Da želite postati glumica znali ste već s tri godine. San ste ostvarili još na drugoj godini studija, a kako sada, dva desetljeća kasnije, gledate na život glumice?
- Ja ne poznajem drugačiji život pa mi je teško odgovoriti na ovo pitanje. Uz to što radim u kazalištu, ja sam i majka, prijateljica, sestra... Nisam samo svoj posao.
Prvu ulogu u 'Mi djeca s kolodvora ZOO' dobili ste na fakultetu… Sjećate li se osjećaja na pozornici?
- Sjećam se, kako da ne, i ne čini mi se da je to bilo tako davno. Svaki put kad stanem na pozornicu osjećaj je isti. Naravno, malo sam sigurnija sad nakon toliko odigranih predstava, no svaki novi projekt nosi tu određenu dozu nesigurnosti gdje se nanovo moram preispitati, tražiti rješenja. Tad sam samo prvi put sjela zapravo u taj brod kojim i dalje plovim.
Koje uloge smatrate ključnima u svojoj karijeri, a koja vam je bila najdraža?
- Ne bih mogla izdvojiti jednu posebnu ulogu, na kraju krajeva uloga je dio cjeline kao takve. Svakako je bilo i dalje ima predstava koje su mi bile posebno drage, što zbog ekipe, teksta, režije i samog procesa. Jedna od njih je svakako 'Ljudski glas' u režiji Bojana Đorđeva. Tu se pak sve posložilo od dragih kolegica, do divnog autorskog tima te vrlo zahtjevnog glumačkog zadatka.
Film, serija ili kazalište?
- Radi se o istoj disciplini u različitim okolnostima. Kod filma moraš između dugih čekanja funkcionirati, na sapunici trčiš maraton, a u kazalištu imaš mogućnost susreta, razvoja i na neki način veće kontrole i temeljitosti. Sve je izazov na svoj specifičan način.
Gotovo 20 godina u ZKM-u – zaželite li se promjene?
- Zapravo sam u ZKM od 2001., dug i prekrasan period. Od svoje prve uloge kao Christiane F. do danas ne mogu zamisliti bolje radno mjesto. I ponosna i sretna sam da sam dio te velike kazališne obitelji.
Na kojim predstavama trenutačno radite?
- Trenutno, osim gostovanja s Brijunskom predstavom 'Bakhe' u koprodukciji ZKM-a i kazališta Ulysses, radim na jednoj vrsti istraživanja govora i razgovora u režiji Marine Petković Liker, čija će probna izvedba biti početkom srpnja u studiju Čehok, te 'Heddu Gabler', Hotel Bulić u režiji Senke Bulić čija će premjera biti na jesen u zagrebačkoj Tvornici kulture. Tu je i dokumentarac iz budućnosti u režiji Damira Čučića. Dakle, punom parom na sve strane.
Kome ste od likova u Priče o igračkama posudili glas? Je li teško raditi na sinkronizaciji, radite li to često?
- Dala sam ponovno glas pastirici Bo. Sinkronizacija je veliko veselje i potpuno drugačiji izazov. Ti si taj koji gotovom liku moraš dati emociji svojim glasom. Vrlo zabavno i lijepo iskustvo. Pod sigurnim i duhovitim vodstvom redateljice Anje Maksić Japundžić se sve pretvorilo u igru. I mislim da je rezultat doista dobar.
Bavite li se još kostimografijom?
- Nisam više imala upita, a niti sam to ikad 'ganjala' kao neko ostvarenje svojih skromnih šivačkih sposobnosti. Sa Reneom Medvešekom i Bornom Baletićem to se dogodilo nekako spontano i u tom trenutku točno. Sada i da hoću nemam vremena. No tko zna, možda se nekad opet otvori prilika.
Glumite i u predstavama drugih hrvatskih kazališta, radite li sada na nečemu izvan ZKM-a?
- Radila sam dosta izvan Zagrebačkog kazališta mladih, na ljetnim igrama, Brijunima, u drugim kazalištima, kao i sad spomenuti projekti. U tome je velik dio divote mog posla, da imam uz svoju matičnu kuću mogućnost susretati se drugim načinima i pogledima radeći sa strane.
Svjedočimo velikom iseljavanju Hrvata u potrazi za boljim životom. Mladost ste proveli u Berlinu, znali ste hrvatski pa ste došli tu na studij dramskih umjetnosti. Poželite li se ikad vratiti u Njemačku, ili možda otići u neku drugu stranu zemlju?
- Situacija u mnogim pogledima nije optimalna u Hrvatskoj, no ne znam imenovati niti jednu drugu državu u kojoj jest. Razumijem mlade ljude koji u želji za boljim standardom, uvažavanju njihovih sposobnosti, liberalnijem okružju ili drugih razloga napuštaju zemlju. Mislim da im se to ne može zamjeriti. Svatko ima svoj put. Šteta je samo da mnogi mladi ljudi moraju odlaziti kako bi se ostvariti, jer im se ne da prilika ostvarenja u vlastitoj zemlji. To su dvije različite stvari. Želja da odeš, kao što sam ja otišla iz vrlo uređenog okružja jer sam imala potrebu, ali i mogućnost, dakle imala sam izbor, koji u ovih 20 godina koje sam ovdje rijetko požalim, ali kada moraš napustiti zemlju kako bi se ostvario jer te tu ne cijene, i ne daju ti mogućnost da živiš normalnim životom od svoga rada, onda tu ima nečeg žaljenja vrijednog.
Vaš sin je potkraj siječnja napunio četiri godine, kći ima šest godina. Jeste li spremni za školske izazove?
- Da, Kaja je u ožujku napunila šest godina tako da nas na jesen čeka jedan novi ciklus. Ona se jako veseli školi i skoro svakodnevno ispituje koliko je dana dijeli do prvog dana škole. Nadam se da će ju taj entuzijazam i nakon početka škole držati. Uglavnom brojimo dane križanjem na kalendaru...
Tko vam najviše pomaže oko djece?
- Nažalost je moja majka dosta rano umrla, a moj tata nas je napustio deset dana nakon Kajinog rođenja. Sestra mi živi u Njemačkoj, ali pomažu mi drage bebisiterice kad imam predstave ili probe koje nisu za vrijeme vrtića.
Vodite li djecu često u kino, kazalište?
- Prije tri mjeseca sam ih prvi put vodila u kino i fascinacija je bila velika. A u kazalištu su kao doma. Kaja je svoju prvu predstavu za Djeda Mraza u ZKM-u odgledala s osam mjeseci. Pavo je bio čak nešto mlađi na prvoj predstavi. I dalje ih često vodim na dječje predstave, koji put su morali biti i na mojim probama kad ne bih našla čuvanje. Imaju tu smiješnu naviku da kad dođemo na predstavu, nađemo svoje mjesto, smjestimo se, oni skidaju cipelice, ne znam od kud im to, ali eto.
Za što pokazuju zanimanje?
- Jako su slatki i živahni. Vole biti vani, i nije im potrebno puno da se zaigraju i maštaju. Puno čitamo kad smo zajedno, radimo likove glinamolom ili plastelinom, obožavaju crtati, igramo se legićima, Playmobilom, oni idu u potrage za blagom. Nekad priređuju male predstave pa tu ne mogu zanijekati utjecaj moga zanimanja na njih...
Biste li ih usmjerili u svijet glume?
- Moj zadatak kao roditelja je da ih usmjerim na važnost pristojnog ponašanja, na važnost znanja, prijateljstva, empatije, maštovitosti i slobode. A kojim putem će se profesionalno razviti, kao prvo je prerano, a kao drugo želim isključivo da budu zadovoljni, sretni i u glavi slobodni.
Krajem prošle godine proslavili ste okrugli 40. rođendan, kako gledate na zrele godine, jeste li zadovoljni tu gdje jeste?
- Taj broj 40 je istodobno zastrašujući i potpuno neznačajan. Nemam odnos prema toj brojci kao takvoj. Naravno da s četrdeset ne misliš jednako o stvarima kao i sa 20, ali to je pozitivna posljedica starenja.
Uskoro će proći tri godine otkako ste se razveli od akademskog skladatelja Frane Đurovića. Je li sve sjelo na svoje mjesto?
- Od rastave je prošlo pune tri godine, no sve što se te teme tiče je toliko intimno da ne bih željela opterećivati čitatelje svojim iskustvima glede toga.
Često ste znali reći da ste impulzivni, osobito je tako bilo u vašoj ranoj mladosti. Je li se to promijenilo?
- Impulzivnost mi je donijela puno lijepog u životu, ali i neke nelijepe stvari. I dalje pokušavam slušati sebe, ali ja sam majka dvoje djece, prvenstveno mislim na njihovo dobro.
Idete li i danas slijepo za srcem?
- Mišljenja sam da svoje osjećaje treba uvažavati, uz realnu procjenu mogućnosti i posljedica. Nisam recimo sretna s dosta svojih izjava od ranije jer mi se čini da se dosta toga krivo shvatilo i tumačilo... Sama sam kriva. Zapravo je često ispadalo da iz jednog očaja padam u drugi. No u suštini sam štreber, djelomično kontrol freak, tako da nije sve tako kako se čini.
Postoji li netko poseban u vašem ljubavnom životu?
- Postoje, mojih dvoje djece. Oni su meni najposebniji.
Barbara Prpić sa kćeri Kajom i sinom Pavom