Pedja je prvi domaći komičar koji je bio u završnici svjetskog natjecanja za najsmješniju osobu na svijetu, prvi domaći stand-up komičar koji je producirao i održao svoj cjelovečernji solo show na engleskom jeziku ''The Balkan Brain'', kao i onaj koji je producirao javno snimanje tri showa, tri dana zaredom, u tri različita prostora. Nastupao je od gornjeg lijevog dijela svijeta, Vancouvera, sve do donjeg desnog - Tasmanije.
Stand-up komedija ''drži vas'' već 15 godina. Kako ste se i kad za nju odlučili?
Prvi moj doticaj sa stand-up komedijom bio je kroz planetarno popularnu seriju Seinfeld, 90-ih godina prošlog stoljeća. Toj seriji, koju su gledali od Hrvatske, preko Mongolije, sve do Madagaskara, mislim da svi moramo dati jedno veliko priznanje! Početkom 2000. dobio sam stipendiju za postdiplomski studij Medijskog menadžmenta u Americi, a tijekom tog razdoblja odlazak na nastupe stand-up komičara bila je moja najdraža razbibriga. Polako sam počeo shvaćati da bih jednog dana i ja volio stati na pozornicu. Taman kad me taj entuzijazam puštao, 2004. u Zagrebu sam vidio veliki plakat na kojem je pisalo ''Želite li biti stand-up komičar?''. Bila je to reklama za radionice koje su držali glumci Marko Torjanac, Slavica Knežević i Željko Vukmirica, svojevrsno ''in your face'' pitanje za mene. Krenuo sam na vrlo intenzivne radionice, ušao u taj svijet i evo - još uvijek u njemu uspješno plivam, dosta često po principu "maši ručicama!".
Kako je izgledao vaš prvi nastup?
Dobro ga se sjećam, a imam i videosnimku. U sklopu već spomenutih radionica, nas 12 polaznika nakon dva mjeseca imali smo priliku prvi put stati na pozornicu u klubu Papillon na Savi. Pamtim taj nastup i kao jedan od najdražih u karijeri - ulaz se nije naplaćivao, mislim da je u publici bila samo rodbina i prijatelji nas koji smo nastupali, a smijali su se i kad je trebalo i kad nije.
Bilo je tu nastupa od kojih nisam očekivao previše, a dobio sam jako puno.
Pamtite li neke anegdote s nastupa?
Jedne zime u Mariboru, tih godina kad je snijeg zimi još padao, napadalo ga je toliko da sam iz Zagreba jedva došao do kluba, a tamo me dočekalo svega 12 ljudi iz dvije obližnje zgrade. To je uvjerljivo najmanje ljudi na nekom od nastupa, ali nije me pokolebalo, a i oni su se na kraju pokazali kao izvrsna publika. Nastupao sam jednom u Chicagu za naše ljude, nakon neke kvalifikacijske nogometne utakmice u kojoj smo pobijedili, ali me na kraju priče s pozornice ipak potjerala harmonika. U publici je jednom bila moja sadašnja supruga Ida, s kojom me upoznala zajednička prijateljica. Priznala mi je kasnije da joj se svidjelo što sam odmah na početku prozvao sve političare, zbog kojih sam tog dana do kluba u kojem sam nastupao putovao sat i pol vremena umjesto 15 minuta, zbog nekog Međunarodnog summita i zatvaranja svih glavnih cesta. U Melbourneu sam postigao i osobni rekord - dva sata i 36 minuta je trajao nastup, ali ipak najviše sam ponosan na nastupe u manjim mjestima, u kojima sam nerijetko bio i prvi stand-up komičar koji se tamo ikad pojavio, Zavidoviće u Bosni recimo, tamo sam bio čak dvaput.
Kako izgleda jedan dan u životu stand-up komičara?
Sve to ovisi o životnim okolnostima, a ja kao otac dvije djevojčice, 11-godišnje Tare i devetogodišnje Eme ustajem rano ujutro, iako dosta mojih kolega rijetko iz kreveta izlaze prijepodne. Prvo što radim je provjera društvenih mreža, vlastitih, ali i profila kolega. Govore da je svojevrsno ''prokletstvo'' života nas komičara da se stalno pitamo zašto se nekom kolegi smiju, kad to uopće nije duhovito!? Osmišljavanje fora je ustvari 15 posto posla, nemam problema s inspiracijom, moje teme su često političkog karaktera, a i snažni sam kritičar našeg društva. Ostatak posla je promocija i jako puno, nerijetko vrlo napornih putovanja.
Što mislite o stand-up sceni u Hrvatskoj i svijetu?
Kod nas je dobra stvar to što smo još uvijek živi i da stalno rastemo - sad nas je već pedesetak aktivnih komičara. Ima ih impresivnih, onih koji se više trude, onih koji se manje trude, a stand-up komedija ušla je i u kazališta. U svijetu bih kao izvrsnog istaknuo pokojnog Georgea Carlina, on je pojam društvene kritike. A ženama u stand-upu dajem ogromno priznanje! Dugo je to bio samo muški posao, kažu da je nama genetski to da smo duhoviti - jer se tako udvaramo.
Pokazuju li vaše kćeri interes za stand-up komediju?
I jedna i druga svakodnevno govore da bi se voljele baviti mojim poslom. Tara mi se čini talentirana, ima taj neki zanimljiv dječji cinizam u sebi, samo joj fali motivacije. Ema je pak rođena za scenu! Vjerujem da će pozornica s vremenom postati njezino radno mjesto, mogla bi recimo biti glumica.
Što možemo očekivati od vašeg nastupa zadnjeg dana siječnja?
Taj će nastup biti slika onoga što sam napravio u ovih 15 godina rada. Pristupit ću mu kao nastupu karijere! Probrat ću one fore za koje duboko unutar sebe osjećam da su najbolje, čak i privatizirati pozornicu, a onaj kusur vremena koliko će trajati - o tome će odlučiti publika.