Darko Janeš koji je 42 u braku s kostimografkinjom Đurđom Janeš, svog sina jedinca Bornu nije uspio zaraziti glumom, ali ga uvukao u svijet gastronomije.
U zagrebačko kazalište Scenoteka 4. listopada stiže predstava ‘Penzići luduju‘ u produkciji Kerekesh Teatra, a u njoj rasplesane penziće igraju prijatelji i kolege Ljubomir Kerekeš (65) i Darko Janeš (68), dok medicinskog tehničara glumi puno mlađi Goran Koši (48). Mi smo tim povodom porazgovarali sa zagrebačkim glumcem Darkom Janešom, a pričali smo o njegovom povratku u kazalište, o životu, obitelji i njegovoj velikoj strasti - gastronomiji kojom je zarazio Bornu Janeša, sina jedinca, poznatog zagrebačkog restauratera.
Zašto baš priča o penzionerima?
Ljubo i ja smo dugo razmišljali je li ikada napravljena predstava o penzionerima u domovima, u ambijentu u kojem žive. I niti jedan od nas nije moga prizvati u sjećanje niti jednu takvu predstavu. Bilo ih je o starijim ljudima, ali ne u domovima. Jer to je ambijent koji je vrlo životan, a kao takav vrlo rijetko prikazan. Ljudi misle da su domovi tihi, sumorni i sivi, a zapravo su puni života – koncerti, tombole, kvizovi, druženja, plesna natjecanja... I zato smo baš to uzeli kao predložak. Ljubo je napisao odličan tekst, predstavu i režira i u njoj glumi. Tema je plesno natjecanje između korisnika domova i pokazat ćemo kako u domovima zna biti veselo.
Tko ste vi u toj priči?
Glumim penzionera osebujnog karaktera. On sam za sebe kaže da mu je cijeli život bio „borba s hormonima“. Nije gej, ali je kao mlad volio oblačiti suknjice i štikle. Imao je ženu, ali ga je ostavila. Sad je već senilan, sklon izmišljanju – uvjeren je da je bio u Australiji i da tamo ima brata, iako to nije istina. I, naravno, kako u domu nema dovoljno žena zainteresiranih za ples, moj lik mora uskočiti u žensku ulogu. A kako on ima iskustva s haljinicama i štiklama tako i ja moram uskočiti u ženske rekvizite.
Na društvenim mrežama već se pojavio video u kojem isprobavate štikle.
Da, ali da razjasnimo – ne igram ženu! To je samo trik predstave. Video je izazvao reakcije, ali to nam je i bila namjera – zainteresirati ljude da nas dođu pogledati.
Zanimljivo je da ste i vi isto penzioner.
Da, sedam godina sam već u mirovini. Imao sam 38 službenih godina staža i priznajem – jedva sam čekao otići u penziju. Mala je, ali samo moja. Znate, mi slobodnjaci imamo koeficijent za mirovinu kao kućne pomoćnice, ali to svi znamo pa se trudimo nešto priskrbiti za aktivna života. A baš kada sam postao sretan umirovljenik, Ljubio Kerekeš povukao me nazad na posao. Rekao mi je: ‘Napisao sam tekst i ulogu koja je baš za tebe.‘ Isprva sam bio skeptičan – nisam bio siguran jesam li još u formi, hoću li moći zapamtiti tekst, hoću li uopće pronaći scenski ritam nakon toliko godina. Naime, ja u kazalištu nisam tada radio punih dvadeset godina i priznajem da sam već ispao malo iz forme. Radio sam na radiju, televiziji, vodio evente, bio spiker, ali udaljio sam se od dasaka koje život znače. No ovih posljednjih sedam godina vratio sam se u puno zamahu i uživam u svakoj predstavi, a odigrali smo ih na stotine.
Gdje ste započeli svoj kazališni život?
Nakon glumačke diplome na ADU, dvije godine bio sam u ZKM-u, a potom sam devet godina proveo u zagrebačkom ITD-u. Igrao sam Hamleta, Bovaryja, putovao Europom. To su bila zlatna vremena, odlične predstave i još bolja druženja. No svoje prve glumačke korake proveo sam u ZKM-ovom glumačkom studiju gdje sam među ostalima upoznao Ivicu Zadru i Vitomiru Lončar s kojima sam kasnije na televiziji radio popularne emisije Limačijada i Malavizija.
Ali kasnije ste se odlučili za život slobodnog umjetnika.
Da, zapravo sam skoro cijeli život bio slobodnjak. Ali život me odveo daleko od kazališta, u nekom drugom smjeru. Radio sam sve i svašta – bio službeni spiker Dinama, hrvatske nogometne reprezentacije, rukometne reprezentacije, vaterpolo reprezentacije... Vodio sam razne evente pred desecima tisuća ljudi. Na Hrvatskom radiju imao sam emisiju Protočni bojler – tamo sam naučio govoriti, slagati rečenice, improvizirati. Radio sam i na televiziji, dječje emisije, zabavne programe, snimao serije, TV filmove, a i jedan sam od prvih koji je glumio u formatu sapunica. Ali gluma pred kamerom, sasvim je nešto drugo nego u ona kazalištu pred živom publikom. Tu nema ponavljanja. No na svu sreću to je kao voziti bicikl, nikada ne zaboravite samo malo morate poraditi da se vratite u formu.
S Ljubomirom Kerekešom glumili ste i u seriji ‘Zauvijek susjedi‘ koja se reprizira punih osamnaest godina.
Upoznali smo se na snimanju spomenute serije i od tada smo nerazdvojni. Osam mjeseci smo snimali gotovo svaki dan, provodili smo zajedno više zajedno nego sa svojim obiteljima. Odmah smo kliknuli i mislim da se to vidi i u seriji. A sada se družimo u kazalištu i na kazališnim turnejama. Napravili smo i predstavu ‘Susjedi‘ po uzoru na seriju koju još uvijek igramo i svi nam se vesele gdje god nastupamo. Svaka naša predstava u produkciji Kerekesh teatra proputovala je skoro cijelu Hrvatsku, a nekada igramo i po dvije predstave na dan. Putovanja su nam kao maturalac, kombi uvijek vozi Ljubo, odličan je vozač, ali se s njime ne smije razgovarati dok je za volanom.
Vaša supruga Đurđa također je iz kazališnog miljea?
Ona je radni vijek provela kao kostimografkinja u ITD-u i tamo smo se i upoznali – ona me oblačila i svlačila. U braku smo 42 godine. Iako je i ona u mirovini, povremeno radi s Teatrom Gavran i s PlanetArtom Marka Torjanca. Radi koliko joj paše i odgovara, ali nikada ne radimo zajedno. to je naša odluka jer družba je družba, a služba je služba. Tako nismo na posao u teatar vodili ni našeg sina osim kao gledatelja na predstave za djecu.
Njega niste uspjeli zaraziti kazališnom čarolijom?
To ga nikada nije zanimalo. On je na mog pokojnog oca, matematički tip. Studirao je menadžment, bavio se informatikom, a onda otkrio svoju strast – gastronomiju i ugostiteljstvo. Danas u Zagrebu ima dva odlična restorana, Pod Zidom i Gostionicu Ficlek, a uskoro otvara i treći. Putuje svijetom, istražuje kuhinje, prati trendove, uči, kuša, proučava. A mi ga ponekad pratimo, pa smo tako nedavno s njim bili i na gastro putovanju u Maroku.
Tko mu je usadio ljubav prema hrani?
Mislim da sam ja glavni krivac. Još kao klinca vodio bih ga svugdje sa sobom, često bi išli i u Istru gdje bi obilazili razne konobe. U to doba nije bilo vrhunskih restorana kao danas, ali se svugdje jelo dobro i domaće. Ja sam veliki gurman i od najranijeg doba hodam po restoranima. Ne znam kuhati, ali znam dobro jesti i piti. Tako da je on od malena sve upijao i danas za razliku od mene odlično i kuha.
Znači li to da niste baš neki kuhar?
Ja uopće ne kuham, ali oduvijek volim fino jesti i popiti. Onako, baš hedonistički. Nikad nisam bio izbirljiv, jedem sve, tako sam odgojen, osim što mi tartufi baš nisu sjeli, ali to je vezano za jednu anegdotu. Naime, jedan me prijatelj jako davno u Istri pozvao na ručak i rekao: ‘Ajmo na tartufe.‘ Ja tada nisam znao što je to, on mi je objasnio da se radi o jednoj vrsti gljiva i ja sam rekao:‘ Ajmo.‘ Došli smo u konobu gdje me konobar pitao hoću li pet grama tartufa ili deset. Ništa mi nije bilo jasno jer se vrganji ili šampinjoni jedu na dekagrame, a ne na grame. Rekao sam konobaru: ‘Dajte vi meni 20 grama tih gljiva.‘ Došla je na stol tjestenina, on je došao s tartufom i ribao i ribao i ribao. Ja sam samo gledao, moj frend se smijuljio, a kada sam tu naribanu hrpicu tartufa stavio u usta – kao da sam pojeo parfem. Sve sam pljunuo i od onda jedem tartufe jako rijetko i to samo kad moram.
Ali često vas se može vidjeti na tržnici.
Obožavam odlaske na tržnicu. To je moja strast i moj kućanski posao. Redovito sam na Trešnjevačkom placu u čijoj blizini živim, ali i na Dolcu. Ribu godinama kupujem kod Gvardiola, tate danas poznatog nogometaša Joška, imam svoje kumice, svoja dva mesara...Ali ja s njima nemam odnos samo kupac- prodavač, nego mi uvijek popijem kavicu ili gemišt. To su već prijateljski odnosi. Volim ta druženja, jedino mi je žao što polako nestaju ljudi koji su bili duša tih tržnica. Sve to polako propada i nije kao prije. Velika je to šteta jer tržnice su ogledalo grada, njegovo srce i utroba.
U kojem zagrebačkom kvartu ste odrasli?
Rodio sam se u Šenoinoj ulici, ali s pola godine preselio sam u Novi Zagreb. Odrastao sam u Savskom gaju gdje je tada bila sagrađena prva visoka katnica. To je uz Zapruđe bio prvi izgrađeni novozagrebački kvart. Nimalo urban ni romantičan, oko nas su bile samo zaraštene livade. Ali djetinjstvo mi je bilo baš kako treba, bezbrižno i lijepo.
S vašim voditeljskim angažmanima proputovali ste cijelu Hrvatsku i to nekoliko puta. Koja su vam mjesta posebno pri srcu?
Putovao sam, a putujem i dan danas. Znam skoro svaki kutak Lijepe naše. A ako baš moram izdvojiti onda su to tri mjesta gdje se osjećam baš kao doma. Crikvenica, gdje već 40 godina ljetujem, Omiš, gdje sam godinama vodio Gusarske bitke i proglašen sam “Omiškim gusarom” te Pula gdje sam također godinama vodio Đoserov memorijal. U sva ta tri mjesta imam brojne prijatelje i vrlo često im se vraćam.
S obzirom na to da ste još uvijek zbog serije ‘Zauvijek susjedi‘ svakodnevno na televiziji, koliko vas prepoznaju na ulici?
Ljudi mi se javljaju kao starom znancu, ja im uvijek odzdravljam i popričam. Svako malo mi netko dobaci: ‘Bok kak‘ ste?‘, a ja im odgovorim: ‘Dobro, hvala, a vi?‘ Onda malo zastanu pa mi kažu da se mi ustvari ne poznamo, a ja im odgovorim: ‘Pa nema veze. Sad se znamo.‘ Ali nikada nisam koristio popularnost za neke privilegije. Ako treba stajati u nekom redu, stojim kao i ostali. Nikada se ne preguravam, ne uzimam nešto besplatno, jedino zahtijevam u ribarnici da mi se očisti riba. No to nije privilegija, to je molba i mislim da je to jedini ispravan način.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....