Na mom predivnom crnom klaviru sviralo se svašta, od vježbanja ljestvica i etida pa do čestih okupljanja obitelji i prijatelja kada bi se uz šlagere i kojekakve pjesme svirale i pjevale arije iz opera i opereta poput Carmen, Grofice Marice do Tijardovićeve Male Floramye i Splitskog akvarela.
Oduvijek u sebi nosim sindrom siromaštva. To se otkriva kroz život u raznim situacijama: obuzme te mala sreća kad nešto jeftino kupiš, teško bacaš stvari koje više ničemu ne služe i ne trebaju ti, prevelike količine skuhane hrane ili ono najgore, kad staneš pred nečim što dugo želiš i kažeš si: "A ne, to je za mene preskupo!" Budući da to zapravo znači - ja to ne zaslužujem - godinama se trudim i učim kako to premostiti. Potječem iz dobre građanske obitelji, doma smo uvijek bili siti (dapače, gajili smo kult fine hrane), dobro obučeni, kupovali knjige, ploče, kazališne pretplate, ali nikad nismo imali auto, vikendicu, skijanja i skupa putovanja.
Moj otac zbog službe u domobranstvu nikad nije dobio posao u svojoj pravničkoj struci pa se snalazio kako je mogao i uvijek radio dva posla, uz osnovni još i onaj honorarni, te je uz moju mamu, štedljivu domaćicu, uspijevao stavljati nešto novca sa strane, prvenstveno za otkup stana. Ali pedesetih godina prošlog stoljeća, prije mog rođenja, ukazala se prilika za kupnju klavira. I to ne bilo kakvog, već prekrasnog crnog polukoncertnog klavira čije noge stoje u čvrstim kristalnim zdjelicama, a kad se otvori, kad mu se podigne onaj veliki crni poklopac, osloni ga se na bijeli štap od slonovače. Cijena je bila "paprena" i moja mama kaže: "Ante, za Boga miloga, pa to je cijena za pola ovog stana!".
Ali Ante se nije dao pokolebati i klavir je stigao i smjestio se u prvu od tri velike povezane sobe kao da je oduvijek bio upravo tu. Naš stan je zaista bio velik i krasan, a s klavirom je postao nekako "gospodski". Bile smo tri sestre i tata je rekao: "Koja dostigne najveće glazbeno obrazovanje - klavir je njezin!" Jedna sestra je izdržala dvije godine u muzičkoj školi, druga je završila nižu muzičku, a ja sam otišla do Akademije i klavir je bio moj! Na mom predivnom crnom klaviru sviralo se svašta, od vježbanja ljestvica i etida pa do čestih okupljanja obitelji i prijatelja kada bi se uz šlagere i kojekakve pjesme svirale i pjevale arije iz opera i opereta poput Carmen, Grofice Marice do Tijardovićeve Male Floramye i Splitskog akvarela. I mama i tata su dobro pjevali, a tata je posebno uživao kad bismo mi, malo muzikalniji, "uhvatili" prateće glasove pa slagali višeglasja dostojna zborskog pjevanja. On bi stajao s čašom vina u ruci i vodio glavnu riječ i u pjesmi i u duhovitim pričama kojima nas je zabavljao.
Kao i većina djece, nisam voljela vježbati klavir. Ni sonatine ni preludiji nisu me toliko zaokupljali kao traženje prstima po klavijaturi melodije neke popularne pjesme. Imala sam deset godina kad sam u glazbenoj knjižari u Gundulićevoj ulici kupovala note za školu i ugledala notnu knjižicu "Zabavne melodije i šansone 64" koju sam "poskrivečki" kupila, donijela doma i naučila svirati i pjevati Arsenov Moderato cantabile: "Rijeka donosi jesen, dugo umire grad, a u nama toliko ljeta, mi smo siročad svijeta..."
Danas mislim da je upravo tada završila moja priča s klasičnom glazbom i nepovratno me odvela u takozvanu zabavnu glazbu. Deset godina poslije, 1974., udajem se i odlazim iz svog roditeljskog stana u kojem ostaje, tada sam mislila da je to samo privremeno, moj divni crni klavir. Za njega još nema mjesta u mom novom životu, ali bit će jer je crni klavir simbol svih mojih odabira, svih mojih čežnji i on je utjeha. Godine prolaze, iz podstanarskog stana selim u jednosobni pa u dvosobni te i dalje nema mjesta za moj klavir. U tom dvosobnom stanu živimo s dvoje djece i štedimo za veći, za tu treću sobu, da ne spavamo u dnevnoj i svakodnevno sklapamo i rasklapamo krevet.
Ali nikako ne uspijevamo uštedjeti dovoljno i tu negdje ja shvatim da i kad odem u veći stan i dobijem tu nesretnu spavaću sobu, to opet neće biti stan u koji bi stao moj veliki crni klavir. I tako donesem jednu od meni najtežih odluka u životu - prodat ću klavir i seliti se u veći stan. Dosta sam se u životu naplakala, ali oproštaj od klavira obilježilo je višednevno i beskrajno plakanje. Ma, naravno da to nije bio samo oproštaj od klavira! To je bila spoznaja o mom sindromu siromaštva, to je bila spoznaja da je spavaća soba došla kad nam više nije ni trebala i konačno da to malo pameti i mudrosti u životu dođe kad ih više ne možeš ni primijeniti ni koristiti!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....