Zgodan, mlad, vedar, vrijedan, uporan, odgovoran, skroman, uspješan, odan, perspektivan, zaljubljen, istetoviran, ljubitelj životinja i prirode... Sve je to Lovro Majkić, vratar NK Istre 1961, koji se ovih dana iznenada našao u centru medijske pažnje - nakon što je prema rezultatima sportske platforme Sofascore proglašen najboljim golmanom ovog dijela sezone domaće lige. Iza njega je godinu i pol oporavka od ozljede ramena - koje je slomio uspješno obranivši penal - pa mu je to priznanje tim vrednije.
"Lijepo je vidjeti takav rezultat, biti prvi, pogotovo ispred Dominika Livakovića, koji je naš najbolji vratar. Dakako da sam sretan, no ne živim u oblacima. Svjestan sam da me čeka još puno, puno rada, znoja i utakmica da bih sam za sebe rekao da sam uistinu dobar. Ovo je trenutačni poredak, a Livaković mi je veliki uzor", kaže Lovro Majkić. Na priznanju mu je čestitala djevojka, Riječanka Martina Juričević, studentica četvrte godine Pomorskog fakulteta u Rijeci, i obitelj.
Golman rodom iz Bistre stanuje u unajmljenom stanu u Ližnjanu, živopisnom gradiću 11 kilometara udaljenom od Pule, u koju dolazi jednom ili dvaput dnevno, ovisno o treninzima na stadionu "Aldo Drosina". Bez obzira na to koliko bio gladan ili umoran, po dolasku kući prvo prošeće svoju godinu i pol staru ljubimicu, japansku akitu Nalu, a potom nabrzinu skuha ručak, najčešće piletinu, rižu, tjesteninu... A kad vikendom iz Rijeke dođe njegova Martina, najčešće kuhaju svatko svoj objed.
"Lovro jako pazi na prehranu, zna što, koliko i čega koja namirnica sadrži. No, vrlo rijetko jede povrće, a meni su povrće i voće osnovne namirnice u prehrani. Živim s roditeljima pa uglavnom kuha mama, a moje je najomiljenije jelo pašta, na sve načine", kaže Martina Juričević. Njen Lovro obožava svaki tip tjelovježbe - u prirodi, ali i u teretani.
"Još kao tinejdžer zavolio sam teretanu. Ne znam, dakako, gdje će me nogomet odvesti, ali volio bih završiti Kineziološki fakultet i postati fitness trener. Iznimno je važno svaku vježbu na spravi izvoditi pravilno, u suprotnom imate više štete nego koristi", smatra Lovro Majkić, koji je još u osnovnoj školi išao na natjecanja u košarci, tenisu, rukometu, a odlično mu idu rolanje i klizanje. Najviše ga opušta plivanje, a premda živi uz more, radije pliva u bazenu. Kad stigne, uživa i u padelu.
Lovro je i redoviti posjetitelj jednog riječkog salona za tetovažu - za sada ih ima 30, različitih motiva i veličina, iscrtanih po cijelom tijelu. Prvu tetovažu - datume rođenja roditelja i tri godine starijeg brata - istetovirao je kad mu je bilo 16, i to u Rijeci, gdje se preselio s majkom dvije godine ranije kad je počeo igrati za gradski klub. Ondje je pohađao i srednju ekonomsku školu.
"Neke tetovaže imaju značenje, neke nemaju. Primjerice, potpisi bake i djeda. Djed Mladen me od moje devete godine svaki dan rano ujutro iz Bistre vozio na trening u NK Zagreb i vraćao kući. I tako četiri godine. A baka Marija je kuhala ručak jer su mama i tata radili - prisjeća se Lovro. Mjesec kasnije na vratu je istetovirao lastavicu, pa ružu i uz nju majčino ime. Uz baku i djeda, na lijevoj je ruci i tetovaža za sestričnu, pa veliki anđeo s dva mala koji simboliziraju majku, brata i njega, potom gladijatori, anđeo Mihael, tigar, japanska poslovica, gejša, leptir, ruža... Najviše su me boljele one na kvadricepsu i na listu noge", priznaje Lovro, koji jednako kao na izgled pazi i na modni izričaj. Njegove su boje crna i siva, a voli široku, udobnu odjeću jer je najčešće u trenirkama. Prilikom kupnje važniji mu je dobar materijal nego brend, tako da u shopping rado ide sa svojom Martinom, koja ima sličan ukus.
"Naravno da ću kupiti i kvalitetne stvari, ali samo ako se na njima ne ističe ime marke", kaže Lovro Majkić, dodajući da cijenu ne gleda jedino kada kupuje tenisice. Voli da su kvalitetne, posebne, često ih daruje tati ili bratu tako da može kupiti nove i uvijek ih ima najmanje petnaest pari.
Kad je kao petogodišnji dječarac zaigrao u NK Bistri, Lovro Majkić nije ni pomišljao da će u tom sportu ostati profesionalno. I u klubu i vani s klincima igrao je napadača, a dvije godine kasnije trener ga je stavio na gol. Nije bio siguran da to želi, više mu je odgovaralo igranje kao i ostalima jer je vladalo mišljenje da je na golu najgori igrač. Treneri su već tada prepoznali njegov talent i s devet godina je prešao u NK Zagreb, a s 14 u NK Rijeku, gdje je igrao do 18. No, već sljedeće godine morao je pauzirati zbog prve ozljede.
"Na treningu sam ušao u šut, izbio loptu, igrač me kopačkom nabio u desnu šaku i slomila se. I danas imam metalne šipke u šaci, prsti mi nisu potpuno elastični, no kao golmanu to mi ne smeta, a imam i rukavice", govori Lovro, dodajući da mu je, nakon što je godinu kasnije slomio rame na utakmici i toliko bio odsutan, priznanje za najboljeg golmana uistinu velik poticaj. I nakon prvog i nakon drugog povratka na teren nakon teških ozljeda na gol je stao bez straha.
"Prva utakmica nakon povratka bila je protiv Hajduka. Pun stadion. Nisam razmišljao o ozljedama. Puno je teže pomiriti se s tim da je to samo moja greška ako se mreža zatrese. Ako pogriješi napadač, on ima još deset igrača iza sebe, mi golmani to nemamo. Ako dodam krivo loptu ili ne obranim gol, sam snosim posljedice. Stoga se trudim razmišljati pozitivno, dati sve od sebe. Možda je i to razlog što baš i ne volim gledati utakmice, osim Lige prvaka i reprezentacije. Da sam igrač, radije bih igrao obranu nego poziciju napadača. Moja je mama, koja je bila rukometna vratarka, sve to prošla, nikad me ne kritizira, baš kao ni Martina. Ako pogriješim, dovoljno sam ljut sam na sebe, detaljno analiziram što sam trebao učiniti, a što nisam", otkriva Lovro Majkić, kojemu je san jednog dana braniti za hrvatsku reprezentaciju.