Njezin dugogodišnji umjetnički rad, pedagoški doprinos i neumorna posvećenost suvremenom plesu okrunjeni su uglednom nagradom, a tim povodom Vesna Mimica za Gloriju priča o ljubavi prema svom poslu, djetinjstvu u Dalmaciji, Istri i Zagrebu, užasu obiteljskog nasilja i odlučnosti kojom je pokrenula hvalevrijednu akciju.
Mnogi od nas su se barem jednom u životu zatekli pred televizorom u ranim jutarnjim satima, kada je na rasporedu bilo emitiranje emisije "Dobro jutro, Hrvatska" i vježbi Vesne Mimice koje su obilježile jutra brojnih generacija i učinile je prepoznatljivom široj publici, u vrijeme kada se o zdravom načinu života tek počinjalo govoriti, kada vježbanje nije bilo dio svakodnevice, a suvremeni ples, kojim se ona danas profesionalno bavi, još manje.
Četrdeset godina kasnije, stvari su ipak drugačije. Njezin dugogodišnji umjetnički rad, pedagoški doprinos i neumorna posvećenost suvremenom plesu okrunjeni su Nagradom za izuzetan umjetnički doprinos i razvoj suvremenog plesa, koju su joj nedavno dodijelile Udruga plesnih umjetnika Hrvatske i Udruga profesionalnih plesnih umjetnika PULS.
Tjelovježba i ples su Vesnine životne konstante. Svako jutro odlazi na Hrvatsku radioteleviziju, gdje radi kao vanjska suradnica, a uz to vodi svoj Plesni studio VAM u Zagrebu. Upravo ondje nas je dočekala, u prostoru u kojem nastaju gotovo sve njezine plesne ideje, one iste koje su je dovele do važne i zaslužene nagrade.
"Ja sam sve ove godine na HRT-u uporno i beskompromisno zastupala suvremeni ples i kada bi mi netko rekao da ga ne razumije, ja sam ga činila razumljivim. Sreća je bila da su ljudi uvažavali moje mišljenje, a i vješta sam u pisanju i približavanju stvari drugima pa je tako i taj ‘čudni suvremeni‘ ples zaživio kao normalan dio programa", govori nam Vesna.
"U Dobro jutro, Hrvatska sam bila od prvog dana, a prije toga u ‘Žutoj minuti‘ i ‘Programu za slobodu‘ tijekom kojih smo tijekom rata vježbali pod zračnim uzbunama. Punih 25 godina svako smo jutro bili u programu, isprva uživo, a onda smo počeli snimati u studiju, zvati goste, putovati. Bila su to dobra vremena", prisjeća se s nostalgijom.
Popularizacija aerobika donijela joj je nadimak "hrvatska Jane Fonda" koji joj i dan-danas laska. "Ona dolazi iz obitelji sjajnih glumaca, oskarovka je, feministkinja i borkinja protiv rata. Samo neka me zovu tako, nemam primjedbi", smije se Vesna.
Djetinjstvo u Mimicama, Novoj Vasi i Zagrebu
Njezini plesni počeci sežu u djetinjstvo, kada je poželjela biti balerina, a majka Nevenka ju je upisala na ritmiku, pa na tečaj plesa kod trenerice Ane Maletić, pa u ZKM gdje su zaključili da je talentirana i poslali je u školu za ritmiku i ples. Imala je predivno djetinjstvo vezano uz, kako kaže, tri čvrste točke.
"Praznike sam provodila u Mimicama, rodnom mjestu mog oca Danijela, gdje su me odgajali predobri barbe i gdje sam odrastala uz drage bratiće – danas uspješnog arhitekta Vedrana Mimicu, pravnika Zorana Mimicu i pomorskog kapetana Ognjena Mimicu. Učili su me moru, zemlji, pismi, običajima... Važno mi je i rodno mjesto moje mame, Nova Vas pokraj Poreča, gdje mi je nono dopuštao da se ‘kupamo‘ u pšenici u potkrovlju kuće, barba Miljuko me vodio na zemlju koju smo obrađivali i skupa orali. Tamo sam naučila domaći talijanski dijalekt, a i danas me bratići u Trstu zafrkavaju da ne znam pričati kako treba jer sam ga zaboravila. I treći je moj Zagreb... Mlinovi, ulica u kojoj smo živjeli, igrali se, popeli na svaku trešnju, trčali kroz crkvu svetog Franje Ksaverskog, na užas tamošnjeg svećenika", prepričava nam Vesna.
Ljubav na francuski način
U Zagrebu je završila osnovnu školu, pa Četvrtu gimnaziju nakon koje je mislila da želi studirati etnologiju i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu no to je nakon tri godine napustila i uspješno upisala studij fonetike i talijanskog jezika. Nakon navršenih dvadeset godina, ljeto je odlučila provesti u Parizu i to kako bi naučila francuski jezik.
"Upisala sam se u ljetnu školu na njihovom poznatom sveučilištu Sorboni. Živjela sam u obližnjem samostanu časnih sestara koji je nudio smještaj djevojkama i ženama, kamo su me profesori uputili, bila sam jedina Hrvatica. Tadašnji Pariz je bio sve ono što danas znate iz priča. Nevjerojatno zanimljiv mimo svojih znamenitosti; danima sam sjedila u muzejima, knjižarama, lutala tržnicama, predgrađima, sve što je danas nezamislivo... Ostala sam očarana gradom, bio je divan, a divan je bio i moj profesor francuskog jezika Eric Bataille i zbog njega sam se vraćala u Pariz sljedećih pet godina. Nije bio klasičan ljepotan, ali imao je predivnu energiju, predivno je pričao. Živjela sam na relaciji Zagreb–Pariz i bili smo zajedno pet godina. On se nakon tragične bratove smrti preselio u Montreal, što dalje od grada koji bi ga podsjećao na bol zbog gubitka, a to je meni bilo predaleko. Sreli smo se samo jednom nakon toga, kada sam gostovala s plesnom predstavom u Montrealu. Malo su nam se polomila srca, ali svatko je otišao dalje", otkrila nam je Vesna.
Nekoliko je godina potom provela na sjeveru Italije, u Padovi kamo je otišla zbog plesa. "Bila je to neobična priča. Upoznala sam Giorgia Lupatina, majstora juda koji je tada bio u vezi s mojom kolegicom. On i još četvorica judaša vodili su nekoliko dvorana u Padovi i tražili pojačanje. Giorgia je impresionirala činjenica da radim u maloj, neuglađenoj zagrebačkoj plesnoj dvorani bez glamura, bez šminke, a da ljudi svejedno dolaze u velikom broju. Prihvatila sam izazov jer me zanimalo zašto im posao ne ide pa sam brzo otkrila. Dvorane su bile fantastične, ali ljudi su se u njima doslovno vukli što mi je bilo nezamislivo. Na prvom satu zatekla sam desetak žena kako trče u krug. Pitala sam ih što rade, a one su objasnile da se same zagrijavaju jer ih je tako učila bivša voditeljica. Tada sam im jasno rekla da se nitko ne zagrijava bez mene, jer sam tamo da ih učim, a ne da sjedim kraj aparata za kavu. Na kraju su sve plakale kad sam odlazila. Postigle su izvanredne rezultate u rekreativnom vježbanju", s ponosom se prisjeća.
SOS telefon
Iz Padove se vratila u Zagreb, zaljubila se i vjenčala, no njezina ljubavna priča nije bila ona sa sretnim krajem. Prije 36 godina pokrenula je prvi hrvatski SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja, nakon što je i sama, nažalost, postala jedna od njih.
"Kad vam kažu da nasilnik pokazuje znakove nasilja, vjerujte, nećete ih raspoznati. Skrivaju se iza ‘bezazlenog‘ ljubomornog ispada, ljutnje koja prolazi, rečenica na koje odmahnete rukom. Moj danas bivši suprug solidno me je istukao, udario mi glavom o pod zbog čega sam završila na hitnoj, gdje me je liječnica pitala što se dogodilo i kad sam joj rekla, odgovorila je... ‘Nećete to valjda tako prijaviti!?‘ E pa ja sam ga htjela prijaviti! Sama sam otišla po formular u Narodne novine, ispunila ga, otišla na policiju. Policajci su se pojavili tri mjeseca kasnije i lik je platio kaznu, uzeo sve što se dalo nositi iz stana, pokupio novce i odvezao se mojim autom! Bio je to početak jedne druge borbe koja još traje. Željka Mrkić, Katarina Vidović i ja smo uz žensku grupu Trešnjevka osnovale SOS telefon za žene žrtve nasilja i u prvih mjesec dana stiglo nam je petsto poziva. Stalno smo dežurale. Imale smo sjajnu suradnju s policijom, lošu sa socijalnom službom i zdravstvom, dok su nam sutkinje i odvjetnice rado pomagale. Kasnije se pokazala potreba za osnivanjem sigurne kuće i hvala Bogu to je napravila Neva Tolle. Sve drugo danas je salonski feminizam", smatra ona.
Danas bijeg od stresa svakodnevice pronalazi u šetnjama uz kalvariju crkve svetog Franje na Ksaveru, iste one kojom je trčala kao djevojčica. "Tu se resetiram. Volim duge kave s prijateljima i ne biste vjerovali – motor. Posljednjih nekoliko godina sam, sa sadašnjim partnerom, proputovala tisuće kilometara – po Hrvatskoj i van nje, kisnuli smo, pržili se na suncu, smrzavali, penjali i spavali posvuda. Ipak ono što me sasvim opušta su Mimice u kojima zbog kompliciranih razloga nisam dugo bila. No ponovno sam otkrila Istru moje mame i moga none Mate Vlašića čije ime nosi jedna ulica u Poreču", nabraja Vesna.
Ljubav prema motorima, glazbi i hrani
Vesna voli slušati i dobru klasičnu glazbu, izvođače poput Mahlera, Šostakovića ili Brahmsa... "Volim violončelo i puno sam radila s djelima pisanima baš za taj instrument, toliko da se ansambl malo počeo buniti i ispitivati me postoji li koji drugi. Vezana sam uz talijansku canzonu, ali volim Metallicu i Massive Attack pa me često pitaju kako to uopće spojiti. Vezana sam i za originalnu klapsku pismu i jedna od mojih predstava je bila cijela napravljena od originalnih starih napjeva Dalmacije ‘Nina‘. Pomogao mi je, a tko drugi nego još jedan Mimica, onaj koji radi u folklornom društvu u Omišu", smije se naša sugovornica koja čita, kaže, sve, od stručne literature do beletristike, sve što joj je zanimljivo.
"Volim pisanu riječ i zamislite, kupujem i čitam novine! Zadnje što sam čitala je ‘Povijest tišine‘ Alaina Corbina i čekala sam da izađe izdanje na hrvatskom jeziku jer sam pročitala na francuskom, ali mislim da je moj francuski ipak malo stradao za ozbiljno čitanje. Planiram napraviti predstavu temeljenu na toj knjizi. Čekamo rezultate natječaja za poticaje u kulturi, a ekipa s kojom bih to radila su mladi glumci, plesači i redatelj i malo smo na iglama", priznaje.
Kada je pitamo kakva je u kuhinji, kao iz topa nam odgovara – poznati svežder. "Nemam zahtjeva, ali više volim dalmatinsko-istarske kombinacije. Ne podnosim mlijeko od svoje druge godine pa mi to sužava izbor. Kuham sve, ali ne usudim se ni danas složiti sarmu, a od zagrebačke kuhinje volim krpice sa zeljem. Slatko može umrijeti pored mene, ne pijem umjetna pića, volim piti vodu. Moram doručkovati, gladna sam ujutro i dalje više ne moram jesti. Doista volim zeleno povrće, juhe, lešo, salate i voće. Ne osuđujem ljude koji jedu drugačije, ali ja i dalje jedem kruh s pekmezom ili masti. Mislim da danas previše kompliciramo s navodno pravilnim unosom nutrijenata, ma što to značilo. Ima i nešto bez čega ne mogu, a to je kava. Moj otac je trgovao južnim voćem i kavom, radio je u uvozno-izvoznom poduzeću pa sam uz njega naučila sve njezine tajne – o zrnu, prženju, sortama i načinu pripreme. Tako da me ne možete prevariti, ako je kava negdje loša, tamo više ne idem. Nemojmo zaboraviti da drugi dio moje obitelji živi u Trstu, pa je njihova kuhinja i moja kuhinja", ponosno ističe Vesna Mimica.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....