Još prije izlaska sunca na zagrebačkom bazenu Svetice pale se svjetla. Dok većina stanovnika grada spava, članovi Plivačkog kluba Medveščak, još sneni plivači i plivačice u dobi od 16 do 24 godina, s na brzinu navučenim kapama za plivanje hrabro ulaze u vodu. Pod budnim okom trenerice Nikoline Gudiček (39), nekadašnje europske juniorske prvakinje i višestruke državne prvakinje, rekorderke, sudionice međunarodnih juniorskih prvenstava i hrvatske reprezentativke, već su se zagrijali i pripremili za trening. Zahvaljujući klubu i trenerima, među njima i omiljenoj Nikolini, odavno su naučili pravilno plivati i postići normu za prvo natjecanje. Uskoro će na 40. međunarodnom plivačkom mitingu Zlatni medvjed, koji će se od 20. do 21. lipnja održati na bazenu Svetice, naučiti i kako se pobjeđuje. Nekima će to biti prvo natjecanje: miting je ponajprije namijenjen starijim natjecateljima, reprezentativcima i vrhunskim plivačima, ali i pokoji nadareni debitant dobit će priliku, uz iskusnije natjecatelje iz svog kluba, na jednoj od najpoznatijih plivačkih smotri braniti boje Medveščaka. Ujedno i organizatora natjecanja koje ove godine obilježava velikih četrdeset godina postojanja, a nastupit će oko 350 plivača iz Hrvatske i cijele Europe.

Ne biste vjerovali koliko djece u hrvatskoj danas ne zna plivati. Zato je važno da svako dijete propliva ili još bolje, prođe plivačku školu

VANESA PANDŽIĆ/CROPIX

Dugogodišnje prijateljice

Kako se bliži prilika pokazati javnosti na najvećem međunarodnom plivačkom mitingu u Hrvatskoj, na kojem nastupaju stariji natjecatelji, reprezentativci i vrhunski plivači, dječje uzbuđenje u bazenu raste - toliko da nekima popušta ritam zamaha... I baš tada, dok trenerica Nikolina ustrajno ponavlja: "Udah, zamah, izdah", iz susjedne "pruge" bazena stiže nenadana pomoć. Uskače bivša predsjednica kluba Medveščak Mia Marušić (40), nekadašnja natjecateljica i državna prvakinja u mlađim dobnim skupinama, koja se već desetak godina natječe u kategoriji veterana. Najradije trenira rano ujutro, kad na bazenu Svetice nema gužve, znajući da će njezina kolegica i prijateljica Nikolina biti ondje s klincima.

"Hej, ne trebaš se bojati. Pogledaj kako ja dišem. Udah sa strane, glava mirno, pa zamah... Tako, vidiš? Samo polako", govori Mia, inače profesorica njemačkog jezika i povijesti u zagrebačkoj XVIII. gimnaziji (predaje povijest na njemačkom u dvojezičnom programu). Ohrabreni plivač nastavlja s treningom, a Mia se pridružuje Nikolini pokraj bazena. Prijateljice su, kažu, već 25 godina. Poznavala je Nikolinu s ranijih natjecanja, a intenzivnije su se počele družiti kada je početkom 2000-ih iz zagrebačke Mladosti prešla u Medveščak.

Mia Marušić, bivša je predsjednica KP ‘Medvešćak‘ i bivša državna prvakinja u mlađim dobnim skupinama

PRIVATNI ALBUM

"Odrasla sam u zagrebačkoj četvrti Maksimir, počela plivati kao devetogodišnja klinka uz dvije godine starijeg brata Vedrana na malom bazenu u Dubravi, kod profesora Nikole Papka. Kada sam nedugo potom počela osvajati medalje i postala juniorska državna prvakinja, nastavila sam trenirati u Mladosti. No, kasnija odluka da pohađam zagrebačku Gornjogradsku gimnaziju štošta je promijenila u mojem rasporedu. Naposljetku sam se pridružila Medveščaku zbog zahtjevnosti organizacije dana. Bilo je jednostavnije dolaziti na treninge u njihovim terminima na Zimskom plivalištu Mladost preko zime te na Šalati tijekom ljetne sezone. Bila mi je to jedna od najboljih odluka u životu", govori Mia Marušić, koja je svoje najbolje rezultate postigla u disciplini leptir.

Kada smo je upitali kako su Nikolina i ona "kliknule", otkrila je da joj se kod prijateljice uvijek sviđalo to što je otvorena i pričljiva. Mia je, kaže, povučenija. Nije da će u društvu na prvu ispričati vic, pa joj je odgovarala Nikolinina društvenost, posebno to što ju je frendica uspijevala nasmijati i kad je na davnim, zajedničkim treninzima, bila umorna - što ne mimoilazi ni najbolje plivače.

"Ne smijem vam otkriti kako smo se Mia i ja zabavljale uoči natjecanja, kad smo s ekipom iz kluba čiji su najčešći članovi prije dvadesetak godina bili Luciana Mijačka, Morena Božina, Anja Trišić, Iris Finci, a trenerica Iva Pavelić. Smijem vam reći samo to da su hoteli sjajna mjesta za igranje skrivača - govori uz smijeh Nikolina Gudiček i dodaje kako ju je kazna za nestašluke dostigla kasnije, kada je, prije desetak godina, i sama postala trenerica te vrlo emotivno pratila svoje plivače na državnim i međunarodnim natjecanjima. Jednom prilikom prišla joj je Iva Pavelić, njezina najdraža trenerica čiji su se plivači također natjecali, i upitala je li nervozna.

Nikolina Gudiček s kolegicama Morenom Božinom, Lucianom Mijačikom, Anjom Trišić te trenericom Ivom Pavelić

PRIVATNI ALBUM

"Umalo sam izgrizla nokte zbog treme kakav će rezultat ostvariti, što je Iva primijetila. Tada me je potapšala po ramenu i rekla: "Sada vidiš kako je meni bilo kad si se ti natjecala", prisjetila se Nikolina. Kada su je tata, grafički tehničar, i mama, koja je radila u banci, kao osmogodišnju klinku upisali u plivačku školu kluba Medveščak, nije znala plivati. Pokazalo se da je kao djevojčica imala početnu skoliozu, stoga se plivanje nametnulo kao idealno rješenje. Isprva je odbijala ući u bazen, a onda je uz puno vlastitih suza i nagovaranja klupskih trenera napokon proplivala. Mia se, pak, na počecima hrabro bacala u bazen jer je proplivala u ranoj dobi. No, otac, specijalist psihijatrije, i majka, koja je radila u banci, upisali su je na plivanje da izbrusi tehniku u svim stilovima.

Životna škola discipline

"Nekada je bolje ništa ne znati i odmah naučiti pravilno plivati u plivačkoj školi nego ispravljati stare pogreške", tumači trenerica, dodajući da je plivanje krvav sport u vodi, koja ljudima nije urođen medij. Dovoljno je samo jedanput izostati s treninga da se plivač vrati nekoliko koraka unatrag, što se kod drugih sportova rijetko događa.

Bivša predsjednica kluba Mia Marušić, čiji je mandat u Medveščaku bio od 2021. do 2024., dodaje kako to nikada nije samo sport. Plivanje je životna škola discipline, izgradnja samostalnosti i upornosti djece u ranoj dobi. Sport u kojem djeca vrlo rano nauče organizirati dan, nositi se s pobjedama i porazima, poštovati pravila i ustrajati i onda kada je najteže. Ali dok publika na natjecanjima vidi rezultate i medalje, svakodnevni život jednog plivačkog kluba koji to natjecateljima omogućuje, izgleda puno manje glamurozno. Iza kulisa Medveščaka svakodnevno su se rješavala uvijek bolna pitanja financiranja, borilo se za klupske termine na gradskim bazenima, gradili odnosi s roditeljima, drugim klubovima, trenerima i sportskim institucijama. Telefon je, prisjeća se Mia, zvonio od ranog jutra do kasne večeri.

Nikolina Gudiček je 2000. na Zlatnom medvjedu osvojila treće mjesto

PRIVATNI ALBUM

"Treneri su me znali zvati u sedam ujutro, roditelji tijekom godišnjeg odmora da pitaju u kojoj će grupi dijete plivati, a plivači su se raspitivali kasne li stipendije. Znala sam usred nastave, tijekom školskog odmora, hitno zvati tajnika ili upravni odbor da se neke odluke odmah riješe", govori Mia, koju je takav tempo s vremenom iscrpio. Posebno zato što je funkciju predsjednice obavljala volonterski, paralelno radeći u školi. Dodatni izazov, kaže, bio je izboriti se da njezini prijedlozi budu ozbiljno shvaćeni.

"Dogodilo bi se da nešto predložim, a onda ista ideja prođe tek kada je mjesec dana kasnije iznese muškarac. To je realnost s kojom sam se morala nositi", govori bez gorčine, dodajući da joj unatoč svemu nije žao ni jednog uloženog sata. Jer osjećala je odgovornost prema djeci, trenerima i plivačima čiji je razvoj pratila iz dana u dan. Kaže kako je nemoguće postići da svi klinci u klubu postanu vrhunski sportaši i da to nije pravi smisao plivanja, onoga čemu teže u Medveščaku. Mnogi će jednog dana odabrati neke sasvim druge životne puteve, ali će zahvaljujući "životnoj školi" u bazenu biti samostalniji, organiziraniji i nerijetko uspješniji.

"Ne biste vjerovali koliko djece u Hrvatskoj danas ne zna plivati. Zato je važno da svako dijete propliva ili, još bolje, prođe plivačku školu", priča Nikolina Gudiček. Mia dodaje kako današnje generacije djece, zbog načina života i tehnologije, imaju sve manje prostora za pravo druženje i osjećaj pripadnosti ekipi, što su njih dvije imale kada su zajedno trenirale.

"Doslovce smo odrasle zajedno. Slavile smo rođendane i Nove godine, odlazile na natjecanja, išle u kino... Danas toga ima manje i zato mislim da sport djeci može pomoći više nego ikada prije", kaže Mia.

A upravo će na jubilarnom Zlatnom medvjedu, vjeruju naše sugovornice, mnogi mlađi plivači prvi put osjetiti čar velikog natjecanja. Vidjet će starije reprezentativce, slušati navijanje roditelja s tribina, čekati svoj poziv na start i možda, baš poput Mije i Nikoline prije dvadesetak godina, poželjeti ostati uz plivanje cijeli život. Jer u plivanju, baš kao i u životu, najvažnije stvari ne dolaze odjednom, nego iz dana u dan, zamah po zamah.

Snimljeno u Hotelu Zonar Zagreb