Jednoipolgodišnja koncertna stanka zbog pandemije za Tončija Huljića (59) pokazala se kao blagoslov jer je lanjskog studenog skladao prvu pop-misu na svijetu. Najproduktivniji domaći autor ležernih nota, koji je u četrdesetak godina karijere napisao rekordnih 1500 pjesama, njezinu premijernu izvedbu imao je 5. i 6. kolovoza u splitskoj Galeriji Meštrović, a najavljivao ju je kao glazbeno-vizualni spektakl.
"Svi koji su je dosad čuli slažu se da je riječ o misi 21. stoljeća", kaže Huljić koji će najesen proslaviti jubilarni, 60. rođendan. A zbog mise “Mediterane” zadnjih dana, kaže, nemirno spava.
Znači li to da imate tremu uoči premijere?
- Nemam tremu, ali me bude dosta dramatični snovi. Mislim da je to neko unutarnje čišćenje i izbacivanje negativne energije.
Po čemu je misa “Mediterana” drugačija od svega poznatog?
- To je sakralni koncert u kojem sam koristio aktualne glazbene trendove - upotrebu kompjutora, sintesajzera, a stilovi poput trapa i disko-glazbe pomiješani su s flamencom, tangom, južnjačkim ritmovima i svim onim što čovjeka može navesti na ples ili kontemplaciju. Prisutna je i elektronika, ali i klasična upotreba orkestra. Zvuk je vrlo ležeran, za mlade generacije. Najviše sam se pribojavao pisanja na latinskom jeziku, no spasio me don Šime Marović, koji mi je tumačio kako treba glazbeno tretirati svaku rečenicu ili poglavlje u misi po kanonima koji se uče već stoljećima. Sam se ne bih snašao premda sam latinski učio u srednjoj glazbenoj školi.
Kako ste uopće došli na ideju da skladate misu?
- Lanjskog proljeća, tijekom prvog lockdowna, nazvao me prijatelj Josip Lončar, pripadnik društva “Kristofori” koje promiče katoličku karizmatsku duhovnost. Rekao mi je da je u snu dobio poruku od Gospodina kako moram napisati misu. Odgovorio sam mu da mi je mogao reći i nešto pametnije s obzirom na to da se nismo čuli tri godine. No potaknuo me na razmišljanje, to više što sam tih dana bio silno bijesan i frustriran jer sam u Londonu zbog korone morao prekinuti snimanje dvostrukog CD-a s instrumentalnom glazbom i trebalo mi je nešto da me zaokupi. Za zagrijavanje sam skladao “Ave Mariju”, a kad su je čuli moji britanski izdavači, toliko su se oduševili da su mi oni i predložili da napišem misu. Nastala je u mjesec i pol.
Koja je uloga vaše kćeri Hane u tom projektu?
- Hana je diplomirana kompozitorica te je napisala, orkestrirala i otpjevala jedan od tri stavka “Dies irae”, meni inače najdraži. Kao solisti još nastupaju Lorena Bućan i Karlo Vudrić, uz pratnju mog benda Madre Badessa te jednog dijela orkestra splitskog HNK koji mi je tehnička podrška u svemu ovome. Cijelu misu je orkestrirao aranžer Nenad Šiškov, obje večeri dirigirat će ravnatelj splitske Opere Jure Bučević, a redateljica je Jelena Bosančić. Varaždinski kipar Nikola Vudrag, kojega poznajem već nekoliko godina, osmislio je impresivnu scenografiju.
Čitajte i: Posebna zahvala kćerki Hani: Tonči Huljić najavio premijeru njegove mise Mediterana
Jesu li i supruga Vjekoslava te sin Ivan, koji je također glazbenik, na neki način sudjelovali u nastajanju mise?
- Vjekoslava je među prvima poslušala misu. Premda je po vokaciji književnica i tekstopisac, njezin mi je sud dragocjen. Kad mi je rekla da je to nešto najbolje što je ikad čula, znao sam da sam na pravom putu.
Koliko je korona osiromašila vaš kućni budžet s obzirom na to da ste svi četvero u glazbenoj industriji, koja je jako pogođena pandemijom?
- Kao autori ne ovisimo o koncertima. Najveći dio troškova ove mise osobno sam pokrio, a u financijskom smislu je riječ o projektu na razini produkcije neke domaće opere. Vjekoslava i ja bismo voljeli da Ivan iskoristi i svoj magisterij iz pravnih znanosti jer je veliki kapacitet. No on kaže da ga naš “glazbeni obrt” i skladanje usrećuje više od ičega. Hana pak ima sve što treba za sjajnu glazbenu i pjevačku karijeru.
Možete li se zamisliti kao djed?
- Unučad priželjkujem više od ičega, nažalost nijedno od njih dvoje tako nešto zasad ne planira. Sjajni su mladi ljudi, skromni su, samozatajni i ne bahate se prezimenom, štoviše, često ga skrivaju, no u duši kao da su još djeca. Ja sam s 33 godine, koliko je sada Ivanu, već bio ostarjela jugoslavenska ex zvijezda i imao njih dvoje. Hana je mlađa tri godine od Ivana.
Kako biste reagirali kad bi za partnere odabrali glazbenike? Hani je, konkretno, Petar Grašo prva simpatija.
- Nadam se da će Hana znati bolje odabrati. Petar će skužiti ovu našu šalu. Nas dvojica se uvijek podbadamo.
Je li istina da ste se u Vjekoslavu zaljubili na prvi pogled jer vam je nalikovala na holivudsku glumicu Oliviju Newton-John?
- Da. U kinu sam gledao “Briljantin”, veliki hit s kraja sedamdesetih, i još sam bio pod dojmom scene u kojoj Olivia u ružičastoj haljini i s trakicom u kosi sjeda na pod i skida ružičaste cipelice. Kad sam naletio na Vjekoslavu, bila mi je ista Olivia, samo viša. Iduće godine slavimo 35. godišnjicu braka.
Koga biste voljeli vidjeti u publici na splitskim izvedbama mise “Mediterane”?
- Neobično sam ponosan što će u publici sjediti vrhovni predstavnici svih konfesija: rabin Luciano Moše Prelević, splitski imam Vahid efendija Hadžić, episkop dalmatinski Nikodim i splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, koji je uz mene, na neki način, domaćin tog koncerta. Monsinjor je puno pomogao da misa bude što vidljivija, pogotovo prema Vatikanu.
Postoji, dakle, šansa da misu izvedete u Vatikanu?
- Za sada je ondje dobila legitimitet, iako nije klasična misa. Ovo je preskupa priča da bi ostala samo na dvije izvedbe. Trenutačno pregovaram s nekoliko europskih orkestara, među ostalima iz Mađarske, Bugarske, Češke, Slovačke i Poljske. A još dvije izvedbe u Hrvatskoj, u Opatiji i u Varaždinu, su mi propale zbog postroženja epidemioloških mjera.
Koliko je vama osobno važna vjera?
- Pokušavam biti duboki praktični vjernik. Od prije petnaestak godina u svaki dan ulazim s molitvom i krunicom. Na kraju, na pisanje mise sam se odlučio zbog vjere, uz to što mi je to bio osobni izazov.
Jeste li odgajani u vjerskom duhu?
- Da, ali potajice. Naime, moja pokojna majka je radila kao medicinska sestra u splitskoj bolnici na Križinama, koja je do osamostaljenja Hrvatske služila za potrebe bivše jugoslavenske vojske. Župa i crkva Sv. Roka su mi u susjedstvu pa bih rekao da je Bog htio da mi bude pri ruci. Čak su i djelatnici u mojoj tvrtki “Tonika”, stjecajem okolnosti, duboki praktični vjernici.
Koji vam je najveći glazbeni “grijeh”?
- Nijednog trenutka u karijeri ne bih se odrekao niti se ijednog stidim. No zadnjih dvadesetak godina moje je mjesto u svijetu instrumentalne glazbe u maniri klasike i crossovera. Nakon izvedbe mise, vraćam se radu na dvostrukom CD-u instrumentalne glazbe, a korona mi je pokvarila i turneju sa Zagrebačkom filharmonijom. Taj je projekt nastao na temelju moje glazbe za pijanista Maksima Mrvicu, ženske grupe Bond i Wild, kao i mog zvuka za 17 televizijskih serija i nekoliko filmova.
Kako ćete proslaviti 60. rođendan?
- Najvjerojatnije ću ga proslaviti u Paragvaju, gdje dogovaram suradnju s orkestrom iz grada Cateure, toliko siromašnim da glazbenici sviraju na instrumentima izrađenim od recikliranog smeća. Inače se ne veselim rođendanu. Iako danas mogu ispunjavati sve svoje mladenačke snove, smeta mi što se fizički ne mogu nositi sa zubom vremena. Dok sam skladao misu, morao sam svaka dva dana ići na masažu. Prije tri godine sam zbog protruzije diska između dva kralješka završio na operaciji. Umjesto diska, sada imam pločice i vijke od titana pa se šalim da sam počeo mijenjati rezervne dijelove jer se spremam živjeti vječno. Trenutačno sam polukiborg.
Vaši bližnji kažu da ste hipohondar.
- Jesam. U mobitelu su mi liječnici na “brzom biranju”. Kao mlađi čak sam neko vrijeme razmišljao o studiju medicine. Oboje mojih roditelja preboljelo je dobroćudni melanom na licu, a u obiteljskoj anamnezi su mi i kardiovaskularne bolesti. Srećom, zasad mi je zdravlje odlično. Koronu sam prebolio, ali sa zanemarivim simptomima zahvaljujući tome što sam se pet dana prije cijepio.
Jeste li na nekoj posebnoj prehrani?
- Balansiram između ribe i bijelog mesa, a gluten ne jedem. I već neko vrijeme izbjegavam večeru.
Za kojom propuštenom prilikom u životu najviše žalite?
- Što 2000. nisam prihvatio ponudu da se s obitelji preselim u London. Hrvatska je zemlja samo za godišnji odmor, a pritom ponajprije mislim na mentalitet ljudi. I bojim se da će tako još dugo biti.
Što vas je spriječilo?
- Mislio sam da u Londonu neću biti sretan. Ne bih imao životni ritam na koji sam naviknuo jer bih po cijele dane bio u studiju, a i moram biti blizu mora kad pišem glazbu. Druga kočnica su mi bili moji izvođači - Jelena Rozga, Grašo... Neko sam vrijeme smatrao da sam ih namirio time što sam kupio diskografsku kuću Croatia Records. No onda sam shvatio da im nema tko pisati pjesme. Nije bilo autora mog “toucha”. Ja razmišljam strateški i dugoročno, zbog čega sa svim svojim izvođačima imam familijarne odnose koji traju dvadeset, trideset godina. To je rijetkost i u svjetskim razmjerima.
Kako planirate provesti ostatak ljeta?
- Prvo ću vrijeme biti u svojoj vikendici u Stanićima. No nadam se da ću brzo nastaviti s radom. Kad ne skladam, sa mnom je nemoguće živjeti.