Neke glazbene biografije čitaju se kao popis postaja: singl, albumi, koncerti, nagrade. Josipina je više nalik ludoj pisti s avionima poglavlja u kojima se izmjenjuju ljubav, pobuna, glamur i tuga - sve otpjevano, ništa prešućeno. Od početka je odbijala biti "reproduktivka stranih interpretatora". Znala je što želi: domaće, originalno, karakterno, na svoj način. Ako je to značilo manje pjesama - neka. Ako je to značilo više otpora - savršeno. Josipa je odavno prestala biti samo glazbenica. Ona je i putnica, i diva, i eksperimentatorica, i pjesnikinja, i filozofkinja, ona je vizualna zvijer i kraljica vlastitih svemira. Njezini koncerti su rituali. U njezinu glasu ima oluje. I tišine. I svega onoga između. Ona je žanr.

Josipina majka Ana u jednom je davnom intervjuu na početku njezine karijere izjavila: "Gdje god je došla kao mala, tata veli: ‘Daj Joćo, zapjevaj!‘ Josipa bi mu sjela u krilo i zapjevala." Od početka je postojala kroz glazbu. "Kroz glas postojim", kaže. I u toj je rečenici sve: njezina snaga, njezina krhkost, njezina umjetnost.

SAšA ŠEKORANJA

Još kao dijete znala bih se zabuljiti u Josipu dok pjeva. Prestala bih disati i zamagijano se približiti ekranu. Ona je bila moj prvi susret s nekim s "one strane". Nije bila riječ samo o ingenioznom glasu, karizmatičnoj ljepoti, moćnim izvedbama, vrhunskoj glazbi. Nisam slušala samo glas - gledala sam umjetnički trans. Upijala sam njezin svetinji odnos s publikom. Njezin moćni karakter. Slobodu. I ta riječ ostala je ključna: sloboda. Kasnije, urlajući s prijateljicama "Maglu", "Hazardera" ili "Kraljicu divljine", prizivale smo je kao mantru. S Josipom smo bile glasnije, moćnije, ženstvenije, nepredvidljive i nezaustavljive. Postoji jedan ritual. Kad s putovanja ulazimo u Zagreb, svaki put ispočetka naša ženska himna u autu je "Gdje Dunav ljubi nebo". Josipa je stalno tu. Ona je među nama. Dio nas. Puno godina kasnije skupljamo je taksijem i vodimo na snimanje editorijala u Botanički vrt. Fascinirana sam njezinom mirnoćom. Ne govori puno. Kad govori - duhovita je i britka. Zaigrana. Šašava. Nepredvidljiva Vodenjakinja. Svi se smijemo u vožnji poput pijanih tinejdžera na njezine komentare. - Moram čuvati glas. Uvijek ga čuvam koliko god mogu - kaže nam nježno. I onda šutimo. Ugodno. Krhke je siluete. Izložena i skrivena od svijeta u isto vrijeme. Kontrastna do boli. Mudra. Svečana. Ljubavna. Na snimanju je dočekuju njezini ljudi… Mila, Ana, Saša i Saša… predaje im se potpuno u koreografiji organske profesionalke. U nekoliko sati snimanja promatram koliko se samo beskrajno voli igrati. Gipkog tijela poput gazele. Vitka. Fokusirana. Uzemljena. Nekoliko dana kasnije radimo intervju. - Već sam sve rekla do sada. Ponekad imam osjećaj da više nije potrebno govoriti - nasmijava me. I baš zato njezini intervjui nikad nisu samo razgovori. Oni su iskustvo, roman u fragmentima, razmjena o jednom toliko bogatom, slojevitom, legendarnom životu. Puni smijeha. Uvida. Emocija. Ljudskosti. - Ovo je uvod u autobiografiju - kažem joj. - Ma ne. To me ne zanima. Da netko piše moj život. Život se ne može interpretirati. Najljepše je kad život možeš živjeti u dostojanstvu, a ne samo o njemu pričati. Djela su važnija od riječi, jer život je tvoje djelo - odvraća skromno. Pronašla sam kasnije jedan njezin intervju za TV Zagreb iz 1970. kad mlada Josipa Lisac kaže novinaru: "Ponašam se kako se osjećam, to najiskrenije proizlazi iz mene." Ona to živi čitavo ovo vrijeme. Živi sebe. Bez kompromisa. Bez filtera. Josipa Lisac - život u originalu.

Djetinjstvo u zvuku

Pripadnica sam starije generacije, vremena u kojima se imalo malo, a zapravo smo imali. Poslijeratne godine bile su teške, ali ljudi su vjerovali u stvaranje, u rad, u to da može biti bolje. Takvi su bili i moji roditelji - dragi, nenametljivi, puni ljubavi i dobrote. Mama je često znala reći: "Ti sama odluči što želiš, nemoj mene ništa pitati." Na mene je prenijela odgovornost za vlastite izbore, pa tako i za to hoću li ići na zbor ili ne. Ta njezina rečenica bila je i ostala moj ključ samostalnosti. U takvom ozračju sam odrasla, s glazbom kao jedinim istinskim društvom. Još prije škole pjevala sam bez prestanka, učila pjesme s radija, upijala sve što je dolazilo kroz tonove. S jedanaest godina postala sam članica Dječjeg zbora Radiotelevizije Zagreb, pod ravnanjem divnog profesora Dinka Fija. Za mene je to značilo drugačije djetinjstvo. Dok su moji vršnjaci išli u školu i vraćali se kući, ja sam imala zadatak - svoj zbor, glazbu, ozbiljan rad. Probe su bile svakodnevne, pojedinačne i skupne, bez obzira na vrijeme. Glas je bio dar koji smo morali njegovati i čuvati. Profesor Fio znao je iz nas izvući ono za što nismo ni znali da možemo. Violinski genij Zlatko Baloković, slušajući nas, rekao je da takve anđeoske glasove nikada nije čuo. A doista, bio je to svijet čiste glazbe, gotovo nadnaravan. Godine 1962. odlazimo na svjetsko natjecanje svih dječjih i mješovitih zborova u Lille - i tamo osvajamo Grand Prix. S trinaest godina pjevala sam u pariškoj Sainte-Chapelle, na otvorenju Dubrovačkih ljetnih igara s Lovrom von Matačićem, u Kneževu dvoru smo imali samostalni koncert, na matinejama svake nedjelje u HNK-u Zagreb. Za dijete - to je bio život koji je imao ozbiljnost i profesionalnost odraslih. Putujući vlakom u Pariz, nismo smjeli govoriti - poruke smo pisali na papiriće, jer glas je trebalo sačuvati. Kad se osvrnem, znam da sam rasla u posebnoj disciplini, u svijetu gdje je glazba bila i igra i odgovornost, i san i svakodnevni rad. To je bio moj nukleus, moja radost, moja prva pripadnost.

MARKO GRUBIšIć

Glas kao dar

Moj tata Josip volio je pjevati i imao je divan glas. Bio je društven, veseo, uvijek spreman podijeliti pjesmu. U to doba nije bilo telefona, slavilo se po kućama: imendani, rođendani, svaka prilika bila je razlog za druženje. I tada bi tata, ponosan, pozvao mene da pokažem kako njegovo dijete lijepo pjeva. Imala sam svoj mali "show", bilo je smijeha, radosti, a ponekad bih nešto i zaradila - za štednju, "trebat će ti", govorili su. Živjeli smo u kući s dvorištem, a jedan hodnik ispod stubišta imao je akustiku kakvu nisam čula nigdje drugdje. Moj glas je ondje zvučao veličanstveno. Tamo sam znala leći na pod i pjevati. Pjevala sam posvuda - u kupaonici, u sobi, u dvorištu. Susjedi su bili izluđeni i gubili živce. Zamolili su roditelje da me malo utišaju. Glazba je bila stalno sa mnom, ali nisam maštala o tome da budem velika zvijezda. Umjesto toga, razmišljala sam tko pjeva ljepše: Maria Callas ili Renata Tebaldi. Uspoređivala sam njihove interpretacije, njihove snove pretočene u glas. Bila sam alt. To me dugo boljelo, jer srce mi je težilo sopranima. Profesor me tješio riječima da ću jednog dana shvatiti kako je alt nešto posebno. Ali tada sam tugovala za Pucci­nijevim arijama koje sam željela otpjevati. Slušala sam i popularnu glazbu, Modugna, Connie Francis, ali to jednostavno nije bio moj svijet. Već tada je bilo jasno da tražim nešto drugo - nešto što će biti samo moje. Tražila sam, tražila i napokon našla. Pridružila sam se grupi O‘Hara. Bilo mi je sedamnaest godina, a oni su bili oduševljeni mnome. I tako je počela jedna nova priča.

Cijelu priču pročitajte u novom broju Glorije Glam koji je od danas u prodaji, a s njim i dar - Sisley maskara!

Gloria Glam u prodaji je od 3. listopada

GLORIA PRODUKCIJA

Od sada je Gloria Glam dostupna i na web shopu Hanza Medije. Svoj primjerak možete naručiti u svega nekoliko klikova, gdje god se nalazili. Kupnja je jednostavna, brza i sigurna, a luksuzni sadržaj koji slavi estetiku i inspiraciju sada je bliže nego ikad. Ne propustite novi broj magazina Gloria Glam – vaš prozor u svijet elegancije – sada udaljen samo klik.