Zagrebačka koreografkinja i umjetnica, koja više od dvadeset godina prisutna na sceni, u razgovoru za Gloriju otkriva zašto je ubacila u nižu brzinu, kako odgaja svog sina Grgura te da će prije povratka u jesensku stvarnost otputovati na Ibizu.
Ples je izraz subjektivnog osjećaja i stanja duha", rekla je velika plesačica Isadora Duncan, a da nije možda ni slutila koliko će to jednoga dana savršeno opisivati ženu poput Larise Lipovac Navojec. No, uhvatiti Larisu - to je već druga koreografija. Dok smo dogovarali intervju, završavala je novu predstavu u Sarajevu. Snimanje smo ulovili između dva leta, a već je u sljedećem trenutku jurila u Španjolsku na Svjetski plesni kup sa svojim mladim plesačicama iz bruTALE. Kad živiš stilom bržim od vlastitog pokreta, svaka pauza je luksuz - i umjetnost. Ipak, čak i 48-godišnja Larisa zna gdje pronaći ritam tišine - na Visu, uz more, prijatelje, partnera Hrvoja i sina Grgura. Tamo će ovoga ljeta usporiti, barem nakratko. A potom odletjeti na Ibizu s prijateljima - i vjerojatno opet zaplesati. Jer Larisa ne miruje, ni kad stoji. Ona je jedna od najznačajnijih i najutjecajnijih figura hrvatske plesne scene, koreografkinja, vizionarka, osnivačica i neumorna kapetanica Plesnog centra TALA, mjesta gdje se ne stvara samo pokret, već cijele generacije umjetnika. Trenutno vodi i sportski klub PK bruTALA, posvećen breaku i umjetničkom plesu. Klub broji državne prvake i tim koji uskoro putuje na svjetsko prvenstvo u Portugal i kvalifikacije za Youth Olympic Games u Dakaru.
Njezin Plesni centar Tala upravo se transformira kroz veliki projekt financiran iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti - centar se uređuje, prostor se širi, a s njim i ideje. Nova sezona donosi edukacije, autorske predstave, gostovanja po cijeloj Hrvatskoj, MESS u Sarajevu, Bruxelles s predstavama "SKRB" i "Tri skockana praščića" te najveći plesni ART kamp @TALA PLE(j)S u rujnu. Na snimanje podcasta doveli smo joj najveću hrvatsku balerinu - briljantnu Almiru Osmanović, bivšu ravnateljicu Baleta HNK, a danas profesoricu i mentoricu koja oblikuje nove generacije umjetnika. I četverostruku baku. U ekskluzivnom razgovoru s dvjema velikim damama hrvatske plesne scene otvorili smo pitanja koja nadilaze pokret. Što se dogodi kad žene koje su tijelom stvarale umjetnost progovore o starenju, ljubavi, boli, vitalnosti, majčinstvu i tome kako se, i nakon svega, i dalje diše - i pleše?
U jednom intervjuu ste izjavili da oduvijek želite biti Audrey Hepburn i da će pedesete biti vaše savršene godine. Kako se osjećate sad kad uistinu dolaze? Možete li iskreno progovoriti o vlastitom odnosu prema starenju i promjenama koje ono donosi - na tijelu, u energiji, u glavi? Postoji li ženska starost koja vam se čini moćnom i slobodnom?
- Samo malo, pa nemam još 50. Ove zadnje dvije godine usporavam brojanje, bacila sam se u nižu brzinu. Želim uživati u svakom trenutku i dočekati 50. na velika vrata. Možete očekivati tulum neviđenih razmjera. Svi ste pozvani. Ja sam ipak "party girl"! Sada se više osjećam kao Grace Jones. Moćna, sigurna, koračam kroz život. Više kao gazela, brza, spretna i graciozna. Vladam svojim ženskim tijelom i odlukama. Dobro se osjećam u njemu, volim ga, cijenim i poštujem. To je ljepota starenja, što uzimaš sebično vrijeme za sebe, tražiš što ti treba i radiš ono što te zanima. Nema više odgađanja poput "sutra ću". Postoji samo sada i ovdje, uživaš u sadašnjem trenutku, zahvalna. Cijeniš svaki novi dan. Dah. Disanje. Realizirana si, zadovoljna. Ne utrkuješ se više sama sa sobom niti s drugima. Vrijeme i promjene prihvaćaš jer znaš da su bogatstvo, a ne ugroza. I to je savršen osjećaj. Rekao je Heraklit: "Ne postoji ništa trajno osim promjene". Dakle, ako gledamo proces starenja kao promjenu (što realno i jest jer se tijelo i svijest mijenjaju konstantno), ja zapravo mislim da nikada neću ostariti. Tijelo je iskusno, beskompromisno, zna što mu treba. Energija samo raste, otvorena je, protočna i zarazna pa pokreće i druge ljude koji me okružuju. Na taj način mi se vraća i osnažuje me. Glava radi sto na sat, kreativno, poduzetno, zrelo, svjesno. Ne bojim se starenja. Veselim se svemu što dolazi. Starenje nije bolest, već mudrost. I zapravo moja promjena/starenje je moćna i slobodna.
Jeste li ostvarili sve što ste sanjali kao tinejdžerica, i što danas sanja žena s više od stotinu predstava iza sebe, majka tinejdžera, autorica, koreografkinja, producentica, poduzetnica - žena koja je proživjela i uzlete i padove?
- Moram priznati da jesam. Naravno, ljudi smo pa želimo više, dalje, još. Dopuštam si da sanjam, da maštam, slijedim svoje vizije. Dolaze novi ciljevi koje želim ostvariti. Slijedim svoju intuiciju i uz malo sreće, slušajući svoje srce, uspijem ih ostvariti. Zato moram biti zahvalna životu. Volim život i život voli mene. Danas sam svjesna da za uspjeh treba vrijeme. Nisam došla do svojih ostvarenja preko noći niti mi ih je netko poklonio. Veliki sam radnik, uvijek dajem 150 posto i vjerujem u ljude. Ne zanima me privatni interes. Sve što sam realizirala u životu stvorila sam uz ljude koji me okružuju. Moja tajna uspjeha je zajedništvo, podrška i solidarnost. Vjerujem u zajedničku snagu, suradnju i znanje koje generira više glava na jednom mjestu, kada su u istoj viziji s istim ciljem. U poslu se uglavnom okružujem ženama jer smatram da su brže, konkretnije, snažnije, kreativnije, aktivnije. Mogu raditi u zajedništvu koje trebam. Tu smo na zemlji koliko jesmo. Po mom mišljenju, prekratko. Zato želim biti inspiracija, motivacija, pokretačica, napraviti promjene, napraviti cool kreativne stvari, otvoriti prostore, omogućiti ljudima (umjetnicima, suradnicima, mojim plesačima, djeci i mladima) uvjete za tjelesni i mentalni rast. Volim ljude i moja misija je sudjelovati u stvaranju sretnog i zadovoljnog društva. S obzirom na to da se bavim plesom, to je medij koji to omogućuje. Svojim djelovanjem kroz sve navedene segmente to živim. Uzlete volim, a padove još više. Davno sam napravila i predstavu "Padobranci ili o umjetnosti padanja". Važno je da se brzo digneš i nastaviš. Iz svakog pada naučiš kako pasti i nakon toga kako ustati. Svaki idući pad nije više tako bolan, a nastavak postaje prirodan. Uvijek nešto naučiš.
Je li ples još uvijek vaša najveća droga - i što vam još, osim plesa, podigne puls?
- Kad pomislim da sam ušla u dvoranu kada su mi je bile četiri godine, shvatim da se više od 40 godina bavim tjelesnom praksom. Prvo kroz sport, a onda kroz ples. To znači da je moje vlastito tijelo moja droga. Stalno sam u nekom povišenom stanju. Tijelo je puno adrenalina, hormon sreće se uz ples izlučuje cijeli dan, ja sam stalno na partiju. I zato ta energija pršti. Mogu raditi bez prestanka, sto sati. A najljepši dio toga je što je to tijelo, taj ples, droga koju najviše volim. Ne tražim druge trigere za podizanje pulsa jer bih se raspršila.
Plesni centar TALA je kroz sve ove godine postao plesna institucija, a vi ste njezin pokretač. Što vas je tjeralo naprijed kad entuzijazam nije bio dovoljan - ego, strast, odgovornost, inat? Kako zamišljate budućnost TALE?
- Prije više od dvije dekade, kada sam se vratila iz New Yorka sa studija, hodala sam po Ilici i rekla sebi: "Za 10 godina će ljudi u Hrvatskoj, kada me vide, znati da sam plesačica i koreografkinja. Znat će da to nije marginalizirana djelatnost ili nekakva apstrakcija, već da to može biti cijenjeno akademsko zvanje i zanimanje od kojeg se može živjeti i kojim se možeš ravnopravno baviti". Tada u Hrvatskoj nije bilo plesne akademije, nije bilo današnje raznolike nezavisne plesne scene, ovih mogućnosti, informacije su bile nedostupne, ples nije bio vidljiv. Ljudi bi me, kada bih im rekla da se bavim plesom, pitali "Što još radiš?" Danas znaju tko sam i što sam. Živim isključivo od plesa i primjer sam koliko raznovrsnih stvari možeš raditi uz ili kroz ples. Moja vizija je bila stvoriti samoodrživ otvoreni plesni prostor u kojem su svi dobrodošli, koji educira, odgaja, ima uvjete, daje podršku i nudi sigurno okruženje unutar kojeg se mogu maksimalno razvijati kreativni i umjetnički kapaciteti. Prostor koji je vibrantan i ugodan za rad, stvaranje i izvedbu. Poput nekog suludog umjetničkog wellness HUB-a. To je upravo moj trenutni prostor TALA PLE(j)S - Prostor za ples, umjetnost i zabavu! Svoj život sam posvetila plesu, poboljšavanju uvjeta i stvaranju sigurnog, poticajnog okruženja za umjetnike, djecu i mlade koji se žele baviti plesom te izgradnji kulturne, informirane i odgovorne publike. Tjerala me vizija i želja da motiviram i omogućim mladima s istim snovima da je moguće baviti se plesom i biti cijenjen. Moraš biti multipraktik. Spreman zasukati rukave i naučiti sve, od stvaranja do provedbe, od administracije do izvedbe, od financiranja do produkcije, od pedagoškog i koreografskog rada do poduzetništva. Ponekad izmišljati toplu vodu, osmišljavati nove modele. Nalaziti načine koje danas u kulturnom sektoru popularno nazivamo primjerima dobre prakse. Radoznali, inspirativni ljudi, veliki profesionalci poput Milka Šparembleka ili Milane Broš moji su uzori. Uvijek su s dječjim entuzijazmom pomicali granice i diktirali trendove. Ja to slijedim. Neki to zovu ludilom, drugi to pripisuju egu. A ja si mislim, ako generalno pomaknem stvari, i meni će biti bolje. Mislim da bi definicija mene bila uporni, zaigrani, pasionirani, vječni entuzijast pun ljubavi prema sebi, drugima i životu. A moj život je ples! I želim da ga svi koji ga žele živjeti kao i ja - žive! Ne zamišljam budućnost, TALA je uvijek bila par koraka ispred drugih u svojoj misiji i viziji, tako da smo već u budućnosti. TALA PLE(j)S je ostvario moje snove. Sad samo može rasti i razvijati se unedogled.
Umjetnost traži da se ogolimo. Je li vam bilo teže ogoliti tijelo, emociju ili život pred publikom?
- Najblaže rečeno je da kao umjetnici imamo neki ovisnički odnos s publikom. Stati svaku večer pred publiku i biti dostupan pozitivnoj ili negativnoj kritici, vlastitim ili tuđim očekivanjima, oduševljenju ili razočaranju, aplauzu, javnom mnijenju, sviđati se nekome ili ne. Često se pitam prije nego što izlazim na scenu ili pred "publiku" zašto si to radimo? Dopuštamo si biti ranjivi, dostupni, izloženi, razotkriti se, rastvoriti se. S druge strane, kada se taj četvrti zid sruši i padnu sve maske i vidiš da ljudi u publici osjećaju i dišu zajedno s tobom. Kada se srčani otkucaji usklade. Ogulio bi se, a ne ogolio, jer je taj osjećaj toliko stvaran i divan. Osjećaš da u ljudima radiš pozitivnu promjenu i da se TI povratno mijenjaš i transformiraš. To je neobjašnjiv fenomen kazališta. Taj živi mehanizam. Zajednička energija koja se stvara. Ljudi osjećaju, plaču, smiju se, ljute se, provociraš njihovu znatiželju, tjeraš ih na razmišljanje. To je svrha. Zato se bavim kazalištem. Da mogu iskreno prenijeti i razmijeniti emociju i taj živi trenutak s publikom. A onda s tim pristaneš i da se ogoliš. Imaš neki tajni ugovor s publikom. Oni misle da te poznaju, da imaju pravo znati sve o tvom životu, intimi, tugama i sreći. Prepoznaju te na ulici, čitaju o tebi u novinama, gledaju te ogoljenu na sceni. Daš im dozu, ali onaj intimni, tvoj dio držiš čvrsto za sebe, čuvaš ga i paziš. Moj je moja obitelj i dom. I tu povlačim jasnu granicu.
Kako izgleda plesna i životna rutina majke tinejdžera? I što vas je majčinstvo naučilo o strpljenju koje vam umjetnost možda nije mogla dati? Jeste li uspjeli strast i ljubav prema pokretu prenijeti i na sina Grgura?
- Moram priznati da se sama sebi čudim kako stignem odraditi sve uloge koje imam u 24 sata. Žene su čudo. Važna je dobra organizacija, podrška i pomoć obitelji. Bez toga ne ide. Ne bih to nazvala rutinom, jer mi se rutina čini kao jednoličan postupak. Odgoj tinejdžera zahtijeva puno kreativnosti, strpljenja, snalažljivosti i svestranosti. Kao ‘hobotnica‘ obavljaš sve paralelno. Nikako nije jednolično ili rutinski. Grgur je moj učitelj. Naučio me strpljenju, slušanju, zaokružio je i ispunio moj život ljubavlju. Upotpunio sve moje praznine. Toliko sam zahvalna svemiru što mi ga je podario/poslao, što imam čast biti njegova mama. Imamo jako lijep odnos. Transparentan, iskren, otvoren. Puno razgovaramo, diskutiramo, grlimo se, smijemo i posvađamo se ponekad. Ali smo ekipa. Naučio me da budem tip mame kakva mu treba - stroga, s pravom dozom autoriteta, nježna, posvećena, da ga slušam i čujem. Što se tiče plesa, mislila sam da se neće "uhvatiti". A onda se pojavio breakdance. Moram priznati da mu jako dobro ide. Preponosna sam na njega, puno trenira, brzo napreduje. Kada ga gledam kako se kreće, nudi raznovrstan tjelesni vokabular, strasno, muzikalno, ritmično slaže svoju plesnu partituru. Možda je genetika… ne znam. Mogu samo reći da sam presretna što se našao u tome. Najvažnije mi je da je zadovoljan, da se ostvaruje kroz ono što ga veseli i da je našao zajednicu (poput moje) koja ga osnažuje, koja je zdrava, puna podrške, s kojom se identificira i unutar koje gradi svoje samopouzdanje koje je vrijedan alat za cijeli život.
Vaše predstave često progovaraju o tijelu - ranjivom, snažnom, ženskom. Kako se vaš odnos prema tijelu mijenjao s godinama, iskustvom, životom?
- Moje tijelo je kroz život iskusilo stotine stanja i oblika. Od sportskog, umjetničkog, političkog do ideološkog, od emotivnog, majčinskog, ženskog, umornog, iscrpljenog do snažnog, energičnog, sposobnog, spremnog za sve izazove. Tijelo je moj alat. Važno ga je poštovati, osluškivati, posvetiti mu se, podmazivati ga i njegovati. Ono je često moja inspiracija ili startna točka umjetničkih procesa. Istina, moje predstave se često oslanjaju i tematiziraju tijelo. Njegovo iskustvo, traume, arhiv, dokument. Tijelo mi služi kao zapis, jer pamti kroz život sva stanja. Ono mi služi u predstavama kao platforma ili podloga za izgradnju strukture. Pomaže mi da dođem do rješenja, da problematiziram, propitkujem. Rad s tijelom na mene djeluje terapeutski, radim na sebi, prihvaćam, saznajem. Tijelo je moja umjetnost, a umjetnost me iscjeljuje. Tu proizlazi moj odnos prema njemu i shvaćanje koliko je vrijedno i koliko mu treba pristupiti s puno pažnje. Kad si mlad, misliš da ono treba izvršiti sve što si zacrtao ili stavio u planer. Kasnije shvatiš da moraš biti u suradnji i sinergiji s njim, jer je to jedino koje imaš. Moj današnji odnos je "respect" i hvala.
Koji su vaši trenuci potpune ispunjenosti? Što vas hrani iznutra i čini da se osjećate živom - ne javno, ne poslovno, nego duboko osobno? Imate li danas veću potrebu za afirmacijom ili mirom?
- Ispunjava me moje djelovanje, ono što jesam, moja uvjerenja, dobra predstava ili zanimljiv projekt. Uz to, jako mi je važna ljubav, moja obitelj i prijatelji. Ono što me zaista hrani su moj Grgur i Hrvoje, oni su moj dom, mir, moj početak i kraj. Nemam više potrebu za afirmacijom, to sam već prošla. Mir mi dobro dođe. Želim si više slobodnog vremena, u miru. Još uvijek aktivno plešem, izvodim, koreografiram, tako da sam često na sceni. Za neke projekte tek sada osjećam potpunu zrelost. Potreba izlaska na scenu ovisi o dobrom i kvalitetnom projektu. Ne trošim se više uzalud, prihvaćam ono što me zanima i iza čega mogu stajati. Puno sam napravila po pitanju plesa u Hrvatskoj, ne trebam se dokazivati. Važno mi je da i dalje radim s veseljem stvari koje me vesele. A kad trebam zaplesati za sebe, odem na ‘gig‘ mog Hrvoja koji pušta najljepšu glazbu na svijetu i plešem dok ne padnem u nesvijest ili jednostavno zaplešemo doma. Imamo gramofone, opremu, selekciju najboljih disco-house ploča. S njim je život ples i glazba, a sve troje obožavam.
Kako se njegujete iznutra i izvana?
- Njegujem se svojom umjetnošću i plesom. To me revitalizira. Plesači izvana moraju uvijek izgledati tip-top. Na nastupima, snimanjima često imamo puno šminke, nosimo kostime u koje moramo stati, radimo s ljudima pa moramo biti mirisni i depilirani, kosa mora biti sređena, nikako si ne možemo dopustiti da se zapustimo. Moj obavezni dnevni ritual je jutarnja kava i doručak, nakon toga čišćenje lica (serum, maska, piling). Onda, kako koji tjedan, priuštim si odlazak kozmetičarki na neinvazivne tretmane (hydrafacial), na masažu lica i tijela ili tu i tamo provođenje dana u nekom dobrom wellnessu. Moram priznati da imam zahvalnu kožu koja nije zahtjevna. To mogu pripisati genetici. Tijelo me dobro služi i nije sklono ozljedama, a kroz ples i kroz praktični i mentalni rad u dvorani ‘upgrejdam‘ se psihički, fizički i duhovno. Ne trebaju mi radikalni tretmani niti velike intervencije kad imam PLES koji sve to održava iznutra i izvana. Ljudi ne bi rekli, ali volim ‘papati‘. Hrana je moja comfort zona. Obožavam isprobavati različita jela i okuse, degustirati vina. Kad trebam punjenje baterija, Hrvoje, Grgur i ja odemo na dobru klopu ili kuhamo nešto doma. Nakon toga sam kao nova.
Partnerstvo i ljubav u zrelim godinama. Jeste li u tom smislu ispunjeni?
- Jesam. Često razmišljam u zadnje vrijeme o odnosima i ljubavima kroz život. Moj sin je sada u fazi svojih prvih ljubavi pa često pričamo o tome. Ima pitanja. Traži moj iskustveni savjet. Pa sam mu jedan dan ovako rekla: "U životu sam znala gorjeti od ljubavi, ponekad ne bih mogla disati koliko bih bila zaljubljena, a onda bih izgorjela ili bih se ugušila. Nakon toga ljubav bi se ugasila. Najveće strasti same sebe pojedu. Važna je ravnoteža. Sve što je ekstremno ima rok trajanja. Ali mora se i to dogoditi. Moraš i to iskusiti. Dovodimo se do tih maksimalnih stanja jer nešto u nama nedostaje. Kada se pozabavimo sobom i kada shvatimo da prvo moramo voljeti sebe da bismo voljeli drugoga. Onda se počinju rastvarati svjetovi i u život ti dolaze ljudi koje zaslužuješ i koji tebe zaslužuju. Tu se dogodi balans. Tu se dogodi ljepota. Tada si ispunjen". Za sebe mogu reći da imam i partnera i ljubavnika i prijatelja i muža i oca i suputnika i kavalira i suradnika… mogla bih nabrajati unedogled. Hrvoje.
Kako zvuči vaš ljetni ritam?
- Odmor - Vis, raj na zemlji, obitelj, prijatelji, hrana, a na kraju ljeta odlazak na Ibizu, malo tulumarenja i povratak u realnost, nova sezona. Već sad znam raspored do 2026. Bit će ludo, bit će busy.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....