glumicu Ninu, koja zapravo nije svjesna svega što je čeka. Kad sam dobila poziv za tu ulogu, osjetila sam uzbuđenje, ali i određenu dozu straha. Veseli me rad s Januszom Kicom, koji je vrlo temeljit i studiozan. Imam veliko povjerenje u njega, a i on u nas. Inače, Čehova sam radila i na Akademiji kod profesora Bobe Jelčića i Joška Ševe, oba puta ulogu Nataše u “Tri sestre”.
Kakve uloge vas inače najviše privlače, što bi za vas značilo pomicanje mentalnih i fizičkih granica?
RUŽICA: Ja sam ih već pomaknula. Iako se bojim visine, prošle godine sam u predstavi “Peripetije sa psihijatrije” u svom matičnom Kazalištu Komedija bila na vrlo visokim ljestvama. I nisam se uopće bojala.
TENA: Najviše me privlače upravo one uloge koje su izazovne. Što su fizički i mentalno zahtjevnije, to mi na kraju procesa donose veći užitak i zadovoljstvo.
BERNARD: Ne znam bih li baš sve napravio za ulogu. Neke granice moraju postojati - kao i u životu. Ali ako bi me netko zašarmirao dobrom idejom, mislim da bih lako mogao prijeći preko nekih svojih granica.
Kad ste shvatili da će gluma biti vaš životni poziv?
TENA: Shvatila sam da želim biti glumica još kao djevojčica - iako su moji roditelji željeli da se bavim nečim stabilnijim. Profesije mojih roditelja sigurno su utjecale na moj put, jer sam odmalena bila okružena umjetnošću, a s godinama sam nastavila njegovati ljubav prema njoj.
RUŽICA: Išla sam u osnovnu i srednju glazbenu školu, pa je logičan slijed bila Muzička akademija. Ali jednom smo u školi pisali diktat iz solfeggia i, kad sam vidjela koliki apsolutni sluh ima prijatelj koji je sjedio do mene, pitala sam se što ja tu radim. Točno se sjećam trenutka kad sam odlučila posvetiti se glumi: bila sam u trećem razredu srednje škole, pjevala sam u zboru, a tijekom druženja nakon jednog koncerta dirigent me zamolio da imitiram neke ljude. Nakon toga otišla sam na dramsku grupu u Požegi - iako sam do tada pogledala tek tri predstave u životu.
BERNARD: U osnovnoj školi bio sam član dramske grupe u svojoj župi, a ista pedagoginja radila je i u ZKM-u. S petnaest godina otišao sam tamo i prijavio se na audiciju za predstavu Boruta Šeparovića “Generacija 91.–95.”. Prošao sam, premijera je bila 2009., a meni je to bilo prvo profesionalno iskustvo - iako sam tada još bio amater.
Tko su vam glumački uzori?
TENA: Moji najveći uzori, kako glumački tako i životni, su Ivana Roščić, Bojana Gregorić-Vejzović, Nataša Janjić-Medančić i Dijana Vidušin. U ovom našem procesu posebno uživam gledati Ninu Violić kako stvara ulogu. Glumičetine, prijateljice, majke, kraljice.
RUŽICA: Kao mala obožavala sam seriju “U registraturi”. Bila sam opčinjena krinolinama i likom Laure - čak sam se htjela tako i zvati. Zato mi je jedan od uzora bila Ljubica Jović, koja ju je glumila. Nedavno sam imala čast i upoznati je u Kazalištu Komedija.
BERNARD: Imam mnogo uzora i smatram da ne bi bilo pošteno nekoga izdvajati - to se, uostalom, s godinama i mijenja. No među stranim glumcima jako poštujem, cijenim i volim gledati Christiana Balea.
Najdraži savjet starijih kolega?
TENA: “Budi nježna prema sebi.”
BERNARD: Borut Šeparović mi je rekao da upišem Akademiju dramske umjetnosti i savjetovao me - kako za glumački posao, tako i općenito - da budem skroman, ali ne i ponizan.
RUŽICA: Ima mnogo pametnih rečenica, ali trenutno mi nijedna ne pada na pamet. Sjetim ih se u određenim situacijama, primjerice prije neke izvedbe.
Najdraži trenutak u karijeri?
BERNARD: Nadam se da će tek doći.
TENA: Bilo je mnogo prekrasnih trenutaka i teško mi je izdvojiti samo jedan. Veselim se svakom novom projektu, jer se u svakom procesu dogodi neki poseban, novi najdraži trenutak.
RUŽICA: Upis na Akademiju dramske umjetnosti, kao i svaka premijera koju sam do sada imala, za mene su poseban osjećaj. Pamtit ću i Zlatni Studio za ulogu u predstavi “Gostioničarka” Gradskog kazališta Požega, za koju sam dobila i Nagradu hrvatskog glumišta. Tada je u zagrebački HNK došla cijela moja obitelj, što sam doživjela vrlo emotivno.
Gdje ste se vas troje upoznali i kako biste opisali jedni druge?
TENA: Ružicu sam upoznala preko zajedničkih prijatelja, a s Bernijem sam studirala. Zanimljivo je da smo na prvoj godini Akademije, na ispitu, igrali upravo ove iste uloge iz “Galeba”.
BERNARD: Ružicu sam upoznao prije tri godine, kad sam došao gledati ispit svoje djevojke, koja je s njom bila na klasi. Bolje smo se upoznali prošle godine jer smo zajedno glumili u predstavi “Zapetljani interesi”. Ružica i Tena su divne, tople i drage osobe - jednom su, primjerice, cijeli ansambl iznenadile platom pršuta, sira i badema.
RUŽICA: Volim zanimljive i duhovite ljude, a Berni je upravo takav. Toliko mu se glasno smijem da bih mogla probiti i ove zidine. Jedna profesorica za njega je dobro rekla da je Charlie Chaplin novog doba. Obožavam se družiti i glumiti s njim.
Što radite kad ne radite?
TENA: Spavam. San mi je prijeko potreban i naučila sam uživati u miru, dosađivati se i ne raditi ništa. Iz toga proizlazi najveća kreativnost.
BERNARD: Volim provoditi vrijeme s obitelji, pogotovo s nećakinjama i nećacima. Ima ih osmero, jer imam tri starije sestre, a u rasponu su od pet do dvadeset i dvije godine.
RUŽICA: I ja imam veliku obitelj - tri sestre i tri brata. Ja sam u sredini. Imam jednu nećakinju i tri nećaka i obožavam se s njima igrati. Oni me zabavljaju i inspiriraju. Dio obitelji živi u Vukovaru, dio u Požegi, pa svaki slobodan trenutak koristim da odem tamo. Mama se boji da bi i moj najmlađi brat, koji ima trinaest godina, mogao otići u glumce, jer također voli imitirati druge ljude. U tim trenucima uvijek se sjetim svoje rečenice iz “Galeba”: “Tata se boji da ću otići u glumice.”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....