Bio je negativac i bio je zavodnik, a potom je nakon dugačkog castinga za RTL-ovu seriju "Divlje pčele" postao i glavna moralna vertikala u seriji u kojoj se čini da svatko živi pod teretom vlastitog grijeha ili trenutka slabosti, skrenuvši s ispravnoga puta, a koji ih neprestano proganja.

Regionalni glumac Vladimir Posavec Tušek uskoro će napuniti 52 godine, od čega je više od polovice proveo po kazališnim pozornicama i ispred kamera na setovima, a sada je ušao u novu životnu fazu u kojoj se više ne uzbuđuje oko stvari na koje ne može utjecati, već opušteno uživa u životu. U dugačkom razgovoru, uz šalicu beskofeinske kave, otkrio nam je kako je zamalo postao pomoćni trener američke reprezentacije u floretu, zašto su glumci najbolji redatelji, ali i zašto obožava dijeliti scenu sa svojom partnericom Minom Lazarević.

Trenutačno vas gledamo u seriji "Divlje pčele" u ulozi generala Ranka Badurine. Što vas je privuklo toj ulozi?

- Radio sam casting za više uloga, a kad su mi rekli da sam dobio ulogu generala Ranka Badurine, to mi je bilo jako smiješno. U originalnoj grčkoj seriji tu ulogu igra djedica koji ima 70 godina i nema nikakve veze sa mnom. No, kad je krenula cijela priča, razveselilo me što su imali ideju o tome što će napraviti s tim likom, a ja sam tu vjerojatno donio i koju kvalitetu više. Imao sam tu sreću da sam kroz karijeru stvarno odigrao različite karaktere, i u kazalištu i pred kamerama. Ali više sam igrao uloge negativaca. Ovo je jedan čovjek s kičmom koji ima problem, tešku pozadinu - bio mi je izazov stvoriti lika u kojem to tinja, a pritom to nosi s jednim mirom i dostojanstvom. Zanimljivo mi je i zabavno igrati osobu koja ima tu moralnu vertikalu u sebi, ali i svoju tamnu stranu. Prvi put igram tako nešto. Pritom postoji taj očinski odnos prema tri sestre Runje (Lidija Kordić, Lidija Penić-Grgaš i Ana Marija Veselčić), pa je i tu trebalo donijeti toplinu u oku. Ima i svoju vjetropirastu stranu koja dolazi do izražaja u odnosu s milicajcem Sikiricom (Alen Šalinović), a mislim da smo Amar Bukvić i ja jako dobro iznijeli dubok i kompleksan odnos koji imaju Ranko i Toma Domazet (Amar Bukvić).

Na setu serije "Divlje pčele" s kolegicom Ana Marijom Veselčić

TOM DUBRAVEC CROPIX

Serija prati brojne likove i njihove kompleksne odnose, ali kad bismo morali izdvojiti jednu prevladavajuću temu, možemo li reći da je ovo zapravo priča o grijehu?

- Imao sam jednu divnu scenu u seriji, kada moj lik kaže svećeniku: "Nisam nevjernik, samo bih volio ja biti taj koji će im dogovoriti susret." U tom se trenutku referiram na ubojicu mojeg sina i Boga. Zanimljivo je to razdoblje komunizma u kojem je nečijom odlukom naprasno došlo do odsutnosti Boga u našim životima. Ali mi to zapravo nikada nismo izgubili, u našem DNK postoji taj odnos prema nečem višem, većem - prema časti, dobroti, iskrenosti. Svi mi dobro znamo kad smo zgriješili, pa se samo pokrijemo po glavi i guramo dalje. Nedavno sam imao tu situaciju u životu gdje sam bivšem prijatelju htio reći: "Majstore, na koliko si ti to križanja pogrešno skrenuo da si se pretvorio u ovo?" Nisam to izgovorio, ali svi smo doživjeli te situacije u kojima smo vidjeli da je netko morao ozbiljno zanemariti vlastiti koordinatni sustav vrijednosti da bi došao do te finalne točke. To je serija o grijehu, da.

Osjećate li vi svojevrsnu odgovornost zbog "moralne vertikale" koja je Ranko?

- Osjećam odgovornost prema svom poslu u smislu da ulogu odradim zanatski točno. Ovo je više pitanje za scenariste. Ali, s druge strane, igrao sam i negativce pa su me ljudi voljeli. I to žešće negativce, poput Karla Krpana u seriji "Drugo ime ljubavi", gdje me publika opet voljela jer sam u njega "ukapavao" neke ljudske i pozitivne trenutke. Zato i postoji casting, to je jednostavno nešto što ili imaš u sebi ili nemaš.

Ranko je, među ostalim, i jedan od omiljenih likova među ženama, nedavno ste i službeno pobijedili u anketi RTL-a. Kako vaša partnerica, glumica Mina Lazarević, reagira na takve natpise?

- Ne znam, u šali mogu konstatirati da je valjda ponosna. Postoji taj trenutak u kojem ja uskoro punim 52 godine i više ne gledam na to kao što bih vjerojatno gledao da imam 25 ili 30 godina. Sa sobom sam na "ti" odavno u tom smislu - znam kako izgledam i kako zračim. Ali ne mogu reći da mi ne godi, pogotovo zato što takva titula u pedesetima sigurno nije samo zbog estetskog minimuma nego ima nešto više, što netko vidi ili osjeti. Mislim da se u ovom slučaju to može osjetiti.

Posebno je dirljiv Rankov odnos s Rajkom Vukas, koju igra Jelena Perčin - svi su željno iščekivali i onaj njihov jedini poljubac.

- To sam ja tražio od produkcije da se dogodi, makar nešto. U grčkom originalu nema poljupca, ali mislim da su Rajka i Ranko zaslužili taj trenutak. Mislim da smo općenito kao ljudi malo zaboravili na ljepotu čekanja. Ima ona pjesma Desanke Maksimović, "Strepnja", u kojoj kaže "Jer sreća je lepa samo dok se čeka". Nekada su se pisala pisma, pa su se odgovori čekali po sedam, deset dana. Ili si čekao da odeš u školu sutradan samo da je vidiš na velikom odmoru na sat vremena, u nadi da ćete se pogledati. I onda ti živiš od tog jednog pogleda sljedećih sedam dana. Danas je to sve potpuno drugačije, dolazi do potpunog preskakanja cijelog jednog procesa. Analogno vrijeme nije samo analogno u odnosu na digitalno, nego je analogno u smislu "onoga što slijedi". Bilo je to puno romantičnije vrijeme koje je pružalo osobi da stvari proživi i da zaista živi od nečijeg pogleda sedam dana. Zato su se nekada i pisale pjesme, danas ih više nitko ne piše - o čemu bi trebali pisati?

Došlo je do velike promjene, čini li vam se da je zbog dostupnosti svega došlo do manjka želje za bilo čime?

- Ovo nije vrijeme znanja, ovo je vrijeme informacija. U filmu "Dobri Will Hunting" psihijatar u jednom trenu kaže: "Znaš sve o Sikstinskoj kapeli, ali ne znaš kako ona miriši. Kad sam bio u Parizu, otišao sam u muzej d‘Orsay gdje se nalazi slika koju jako volim i tamo sam proveo četiri sata ispred nje. Izašao sam, popio kavu i vratio se na isto mjesto. Shvatio sam tada da dok god živiš u Parizu, ti si vlasnik te slike dok si živ - možeš svaki dan ući u muzej i gledati je. Ne samo tu sliku, nego bilo što što želiš. Ti moraš pustiti da nešto traje da bi mogao nešto i saznati. Isto je i s ljubavlju. Danas je došlo neko novo vrijeme koje nije dobro.

Trudite li se vi zadržati staro vrijeme?

- Trudim se zadržati stare vrijednosti, kako ih danas zovu, a zapravo su to jednostavne vrijednosti. Kao što je Churchill rekao - tko u mladosti nije bio revolucionar, taj nije imao mladost. Tko u zrelim godinama nije konzervativac, taj je budala. Jer svijet počiva na vrijednostima. Sad, bojim se da ih ni nema jer je izgubljen stid. Kad ste se posljednji put zarumenjeli?

Kad ste se vi zarumenjeli od stida?

- Prije dva tjedna.

Zašto?

- To neću otkriti. Ali da, zarumenim se od stida. Pogotovo kad se žena zarumeni od stida, to je još privlačnije i ljepše. Moja partnerica se zarumeni od stida.

S Minom glumite i u predstavi "Ljubavi iza kulisa". Kakva je kao partnerica na sceni?

- Predivna je, divna. I taj naš prvi susret na sceni bio je vrlo jednostavan, kao da glumimo zajedno već 100 godina. Ali drugačije je kad igraš s nekime tko je tvoj. Svi smo mi inače malo uključeni na ego, borimo se za svoj prostor na sceni i pritom pazimo da ne povrijedimo partnera, ali ovo je nešto potpuno drugačije. Ti želiš da druga osoba bude najbolja moguća i raduješ se svakom njezinom uspjehu. Dogodi mi se da se zagledam u nju kako glumi i u trenutku zaboravim na sebe. Nikad dosad nisam imao takvo iskustvo na sceni. Igrali smo i u Zagrebu prošle godine na Gumbekovim danima kad je Mina dobila nagradu za najbolju glumicu, a na jesen ćemo imati opet mini turneju, pa ćemo i u Zagrebu nastupati u Scenoteci 27. rujna.

S partnericom Minom Lazarević glumi i u predstavi "Ljubav iza kulisa"

BORIS KOVAčEV CROPIX

Trenutačno imate tri aktualna projekta manje produkcije. Nedostaje li vam veliki ansambl?

- Da budem iskren, zaželio sam se rada u ansamblu. Kako jako puno snimam i radim i nemam stalni angažman, teško je doći do uloge u ansamblu. Ali sretan sam zato što godišnje izađem na scenu barem 50 - 60 puta, to je stvar glumačke higijene. Kazalište je dom svakog glumca. Ali moram priznati da mi je puno lakše ići linijom manjeg otpora i samo snimati. Naučim tekst, snimim se i na kraju pritisnem tipku "delete". Ja sam danas ujutro imao snimanje, sada već ne znam što sam snimao. To je potpuno drugačiji pristup u odnosu na kazalište. Pritom, puno je lakše snimati projekt koji ti se ne sviđa nego ga igrati pred publikom.

Je li stvar baš publike? Ili?

- Da, postoji taj osjećaj susramlja na sceni. Ali ni ja danas ne prihvaćam baš sve. Razmišljao sam o tome da govorim kako ne vraćam uloge, a onda sam shvatio da jesam dosta toga vratio. Ali općenito gledajući, mislim da ti svaki posao može nešto donijeti. Ne mislim financijski, nego može ti otvoriti neka nova vrata, tebi osobno. Bilo da upoznaš neke nove ljude, spoznaš sebe u cijelom procesu ili jednostavno dobiješ novi pogled na svijet.

U kojoj ste sada fazi?

- Mislim da to dođe s godinama, ali više se ne uzbuđujem oko stvari oko kojih sam se nervirao. Jednostavno se zapitam, mogu li nešto promijeniti - ako mogu, to i napravim, ako ne mogu, nastavim dalje. Mislim da sam se jednostavno umorio i nemam više toliko slobodnog vremena.

Je li to došlo s pedesetima?

- Mislim da je više do događaja i situacija s kojima se sretneš u životu. Sigurno ste i vi primijetili da vam se neki određeni obrasci stalno vraćaju, sve dok ih ne svladate. I u jednom trenu pomislimo "dosta više", ali nema dok ne svladamo. Nisam još Jedi majstor, ali trudim se.

Osim uloge Jedi majstora, okušali ste se i u onoj redatelja s predstavom "Tesla, prilagođavanje anđela". Kako to izgleda kad glumac preuzme redateljsku palicu?

- Bit ću potpuno iskren - mislim da je to puno prirodnije nama glumcima nego nekome tko je išao u školu za biti redatelj. Pogotovo kad su u pitanju glumci u zrelim godinama s ozbiljnim iskustvom. Nedavno sam gledao u Gavelli predstavu "Majka" koju je režirao glumac Enes Vejzović. Takvu stvar može izrežirati samo glumac. Pokojni redatelj Ivica Kunčević je i meni prišao nakon jedne od izvedbi predstave "Tesla, prilagođavanje anđela" i rekao mi da je došao kako bi me zagrlio. Na kraju dana, redatelj je nastao od glumca. Riječ je o tome da ako glumac iole razmišlja i ne protrčava kroz proces postavljanja projekta, on uči. Meni je učenje i dalje jako važno, pa se i sad, recimo, na snimanju "Divljih pčela" najviše družim sa snimateljima i s direktorom fotografije. Mislim da kad čovjek prestane učiti, svladavati neku novu vještinu, da on umire. Vjerojatno to ne znate, ali ja sam se bavio i mačevanjem, imao sam i ponudu 2007. da nastavim karijeru kao pomoćni trener američke reprezentacije u floretu, ali nisam otišao zato što sam ja glumac.

Što vam je donijela ta vještina?

- Mnoge stvari koje su vrijedne za život. Recimo, korak natrag. Korak natrag nije uvijek nužno bijeg. On ti služi da sagledaš cijelu situaciju, da vidiš protivnika, ili partnera... Kad sam osobi blizu, vidim joj samo oči i glavu. Kad napravim korak unatrag, vidim je cijelu. To nije bijeg, to je samo odmak. I možeš se uvijek vratiti situaciji nakon što si je sagledao.

Kako danas s odmakom gledate na trenutačnu situaciju u svijetu glume, filma i kazališta?

- U Hollywoodu danas postoji, primjerice, filmska industrija, kod nas je još uvijek filmska umjetnost. Ne može netko biti plitak i baviti se dubinom, niti biti dubok, a stvarima pristupati plitko. Mislim da je prije bilo sporije vrijeme, kad se više pridavalo pažnje samom glumačkom zanatu - moj pokojni profesor s Akademije, koji me vodio kroz studij četiri godine, poznavao je moje roditelje, spavao je u mojoj kući. I tako sa svim svojim studentima. Nakon studija, imali smo ritual gdje smo se viđali nekoliko puta godišnje i analizirali moje uloge. Kad je preminuo, ja sam prvi put osjetio da sam sam sa svojom glumom. Svaka predstava je dokaz života. Kazalište je neponovljiv trenutak, kao i čovjekov život - taj je dan trenutak, susret gledatelja i glumca je neponovljiv, baš kao i naše postojanje, naš život i ovaj trenutak sada ovdje. Sada se pojavila umjetna tehnologija i siguran sam da će u vrlo kratkom vremenu glumac postati nepotreban za film. Jednostavno će se skenirati osoba i njoj će se stavljati u usta riječi, a na lice emocije. Ali u kazalištu se to ne može dogoditi, upravo zbog susreta u kojem i publika bira. Kroz život sam promijenio devet ansambala i shvatio da ne biram ja uloge, već uloge biraju mene.

Snimljeno u Narcissus baru

BORIS KOVACEV CROPIX

Zašto ste se uopće počeli baviti glumom?

- Kad sam bio u trećem razredu osnovne škole, održavalo se natjecanje u recitiranju. I ja sam pripremio za to neku smiješnu pjesmu "Debeli", misleći da će učiteljica odabrati one talentirane i njima dodijeliti pjesme. Na kraju sam ja sa svojom strašno simpatičnom izvedbom te pjesme, a pritom sam bio i buckast, došao do finala gradskog natjecanja. Prvi ozbiljan nastup mi je bio tada u prepunom Sava Centru s Draganom Stojnićem.

Jeste li tad već znali da se želite ozbiljno baviti glumom?

- To je uvijek bilo u meni, samo je tražilo način kako će izaći. Bavio sam se mačevanjem, a u mladosti sam radio i na akademiji kao asistent, ali nakon četiri godine shvatio sam da se ne mogu baviti drugima i gledati postrance. Ovaj posao jest jedna vrsta duhovnog striptiza te potrebe da svima pokažeš do čega si došao u svom procesu traganja.

Tražili ste se u Zagrebu, Splitu, Ljubljani, Beogradu... Gdje ste se našli? Jeste li sada stacionirani u Zagrebu?

- Sad sam u Zagrebu, ali mene privlači Istra, zemlja vila. Bježim na more koje obožavam. I jako volim košarku. U košarci imamo jedno savršeno geometrijsko tijelo koje moramo rukom, koristeći mozak, ubaciti kroz savršeni geometrijski oblik. I pritom, skačemo dok to radimo, ka nebu. Igrao sam je intenzivno do 47. godine, a onda su mi pukli prednji križni ligamenti, pa sada to više ne mogu. Sad je samo pratim.

I za kraj, preporuka za seriju i knjigu?

- Mnogi su vjerojatno već pogledali, ali super je priča u seriji "The Offer" koja donosi iskustvo producenta Ala Ruddyja sa snimanja filma "Kum". Trenutačno čitam knjigu "Probuđeno ‘ja‘" Ane Milentijević na čijoj ću promociji uskoro i sudjelovati u Beogradu.

Zahvaljujemo Narcissus baru na ustupljenom prostoru za snimanje.