Zubato sunce i hladan vjetar u glavnom gradu Češke natjerali su hrvatskog pijanista Ivu Pogorelića da na prijepodnevnu probu u praški konzervatorij dođe zabundan u dvije jakne, s kapom navučenom preko čela i rukama gurnutim u džepove. No od hladnoće se nije spasio ni u dvorani. – U Europi se prostori još griju prema kalendaru, a ne prema vanjskoj temperaturi, što je besmisleno. Ove je godine zahladilo već početkom rujna, vladaju viroze, no nikome ne pada na pamet uključiti grijanje. A boravak u nezagrijanim prostorima, posebno dan uoči koncerta, za mene je opasan. Ne mogu si dopustiti da se razbolim - objašnjava Pogorelić (60). Naime, njegov nastup na 19. Međunarodnom muzičkom festivalu “Dvořákova Praha” bio je najiščekivaniji - slavnom glazbeniku to je bilo prvo gostovanje u Pragu i karte su planule u nekoliko sati. Po završetku dvosatnog nastupa u jednoj od najljepših europskih koncertnih dvorana publika ga je ispratila dugotrajnim pljeskom i ovacijama. Dan poslije, nakon razgledavanja praških znamenitosti, Ivo Pogorelić i njegova dugogodišnja prijateljica Miljenka Stanić vratili su se u Lugano, gdje žive u troetažnoj vili s vrtom. Prepakirali su kovčege i otputovali u Porto Cervo, mondeni gradić na Sardiniji, gdje je Pogorelić nastupio s orkestrom na Costa Smeralda Classic Music festivalu.
Inače, Ivu Pogorelića teško je uhvatiti. Nakon službene promocije novog albuma, priređene potkraj kolovoza u Berlinu, Parizu i Milanu, europskim sjedištima japanskog konglomerata Sony, koji je izdao album, njegov je raspored postao još gušći. Na koncerte diljem svijeta stiže dan prije i odlazi jutro nakon nastupa. No u Prag je doputovao dva dana prije i odvojio vrijeme za ekskluzivni intervju koji je dao Gloriji.
Šezdeset godina, četiri desetljeća karijere, novi album nakon više od dvadeset godina. Koliko vam znače ti okrugli brojevi?
- Ne puno. Brojevi, dakako, određuju, ali ne ono bitno. Netko početkom četrdesetih izgleda kao da je odživio život, a drugi pak i sa 70 uživaju kao da su tek na početku. Ja pripadam među ove druge. A karijera... Za klavir sam sjeo kao sedmogodišnjak i ljepota je u tome što su moja profesija i ono što radim neraskidiva cjelina. A još je ljepše, kao što se ja trudim i uspijevam u tome, ostati vječni student. Prema meni, to je najljepši način bivstva za svaku osobu.
Ivo Pogorelić s našom novinarkom u Pragu
Uz spomenute obljetnice, u sezoni 2018./’19. japanska mreža NHK posvetila vam je dokumentarni film snimljen na povijesnim lokacijama grada Nare. Kako ste doživjeli taj film?
- Nara je dragulj na Zemlji, i to mi je iznimna čast. Inače, malo je poznato da su sake, čuveno japansko piće, izmislili svećenici tamošnjeg samostana. Tajna je u nevjerojatno čistoj protočnoj vodi. Darovali su mi bocu limitiranog izdanja namijenjenog posebnim gostima. Tu bivšu japansku prijestolnicu posjećuju i milijuni ljudi koji očekuju pomoć u ozdravljenju, rješenju problema i osobnih dilema. Mi smo išli jutro nakon tajfuna zbog kojeg je bio zatvoren i željeznički promet pa dan prije snimanja nismo ni znali hoćemo li moći do Nare. Ali, razvedrilo se i sve je teklo prema planu. Znakovito, zar ne?
Kako se nosite s promjenama klime, vremenskim razlikama, putujući s jednog na drugi kraj svijeta?
- Jednako loše kao i svi. Današnja su putovanja postala apsurdna. Sve je manje udobno i komforno. Unatoč razvoju tehnologije i suvremenijeg transporta, putovati je napornije. A temperaturne razlike su posebna priča. Vrijeme se okrenulo pa možemo sa sjevera na jug da se osvježimo. Valjda se treba prilagoditi prirodnim promjenama. To će ipak biti lakše novim generacijama. Osamdesetih, u intervjuu za Los Angeles Times, rekao sam “I am so jet-lagged, I can only sleep at night”. Ljudi zbog jet-laga obično ne mogu spavati noću. No ja tijekom svake turneje napravim po nekoliko krugova oko Zemlje u avionu i tako, poništivši razliku u vremenu, budem toliko premoren da mogu spavati samo po noći. Nakon tog intervjua, svi koriste tu frazu.
S koliko kovčega putujete i tko vam pomaže pri pakiranju?
- Najmanje što je moguće. Uz odjeću za scenu, najvažnije je ponijeti dovoljno donjeg rublja i čarapa te nešto za pokriti glavu, zbog ventilacija i rashladnih uređaja po avionima i svim prostorima. Sve drugo su opcije. Kao što su u hotelu najvažniji dobar tuš i krevet. Ako nemate tuš s dobrim pritiskom vode i dobar madrac, saloni, apartmani i ostala ponuda hotela pada u vodu.
Kako kratite vrijeme tijekom višesatnih letova?
- Dok sam živio u Engleskoj, sjećam se da bi Englezi u avionu skinuli sako i ostali u košulji. Kako ne nose potkošulje, svojim bi tijelom grijali kabinu. Ja radim suprotno. Kada uđem u avion, odijevam se. Sloj više od onoga što je na meni da sačuvam toplinu. Najviše spavam. Ili pak skiciram modele nakita. Nisam neki crtač, ali ispadne zanimljivo. U jednoj radionici u Luganu izrađivali su prema mojim crtežima nakit koji bih onda darovao. Nedavno sam listajući u avionu časopis vidio nakit umjetnice koji mi se svidio, radi s rijetkim poludragim kamenjem. Koristi ruski smaragd, koji nema ništa sa smaragdom, pa afganistanski zeleni turmalin. Moj interes za poludrago kamenje seže u rano djetinjstvo kad smo se kao klinci igrali s kamenčićima na plaži na Jadranu, tražeći plosnate koje bismo bacali u vodu da rade “žabice”. Još tada sam tražio različite oblike, uočavao strukturu, boju, uzimao ga u ruku da osjetim temperaturu, energiju... Minerali i stijene me zanimaju najviše.
Što radite na dan nastupa?
- Rano ujutro, kao i svaki dan, popijem 5 čaša vode i vratim se u krevet, što je drevni japanski običaj. Sat poslije donesu mi kavu. Potom vježbam u koncertnoj dvorani, za ručak pojedem 200 grama tjestenine jer mi ona daje energiju i osjećaj sitosti, a nije teška. Poslije ručka odmorim se ili odspavam do pet sati, otuširam se i odlazim do dvorane. Oko sat vremena zagrijavam instrument i sebe. Nakon koncerta jedva čekam tuš – košulja mi je toliko mokra da je mogu cijediti, s pozornice siđem oko kilogram i pol lakši.
U čemu je tajna vaše energije i vitalnosti?
- Jedem raznovrsne namirnice, u malim količinama. Osnova su heljda, luk i lagano kuhano, skoro sirovo povrće, sardine, a od voća jabuke. Nakon 40. godine, muškarci bi trebali jesti osam gorkih badema na dan ili koštice od marelice, što i radim. Jednako su važne i svakodnevne duge šetnje. Također, već više od dvadeset godina sredinom dana popijem čašu šampanjca s ledom. Navodno je dobro za rad srca i krvotok zbog mikroelemenata koje šampanjac sadržava. Pripadam među osobe koje su povlaštene jer sam osobno, i prije trendova, putujući po cijelom svijetu, u autentičnom okolišu kušao tradicionalna jela i namirnice, saznao kako djeluju na organizam. Recimo, sushi, sada posvuda moderno i traženo jelo, jeo sam još 1980., u Japanu. Tada to nije bilo popularno. Jedna je stvar kad na karipskom otoku pijete mlijeko iz tek ubranog kokosa ili ono koje je na policu u dućanu stiglo tjednima poslije. Svaka kuhinja ima svoje prednosti i oduvijek me zbunjivalo podcjenjivanje pojedinih namirnica, nepoznavanje njihovih vrijednosti. Rašireno je mišljenje da su Japanci tako čvrsti jer jedu rižu. Ne, takvi su jer jedu heljdu. Ili pak Rusi. Njihova snaga i izdržljivost ne leže ni u krumpiru ni boršču, nego također u heljdi, koja im je osnovna namirnica, prebogata željezom i nizom drugih važnih sastojaka. Kad sam starije ljude, u toj kategoriji sam sada i ja, pitao za heljdu, rekli su mi - pa da, znamo mi to, heljdu smo jeli za vrijeme rata, kad nije bilo ničeg drugog. I meni je trebalo dugo da shvatim što je za mene najbolje, da trebam jesti sve, ali u malim količinama, umjereno, a osnova moraju biti namirnice koje sam spomenuo.
Čemu ne možete odoljeti?
- Čokoladi. Koliko god se trudio, bez čokolade ne mogu, u bilo kojem obliku. Šećer sam posve izbacio, ali i bez njega uživam u čokoladnoj torti, specijalitetu od biskvita bez brašna i šećera s preljevom od tamne čokolade iz Brazila, koju moja prijateljica Miljenka priprema vrhunski!
Bavite li se sportom?
- Kao adolescent sedam godina vježbao sam jogu svaki dan, i te vježbe radim i danas, iako ne redovito. Shvatio sam da je za nas Europljane joga dostupna samo do određenog stupnja, i duhovnog i fizičkog, jer ne pripadamo tom svijetu, nismo u toj klimi, nemamo tu psihologiju ni filozofiju. Kad su Marlene Dietrich pitali kojim se sportom bavi, odgovorila je da nikad ne vježba jer ju to strašno zamara. Ali nije javno rekla da nikada nije imala ni sobaricu ni kućnu pomoćnicu. Ustajala je rano, prava njemačka disciplina, pobrisala podove, prašinu te kćeri i sebi servirala doručak. Svako jutro. Bez obzira na to da li se snimalo u Hollywoodu ili ne. Pokreti kod čišćenja kuće mnogo su raznovrsniji i sveobuhvatniji od pokreta pri vježbanju u teretani. I oni na bolji, harmoničan način treniraju i održavaju tijelo, sve mišiće. Marlene je do smrti imala savršenu figuru, razgibano, vitko tijelo. Dnevni mi je minimum i pet kilometara hodanja. Kako putujem, priuštim si masaže, karakteristične za podneblje u kojem boravim. Ruke vježbam svakodnevnim sviranjem, a kad sam u Kini ili Japanu, odem na akupunkturu.
Gode li vam epiteti koji vas prate od početka, poput genijalni, čudesni, maestralni pijanist?
- Moj posao je precijenjen, mislim da su svi ti epiteti pretjerani. Moj posao je prezentirati kompozicije genijalnih autora čija su djela svjetska muzička baština, rasvijetliti ih i prikazati, ispričati njihov sadržaj, priču, nacrtati sliku. I onda kažu za mene - genijalan pijanist. Zašto je tako teško reći: “On je bolji”? U Pragu su me pitali o zvuku, o njegovoj boji. Naravno da zvuk ima boju. Ako je kompozicija zvukovna slika, onda su boje u toj slici vrlo važne. E sad, zašto se želi vidjeti baš ta moja slika? Možda ima ljepše boje nego slika nekog drugog pijanista? Genijalnost te oslobađa od svakog razmišljanja, kritičkog propitivanja postupka. Ali oslikati kompoziciju bojama zvuka, to je već malo teže. U stvari, ja uvijek želim biti bolji i smatram da uvijek ima prostora za više. I stoga je moj odnos prema radu, kako aktualnim nastupima, tako i prema snimljenim djelima vrlo odgovoran. Zato nema “štancanja” albuma kao na traci. Snimam tek kad osjetim da je sve priređeno, izrađeno, dorađeno...
Zašto ste čekali dvadeset godina da snimite novi album, na kojem su dvije Beethovenove sonate za klavir te Rahmanjinova sonata za klavir?
- S Rahmanjinovom sonatom broj 2, koju sviram više od polovine života, postigao sam sjajan, kolosalan uspjeh, bez preuveličavanja. Ali nikada - po mojem osjećaju – tu nisam bio do kraja “riba u vodi”. Uvijek sam smatrao da postoji još nešto neizvjesno, nešto što još moram iščitati, nijansa boje koju moram otkriti. Slutio sam što se nalazi iza, ali do toga još nisam bio došao. A možda nisu ni drugi. No drago mi je da sam napokon uspio, za što mi je trebalo više od 30 godina kritičkog stava. Spomenutu sonatu izvodio bih svakih pet godina, no uvijek bih imao taj osjećaj neotkrivenog. A te dvije Beethovenove sonate potpuno su različite od njegovih ostalih djela. Za mene su bile potpuno enigmatične, prepune tajni, do sada neizrečenih poruka koje ta muzika ima u sebi, ne samo u glazbenom već i u instrumentalnom smislu, i žudio sam iščitati ih. Sretan sam što sam uspio.
Znači li to da rijetko snimate jer težite savršenstvu?
-Važno je da je muzika živa. I da je iza izvedbe živa misao. To nije nikakva mrakobjesna, zatamnjena misao, već zdrava i živa želja prodrijeti i otvoriti kompoziciju za druge. To je bio velik posao, ali obavio sam ga. Beethovenove sonate su snimljene prije tri godine u Njemačkoj, a Rahmanjinova lanjskog rujna, u Sonyjevu studiju u austrijskom selu Raidingu, izgrađenom pokraj rodne kuće Franza Liszta.
Koliko vam znači ovaj album?
- Nevjerojatno, ne mogu vam reći koliko je to bilo znakovito kad su mi javili gdje snimamo. Kad smo završili, izišli smo malo protegnuti noge. Između studija i Lisztove kuće je njegova bista. Tu sam, kao i prethodnih dana, zastao. U tom nas je trenutku obasjala zraka sunca. Svi smo to doživjeli kao diskretan pozdrav skladatelja. Najviši vrh na Zemlji je Mount Everest, u pijanizmu tih je vrhova više. Jedan od njih je Rahmanjinova sonata. Kako sam ja Lisztova škola pijanizma, tijekom pauze izišao bih na travnjak, sjeo na klupu i razmišljao kakav je to zanimljiv splet okolnosti. Liszt je, naime, razradio Beethovenovu ideju da šaku treba priljubiti klavijaturi postavljajući prste u kompaktan položaj, kao da u ruci držiš jabuku, a ne raštrkano; kako bi se do kraja iskoristila anatomija ruke, kako se energija ne bi raspršila već ostala koncentrirana na tipke. Inače, poznavao sam jednog od osnivača konglomerata Sony, gospodina Akija Moritu. Još dok sam radio s njemačkom diskografskom kućom Deutsche Grammophon, nagovarao me da prijeđem k njima. I darovao mi pročišćenu kolekciju starih snimki na kojima svira Rahmanjinov. Naime, kupivši CBC, Sony je dobio golemu, bogatu zbirku starih snimki među kojima i Rahmanjinove. Čudnovato kako se stvari slože.
Prije dva mjeseca u velebnoj Elbphilharmonie u Hamburgu, gdje ste potpisivali novi album, prvi put ste zakasnili na pozornicu. Kako se to dogodilo?
- Arhitektonski predivna, ta dvorana simbolizira Hamburg kao što muzej Guggenheim simbolizira baskijski grad Bilbao. Ima fantastičnu garderobu. Luksuzna, s visokim stropom i staklenim zidovima od poda do stropa, s pogledom na kanal i more. I da, zakasnio sam tri minute, što mi se inače nikada ne događa, jer se nisam mogao odvojiti od prizora: stari jedrenjaci s tri jarbola, sa savijenim jedrima i katarkama, i kroz njih gledam zalazak sunca nešto prije osam. Pozvao sam inspicijenticu da mi se pridruži. Zapanjena, rekla mi je da su mnogi umjetnici bili oduševljeni garderobama, ali ovakav prizor ni ona nikada nije vidjela. Bilo je vruće, 30 stupnjeva, i punoća zalaska na toj temperaturi bila je nestvarna.
Jeste li kada pomislili da biste u nekoj drugoj profesiji postigli ovo što ste ostvarili kao pijanist?
- Nisam puno o tome razmišljao. Teško mi je odgovoriti jer u principu to nije bio moj izbor. Kao profesija da, naveden sam na to, sugeriralo mi se, bilo je odabrano za mene jer je uočen moj talent, a pokojni roditelji su se dvoumili je li to klavir ili violina. Godinu dana, dok smo još živjeli u Beogradu, bio sam prisiljen ići na satove violine, koje sam mrzio najviše na svijetu. Plašio sam se tog profesora, neprekidno je pušio i bio mrk, nisam se osjećao opušteno. Imao sam otpor jer sam jednom rukom radio jedno, drugom drugo. Nisam, doduše, ni vježbanje klavira zavolio od prve, ali s njim sam uspio pronaći zajednički jezik koji je prerastao u ljubav.
Duža kosa i repić godinama su bili vaš zaštitni znak. Zašto ste promijenili frizuru i planirate li opet pustiti kosu?
- Na održavanje duge kose gubio sam previše vremena jer imam izrazito gustu, čvrstu kosu. Ljeti sam je prao dva puta dnevno, zimi jednom. I jednog mi je dana to dojadilo. Ošišao sam se na nekoliko milimetara. Potom sam slušao i čitao da sam oćelavio, pa izgubio kosu zbog bolesti... I umirao od smijeha. Ljudi koji imaju enormno gustu, kvalitetnu kosu razumiju što znači održavati higijenu takvog vlasišta. Ovo je puno jednostavnije.
Što biste željeli dobiti 20. listopada, za 61. rođendan?
- To veselje po naredbi i danas me iritira. To je takav datum i sad svi moramo biti radosni, s osmijehom davati i primati darove, biti jako sretni što smo dobili baš to. A što bih volio dobiti... Zapravo, odmalena sam želio pribor i materijal za izradu makete galije. Od pravog drva, s veslima, jer sam vidio takvu maketu koja je na mene djelovala gotovo hipnotički. Silno sam je želio izraditi, ali roditelji su se bojali ozljede, pogotovo ozbiljnije, što bi me omelo u sviranju. I nisu mi dozvolili, premda sam imao fazu kad me modelarstvo jako zanimalo. Neki su izrađivali avione, ja sam želio galiju. Ali, ostala je samo želja.
Posljednjih godina u Zagrebu ste redoviti gost. Što pripremate publici u Lisinskom za koncert zakazan za 16. svibnja 2020.? Hoćete li potpisivati i album?
- Isti program kao u Pragu, znači kompozicije Ravela, Chopina, Bacha i Beethovena. Album je već u prodaji, kao i drugi načini slušanja te snimke preko interneta. Radujem se susretu sa zagrebačkom publikom i vjerujem da će biti vremena i za potpisivanje album.