Novine godinama kažu jedno, publika drugo, oni koji su mi blizu i koji me poznaju treće. Oni koji me vole četvrto, oni koji ne peto... i tako mogu brojati u nedogled. Ali tko sam zapravo ja? Ovim pitanjem krenulo je moje poniranje. Mislila sam da ću se utopiti. Zateklo me potpuno nespremnu. Zaigrana djevojčica na počecima karijere, na prvim stranicama svog života ili... Iza osmijeha spretno krijem svoje pravo stanje jer se to od mene očekuje, to se podrazumijeva, tako treba biti, to javnost voli. Nitko me ne pita: kako si? Tu sam da udovoljim javnosti. Ali nisam mogla biti toliko podvojena, nisam imala toliki kapacitet... Morala sam pronaći pravu sebe i kao nova ja počela sam svaki dan živjeti kao da je najposebniji ili posljednji - napisala je u predgovoru svoje druge zbirke poezije pjevačica Danijela Martinović (48), kojom ne želi samo čitateljima doslovno razgoliti svoju dušu, već ih i potaknuti da, gledajući i osluškujući, i sami u sebi osjete - neopisivo.
Danijela Martinović
-Pjevam više od 30 godina, ali nikad nisam osjetila toliko oslobađanje i slobodu kao kad sam sebe stavila na papir. Nisam imala nikakvih pretenzija kad sam počela pisati i nije to knjiško znanje, niti želim umovati, predavati, popovati... To je samo moje iskustvo, to sam prava ja, i to iskustvo vibrira drukčijom snagom. Ali ako moja priča dotakne jedno srce, dotakla sam svoje zvijezde - kaže autorica zbirke "Neopisivo", koja se nadovezuje na njezinu prvu zbirku "Šalabahter života" izdanu prije tri godine. A čini se da ju je baš krenulo, jer je već dovršila i treću knjigu.
Urednik izdanja Gordan Zečić, glumica Elizabeta Brodić, voditeljica Karmela Vukov-Colić i izdavač Neven Kepeski
Viktorija Đonlić Rađa i Dino Rađa
Lucija Šakić i Ana Strizić
- Kad sam počela pisati, nisam imala nikakvih književnih pretenzija, već samo potrebu zapisati misli koje su mi dolazile. Čak i noću, u tekicu koja mi je bila na jastuku. I to je bilo moje "iscjeljenje". Trebale su mi godine dok nisam otpustila vjerovanje da moja vrijednost nije proporcionalna broju ljudi koju su ispred mene. "Rehabilitacija" je bila dugotrajna i bolna poput skidanja s bilo kakve ovisnosti. Ali sada znam da je zaista nebitno hoće li ispred mene biti deset, tisuću ili deset tisuća ljudi. Važno je da sam sebi vjerna, da sve što činim, činim iz duše i da sam pronašla svoj način za osjećaj istinskog zadovoljstva. No to nije nikakva općenita životna filozofija ili "šalabahter" koji drugi mogu samo prepisati. Svatko za sebe mora pronaći put do neopisivog istinskog zadovoljstva - govori Danijela, čijih nekoliko poruka iz nove knjige donosimo u nastavku.
*Postelja našeg života jednom će ostati zgužvana, topla
I mirisat će na nas
Jednom kad se probudimo i shvatimo
Da je ono što smo zvali život
Bio samo san
*Poklanjam ti komadić svog Sunca
Zalijepi ga na svoje Nebo i
Nikad više nećeš reći da je tmuran dan
*Za.ebi savršen ton
Pjevaj!
*...Umrla sam sama u snu gledajući zvijezde
Godina je prošla i još nešto malo
A još nitko, nitko primijetio nije