Doajenka hrvatskog novinarstva podijelila je s nama uspomene iz djetinjstva, opisala kako se slučajno našla u novinarstvu te otkrila kako provodi dane u mirovini.
Među novinarskim imenima koja su obilježila domaću medijsku scenu, ono Mirjane Rakić (78) zauzima posebno mjesto, izaziva poštovanje, pa i divljenje mlađih i starijih generacija. Kao dugogodišnja novinarka i urednica vanjske politike na HRT-u, kasnije i predsjednica Vijeća za elektroničke medije, ostavila je dubok trag u povijesti novinarstva u Hrvatskoj, ali i šire. Danas je u mirovini, ali daleko od toga da miruje, a u razgovoru za Gloriju otkriva kako izgleda njezina svakodnevica, što radi u slobodno vrijeme, zašto uživa povremeno radeći u mirovini te kako je umjesto kirurginje postala jedno od najutjecajnijih medijskih lica.
"S HRT-a sam otišla 2014., no još sam sljedeće tri godine radila kao ravnateljica Agencije za elektroničke medije. U definitivnu mirovinu otišla sam 2017., no za HRT i danas povremeno radim kao jedna od voditeljica emisije ‘Zlatna liga‘. Bavim se i vanjskopolitičkom analitikom. I to mi je drago, ne predstavlja mi obvezu, već zadovoljstvo. Imam svoj ritam i cijeli život živim po njemu. Ponekad mi čak nedostaje nekoliko sati u danu da napravim sve što bih htjela", govori nam Mirjana sa smiješkom na početku našeg susreta.
Dočekala nas je baš onakva kakvu je pamtimo s malih ekrana. Elegantna, pomno dotjerana, samo ovaj put bez ozbiljnosti kakvu je zahtijevala njezina novinarska i urednička uloga, već spremna na šalu i dobro raspoložena. Iz nje zrači vitalnost pa smo je morali pitati kako je održava.
Dan joj, kaže, započinje buđenjem u sedam sati, nakon čega kreće sa svojom rutinom i ‘dva doručka‘ koja ne preskače, zbog kojih joj se, kažu, i prijatelji ponekad smiju.
"Odradim istezanje pa prvo popijem svježu limunadu, a onda vježbam 40 minuta. Visoka sam i nemam mišiće koji bi mi držali kralježnicu, pa moram ojačati taj stup koliko mogu. A s godinama, bome, i noge, pa i njih vježbam uporno. Kad to završim i istuširam se, e onda sjednem i doručkujem nešto konkretnije", otkriva.
Ako je lijepo vrijeme, pa čak i ako pada lagana kiša, obavezno hoda oko Jaruna. "Meni je to poput vježbanja u teretani koju nikad nisam voljela. Nisam za dizanje utega i sprave, ali volim hodati, ja sam od djetinjstva hodačica. Od malih nogu stalno hodam, tako da mi to nije problem, dapače, veseli me. Ali sam od onih koji moraju imati cilj. Primjerice, cilj mi je sjesti u dragi kafić i popiti kavu. Morate uvijek imati nešto prema čemu idete", savjetuje Mirjana.
Lika i Zagreb
Rođena je 1948. godine u ličkom naselju Bunić, u blizini Udbine, no već sedam dana kasnije majka Marija ju je odvela u Zagreb. "Moj otac, nažalost, nije poživio dovoljno dugo da me upozna, a mama je u Buniću imala najbolju prijateljicu i odlučila je tamo roditi, kako bi joj bilo lakše, ona joj je bila podrška. U Liku sam dolazila kao djevojčica, ljeti, da bih ‘ojačala‘ na svježem zraku. No odrastala sam u Zagrebu", govori.
S majkom je živjela na Svačićevu trgu, a djetinjstvo najviše pamti po igri. "Živjele smo u zgradi koja je imala šupu za slaganje drva, pa smo se mi djeca tamo stalno igrali po cijele dane, bili prljavi. Sjećam se osjećaja kada bi me mama zvala na ručak, a ja bih dala sve da ne moram kući. Igrali smo se non-stop i to mi je bilo prekrasno. Bilo nas je desetak djece i možda sam zahvaljujući tome toliko zavoljela ljude i druženja", zaključuje Mirjana koja s prijateljima iz djetinjstva nije ostala u kontaktu, ali već punih 60 godina ima dvije prijateljice iz fakultetskih dana s kojima se još druži.
Majka joj je radila u ljekarni u Zagrebu, u prizemlju zgrade u kojoj su živjele. Tamo se doselila iz Like za vrijeme Drugog svjetskog rata kada joj je bilo 17 godina.
"Bila je apotekarica sa završenom osnovnom školom, koja se uspjela doškolovati uz rad. Završila je srednju školu za zdravstvenog tehničara, odnosno laboranta. Nije imala mogućnosti da si plaća studij, makar su je svi poticali na to. Ali uz posao i podizanje mene kao samohrana majka, to nije mogla", pojašnjava Mirjana.
Od majke je, kaže, naslijedila pažljivost. "Bila je zatvorenija osoba od mene, ali draga i pažljiva. Imala je svoje mišljenje i stav koje mi nikad nije nametala. Nije bila stroga, ali poštovala sam njezina pravila. Ako sam bila vani s društvom, morala sam doći kući do 23 sata, ni pet minuta kasnije. Ali malo što mi je branila, puštala me i na ljetovanja s društvom kao gimnazijalku. Imala je povjerenja u mene", ponosno ističe.
Kirurgija i političke znanosti
Nakon završene osnovne škole upisala je Četvrtu gimnaziju u današnjoj Mimari, a novinarstvo je u to vrijeme uopće nije zanimalo. Želja joj je bila da postane liječnica.
"Zacrtala sam si da ću postati kirurginja. U gimnaziji sam bila vrlo dobra učenica, maturu položila s odličnim, ali nisam prošla prijemni ispit na medicini. Došla sam kući užasnuta, bio mi je to prvi životni poraz. A onda sam se iz čista mira javila susjedi Ljerki, tajnici Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, predala joj papire i rekla da želim studirati tamo. Mama je navijala da odaberem farmaciju, ali ostala sam pri svojoj odluci", prisjeća se.
Studij je, priznaje, zavoljela zahvaljujući profesorima. "To su bili ljudi svjetskih imena, i u filozofiji i u sociologiji. Njih je vrijedilo slušati. Jednog Nerkeza Smailagića, Vanju Sutlića... To su imena koja se i danas pamte. Imali smo profesoricu Car iz engleskog jezika, zahvaljujući kojoj sam naučila sve dokumente Ujedinjenih naroda prvo na engleskom, tek onda na hrvatskom jeziku", ističe.
No dugo nije znala kojim putem dalje. "Bila sam već na četvrtoj godini i kukala da ne znam što ću raditi. Kad bih rekla ljudima da sam politolog, pitali bi me koliko jezika govorim jer su mislili da sam poliglot", smije se Mirjana.
U međuvremenu je odlučila još ulagati u sebe pa je upisala tečaj francuskog jezika, a onda ju je jedna poznanica pitala zašto ne bi došla raditi na televiziju. Mirjana njezin prijedlog isprva nije shvatila ozbiljno jer se u televizijskom okruženju nije zamišljala, ali otišla je na razgovor s glavnim urednikom Televizije Zagreb Mijom Vlaovićem.
"Pitao me bih li htjela raditi, rekla sam da bih, prošla sam audiciju i tako je sve krenulo", otkriva. Bio je to njezin prvi honorarni posao apsolventice, nakon čega je nastavila raditi u redakciji vanjske politike na Televiziji Zagreb 1971. godine, a kasnije na Hrvatskoj radioteleviziji.
"U redakciju vanjske politike ušla sam 1981., prije toga sam radila u vijestima i to mi je bila nevjerojatna škola. Ponekad smo ih pripremali do 1 sat u noći. Voljela sam svoj posao jako. Puno mi je pružio. Imala sam divne kolege, a vanjskom politikom sam se počela baviti jer se Tomislav Jakić zauzeo za mene, u dotad potpuno muškoj redakciji", prisjeća se Mirjana koja je tamo bila među prvim ženama. "Da, Silvija Luks i ja, ona je neko vrijeme bila dopisnica agencije Tanjug, a ja u redakciji".
Na pitanje žali li nakon svega što nije upisala medicinu, odgovara bez dileme. "Ne, ne... To se jednostavno tako trebalo dogoditi. Moj posao mi je dao jako puno".
Važne odluke
Ne žali ni zbog odluka koje je donijela što se ljubavi tiče. Iza nje je brak s kolegom novinarom od kojeg se razvela i kasnije se više nije udavala.
"To je potpuno normalno u životu. Kako se s nekim sastavite, tako se i rastanete. Čovjek mora odabrati što i kako želi. Ne možete sve realizirati, ali možete biti pošteni prema sebi, a onda i prema drugima", smatra ona.
Dodaje kako nije zaljubljive prirode i da je kroz život imala nekoliko bliskih odnosa te da danas nema partnera. "Imala sam nekoliko izuzetno dragih intimnih prijatelja, ali to me nije previše obvezivalo", ističe.
Slično je razmišljala i kada je riječ o majčinstvu - odluku da ne postane majkom temeljila je na svom načinu života i karijeri.
"Ponekad bih radila i po 14 sati dnevno. Ne možete na taj način podizati obitelj. A da brige i obveze padnu na leđa baka i djedova, nema smisla. Gledala sam koliko se moja mama meni posvetila i pitala se bih li ja mogla to isto pružiti svom djetetu", priznaje Mirjana i dodaje: "Djeca nisu korov koji raste sam od sebe. Kao što u sebe ulažete cijeli život, tako morate ulagati i u dijete jer mu želite najbolje".
Najveću podršku kroz život pronašla je u obitelji i prijateljima. "Mama mi je bila najveća podrška, a uz nju i prijatelji, u svim fazama života, pogotovo u teškim trenucima", govori Mirjana.
Knjige i glazba
Danas zasluženo uživa u svom slobodnom vremenu. Voli čitati, obožava slušati glazbu. "Čitam sve što mi dođe pod ruku, jedna od posljednjih knjiga koje sam pročitala je ‘O glupanima, idiotima i glupim idiotima‘ norveškog filozofa Larsa Fr. H. Svendsena. Sada čitam ‘Prorokovu pjesmu‘ Paula Lyncha", govori Mirjana.
Napominje da knjige kupuje, ne posuđuje ih u knjižnici i da joj nije problem čitati više naslova paralelno. "Dala sam si zadatak da svaki mjesec kupim jednu knjigu jer treba podržati izdavače i pisce", smatra Mirjana.
Voli ona i kazalište, i to od malih nogu. "Mama me počela voditi vrlo rano. Imala sam dadilju, ali kada bi mama išla u kazalište, nikada me nije ostavljala s njom, uvijek bi me vodila. Pamtim prvog Rigoletta, pogledala sam ga s možda četiri godine", prisjeća se.
Godinama je svake subote išla u Lisinski na koncerte klasične glazbe. Glazba ju opušta, a posljednje vrijeme voli slušati Brucea Springsteena i Nicka Cavea. Posljednjih desetak godina svako ljeto ide u Veronu na neku od opera. "Ove godine idem na ‘La Bohème‘ i to me silno veseli", priznaje.
Obožava putovati, voljela bi posjetiti Kambodžu i Vijetnam, ali s društvom se rado druži i kod kuće, ponekad im pripremi neko jelo, a kuha i samoj sebi. "Volim kuhati i svi mi se čude kako mi se da kuhati sebi samoj", smije se Mirjana.
Briga o sebi
Primijetili smo da su na njezinu licu bore jedva vidljive, pa nas je zanimalo kako gleda na starenje na pragu 80-ih godina, ali i koliko joj je važan izgled.
"Normalno je da svi starimo. Užasno mi je vidjeti lica koja postaju umjetna. Svi imamo svoje mimike lica, bore od smijanja i od mrštenja. Možete si pomoći s malo kvalitetnijom kozmetikom. Ja dosta koristim Kiehl’s, jako mi je drag, povremeno ih kombiniram s Afroditinim proizvodima. Obožavala sam kreme i serume Gradske ljekarne Zagreb kakvi se više, nažalost, ne proizvode. Ne skrivam se pretjerano od sunca, ali ponekad stavim šešir kad sam vani. Redovito čistim lice, to je osnovna higijena", govori i dodaje kako je u njezinu slučaju veliku ulogu odigrala genetika.
"Mama nije imala puno bora, imala je savršen ten. Nikad se nije šminkala, jedino je voljela staviti ruž na usne, a ja ga, iskreno, često zaboravim", priznaje sa smiješkom.
Kada je riječ o stilu, priznaje da su joj udobnost i klasika na prvom mjestu, uz jasne modne preference koje se s godinama nisu bitno mijenjale.
"Najradije nosim hlače i odijela, a kad zatopli, volim i haljine, nositi ih mi je baš gušt. Nosim i bluze s dugačkim rukavima jer su mi ruke tanke, pa ih volim malo prekriti. Volim i suknje. Znate ona vječna kombinacija: crna suknja koja dobro izgleda i bijela košulja. To je uvijek dobro", smatra Mirjana.
Kad je riječ o obući, priznaje da u svojoj kolekciji ima popriličan broj pari cipela. "Kao stonoga sam! Imam puno cipela, ali zapravo stalno nosim isti tip. Balerinke su mi omiljene, mokasine, ljeti sandale s malom petom i Birkenstock natikače, zimi čizme, visoke i gležnjače. Tenisice imam samo za Jarun, ne volim ih nositi po gradu. Volim kad je obuća elegantna, ali i praktična", zaključuje Mirjana.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....