Natalija Đorđević u iskrenom razgovoru otkriva kako ju je majčina teška bolest naučila strpljenju i snazi, zašto na sceni nema mjesta suparništvu te kako je pronašla vlastiti ritam života bez braka i djece.
Iza osmijeha i gotovo vilinske pojave zagrebačke glumice Natalije Đorđević (50) krije se životna priča koju si nitko ne bi poželio. Odabrala je glumačku profesiju što njezinoj obitelji nije baš svidjelo, kao studentica je skoro ostala bez majke koja je preživjela teški moždani udar, brine se o njoj skoro cijeli svoj život i sama se pokušava izboriti za svoje mjesto na glumačkoj sceni. Umjetnički je tip, pomalo zanesena koja se svakoj ponuđenoj prilici veseli kao dijete, a osim u matičnom Kazalištu Gavella, puno glumi i u malim, privatnim kazalištima. U nedjelju, 21. rujna publika će ju moći vidjeti, uz kolege Kseniju Pajić i Mladena Čuturu, u predstavi ‘‘Suparnice‘‘ redateljice Saše Broz, koja svoju svečanu zagrebačku izvedbu ima u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog. A mi smo s njom otvoreno porazgovarali, o predstavi, poslu, zašto nikada nije razmišljala o braku i majčinstvu te koliko joj je bolest majke promijenila život.
O čemu govori predstava ‘‘Suparnice‘‘?
Suparnice” su komedija autorice Marijane Nole o dvije velike glumice - Lauri i Klari - te inspicijentu Martinu koja se događa za vrijeme generalne probe za Molierove “Spletke” . Naime Laura(Ksenija Pajić) i Klara koju glumim ja bile su zvijezde hit predstave “Spletke” ali i velike prijateljice . No, svađa hollywoodskih razmjera ih je razdvojila i obje su se zaklele da vise neće stati zajedno na scenu - nisu se čak niti vidjele punih 15 godina.No direktor kazališta odluči obnoviti predstavu i one su dovedene pred gotov čin. Generalka počinje i prisiljene su ponovno zajedno glumiti, nastaje kaos u garderobi ali i na sceni, a tu je i sveprisutni inspicijent Martin (Mladen Čutura) koji će i poginuti ne bi li generalka uspjela. .. Na neki način ovo je i posveta kazalištu koja pokazuje lice i naličje glume i onoga što ostaje kad se ugase reflektori.
Jeste li se i vi u poslu susretali sa suparništvom?
‘Volim imati kraj sebe na sceni što bolje partnere tako da mi je suparništvo nespojivo s glumačkom profesijom. Na sceni se ne borimo nego je to međusobno ispreplitanje energija i što su moji partneri bolji i ja sam bolja. Ja se nikad ne borim s drugima, borim se isključivo sa samom sobom, da na probe i izvedbe donesem nešto sto će me učiniti drukčijom, da rečenicu kažem onako kako ju nitko drugi ne bi domislio reći - da budem ne samo prisutna nego da me se teško može zamijeniti. To su meni najteže borbe. Eh sad - to što ponekad osjetiš nečiji ego ili ljubomoru - to na mene djeluje samo pozitivno jer mi je potvrda da sam napravila nešto dobro . S ovom istom ekipom radim već treću godinu i mi smo se bas našli - i na sceni i privatno. Tako da Ksenija i ja često na probama usred neke svađe koju glumimo prasnemo u smijeh jer smo se zbilja jako dobro sprijateljile. Ona je moja savršena “suparnica”.
Je li glumački ego po vama veći nego u drugim profesijama?
Kako kod koga. Ja sam počela u dječjem programu tadašnje Televizije Zagreb s pet godina. Svaku nedjelju bila sam na televiziji i mislim da sam tada ispucala ove svoje egoistične porive. Količina ega obično je dijametralno suprotna količini razuma i talenta. Sjećam se kad sam davno, u ITD- u, radila predstavu TOP GIRLS s redateljem Petrom Selemom. Dakle, nas sedam glumica i novine su bile pune naslova kako do premijere neće ni doći, a mi smo se sprijateljile toliko da smo nakon svake izvedbe imale tulume. Ali da se razumijemo- nije normalno imati potrebu izaći svaku večer pred 500 ljudi i ogoliti svoju dušu, tu ipak mora postojati nešto neobično u našem glumačkom mentalnom sklopu.
Iako ste zaposleni u Kazalištu Gavella puno glumite i u projektima privatnih kazališta. Koliko vam znači igrati u takvim malim predstavama koje putuju diljem Hrvatske?
Rad u privatnim kazalištima me beskrajno veseli, pogotovo putovanja. Obično uđem mrtva umorna u kombi i čim izađemo iz Zagreba živnem. Poseban je to doživljaj i privilegija putovati i dolaziti nasmijati i razveseliti ljude. S S kazališnom grupom Lectirum koju vodi Mladen Čutura radim treću godinu, i zbilja obožavam naše turneje, svaku kavu na benzinskoj pumpi, kad pjevamo u kombiju i kad se vraćamo prvim trajektom u pet ujutro pa pijemo kavu i zamišljam da krstarimo Nilom.. Oduvijek sam bila takva. Prvi put sam sa šest godina plovila s Histrionima na njihovom brodu punih mjesec dana i mislim da mi je to najljepša uspomena iz djetinjstva.Drugo kazalište s kojim surađujem je Planet art od Marka Torjanca s kojim igram predstavu “Tko je ovdje lud “ već petnaest godina. Sigurno smo s njom oborili i pokoji rekord.
Vaša majka Branka Bilić bila je cijenjena TV novinarka, a otac je priznati psihijatar Veljko Đorđević. Kako to da niste krenuli njihovim stopama?
Prvo zanimanje koje sam prekrižila na listi bilo je TV novinarka i općenito sve sto ima veze s novinarstvom. Živjela sam s mamom i odmalena ponavljala da ni mrtva ne želim biti novinarka jer je to najstresnije zanimanje na svijetu. Govorila sam da ću ja nešto raditi što će mi sačuvati i zdravlje i živce. Mislim da nisam baš bila svjesna koliko je gluma i stresna i teška jer meni se dok sam išla na dramsku grupu sve činilo kao igra. A o medicini nikad nisam ni razmišljala. Bilo mi je nezamislivo da odlazim na posao u bolnicu ili da nekog operiram u zoru, meni mozak radi isključivo noću (velika je sreća sto su predstave većinom navečer). Bila sam odlična učenica jer nikad jednostavno nisam mogla podnijeti da to ne budem, pogotovo su mi dobro išli jezici, povijest, a godinu dana sam studirala francuski i češki na Filozofskom fakultetu i čak se pripremala za prijemni u Pragu. Ali kako sam prošla sam na glumi u Zagrebu, ostala sam ovdje.
Je li se obitelj začudila kada ste im priopćili da ste odabrali glumačku profesiju za život?
Da, jesu i nitko baš nije skočio od sreće. Ali ja sam i prije Akademije redovito išla na dramske radionice, završila sam Funkcionalnu muzičku školu te statirala u predstavama kao što je ‘‘Letice i ljublist‘‘ kultnog redatelja Vlade Habuneka. Moja baka pokušavala mi je suptilno nametnuti da se zainteresiram za neka ‘‘konkretnija‘‘ zanimanja jer je u njezinoj obitelji bilo puno pravnika i liječnika. Jednom me odvela na Mirogoj i pokazivala mi je grobove svojih rođaka uz riječi - evo vidiš pravnik .. evo ovo je bio liječnik ... Tako da vjerujem da su se nadali da ću ipak raditi nešto drugo.
Jeste li se ikada pokajali što ste odabrali glumu?
Iskreno, pokajem se samo kad vidim neku nepravdu - kad ne dobijem ulogu koju sam itekako zaslužila ili kad me uhvati trema prije premijere. A i kad pomislim da bi mi život bio lakši da sam primjerice u svom ateljeu i slikam daleko od ljudi, negdje u Provansi.
Vaša majka nakon moždanog udara prije 26 godina ostala je teško pokretna. Kako ste doživjeli tu obiteljsku tragediju i kako ste se s njom nosili?
Čovjek može puno toga preživjeti. Bila sam jako i još uvijek sam jako vezana za mamu i kako je s 49 godina naglo nestala s ekrana, svi su znali što se dogodilo. Ona je nakon moždanog udara završila u komi, a ja sam se nakon tog šoka morala vratiti na faks i u ITD-u gdje sam tada glumila u nekoliko predstava. Sjećam se da sam već idući dan obukla najljepšu haljinu, našminkala se, otišla frizeru i pokucala svom tadašnjem direktoru Darku Lukiću na vrata s riječima da sam se samo došla javiti da je sve u redu i da sam sasvim dobro. Tada sam baš trebala početi s probama za predstavu u kojoj sam imala glavnu ulogu i rekla sam mu da me slučajno ne zamijeni. Beskrajno sam mu zahvalna što me poslušao. Živjela sam između kazališta, faksa, snimanja i bolnice, toplica... Ponosna sam na sebe što zbog mamine bolesti nisam odbila skoro ni jednu ulogu i sve sam nekako izgurala.
Vi ste sve ove godine i brinuli o majci?
Pa brinula sam se koliko sam mogla, uz pomoć prijatelja i obitelji. Mama je živjela sa mnom od 1999. godine do siječnja ove godine kad joj se stanje tako pogoršalo da je i sama shvatila da će morati u dom. Ali dolazila mi je na sve predstave, a doći će i na ovu izvedbu u Lisinskom - čemu se obje veselimo.
Jeste li možda osjećali da vam je s takvim bremenom oduzeta mladost?
Ne. Imam mlad duh i uvijek se osjećam mlado. Moj je bio izbor da preuzmem skrb o mami, a svaki izbor ima svoje prednosti i mane. Ali ja drukčije ne bih mogla. Život shvaćam kao putovanje, dođeš na raskršće pa razmisliš kojim putem,kao u meni najdražoj pjesmi - Frostovoj “Put kojim ne krenuh”. Ne mogu znati kakav bi bio moj put da sam odabrala drukčije, ali znam da se ne bih mogla pogledati u ogledalo da nisam dala sve što sam mogla da mama ima unatoč bolesti sto sretniji život. Razumijem i nekog drugog tko bi tako teškog bolesnika odmah stavio u dom, ali ljudi su različiti i svatko ima svoj put i količinu tereta kojeg može podnijeti. Ja sam jako snažna.
Je li vas ta životna situacija natjerala da brže odrastete i sazrete?
Da, u mnogim stvarima . Trebalo je jako dobro organizirati vrijeme, brinuti o liječnicima, terapeutima, sto stvari o kojima moji vršnjaci nisu ništa ni znali. Kasnije ju je zadesio i karcinom i još jedan udar... Ali moja mama ne želi da je se pamti po bolestima. Zato upravo lijevom rukom jer desnu ne može micati, štampanim slovima (jer je pisana zaboravila) dovršava knjigu koju je nazvala “Moj dio neba”. U našoj kuhinji naime, kraj stola za kojim je noću pisala pitanja za intervjue i pripremala svoju emisiju, nalazi se veliki prozor kroz koji zvijezde neobično lijepo sjaje. I to je njezin dio neba. Obje smo izabrale govoriti o njenoj bolesti jer je to bolest s tisuću lica, a ona je jedna od rijetkih koja se uopće s takvim krvarenjem u mozgu probudila iz kome, pa progovorila, pa prohodala i toliko poživjela. Inače, dok je bila novinarka izbjegavala je intervjue o sebi, smatrala je da je ona ta koja postavlja pitanja i da nema potrebe da se eksponira.
Jeste li ikada razmišljali svoju životnu priču pretočiti u dramski tekst?
Na neki način samo to pretočila u moju monodramu “Potrošeni snovi” koja se temelji na Čehovljevom “Višnjiku” i koju igram od 2005. godine. Tiskana je na hrvatskom i ruskom, i za nju sam dobila dvije međunarodne nagrade. Ali ona ne govori o bolesti konkretno, već o bolesti društva koje duhovne vrijednosti zamjenjuje materijalnim, o društvu koje ne čita, koje je površno, grubo i lišeno empatije te o pojedincu koje se takvom društvu pokušava oduprijeti. Zato u mojoj monodrami nema stabala, nema višnjika, nema niti jednog lista, jer sam htjela da svatko u gubitku pravog višnjika koji je djedovina Čehovljeve junakinje, vidi neki svoj gubitak.
Kako vam uopće ide pisanje?
Pisanje ide pa stane. Pišem već dvije godine knjigu minijatura “Sudari sa stvarnošću”. Nadam se da ću je do proljeća napokon izdati.
U kojoj ulozi biste se voljeli naći?
Ne razmišljam tako. Ponekad dođe uloga koja nikako nije za mene i odjednom shvatim da ipak je. Ali sve uloge Cate Blanchett i Helen Mirren bih rado igrala. One znaju izabrati.
Svojedobno ste rekli da ni kao mlada djevojka nikada niste razmišljali o braku i djeci. Je li se nešto u međuvremenu promijenilo?
Ništa se nije promijenilo. Jednostavno nisam majčinski tip i nikad nisam poželjela imati djecu.
Kako provodite slobodno vrijeme? Što vas zanima i imate li hobi?
Slobodno vrijeme nemam jer moj mozak stalno nešto smišlja. Najviše se smiri kad sviram klavir. Volim šetati. A vrijeme koje imam u budućnosti i ovu situaciju da sam ponekad zanimljiva široj publici, želim posvetiti koliko god budem mogla našim sugrađanima koji su u domovima, koji su nepokretni, usamljeni. Prošlo Valentinovo htjela sam pripremiti recital u maminom domu i mislim da ću to realizirati za ovaj Božić, a nadam se da će mi se pridružiti i netko od kolega.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....