Da se uspjela izboriti s virusom Zapadnog Nila, koji je nažalost prije osam mjeseci uzrokovao kolaps njezinog organizma, naša proslavljena kazališna i filmska glumica Mira Furlan, danas bi slavila svoj 66. rođendan. Proslavila bi ga sigurno uz supruga, redatelja Gorana Gajića i njihovog 22-godišnjeg Marka Lava u Los Angelesu gdje im je skoro trideset godina bio dom. Nažalost, njezinim dečkima je danas sigurno najteže jer utjehe za preranim odlaskom majke i supruge - nema. Preminula je u siječnju ove godine, nakon borbe s virusom Zapadnog Nila.
A publika će ju pamtiti po vrhunskim rolama u filmovima ‘Kiklop‘, ‘U raljama života‘, ‘Za sreću je potrebno troje‘ ‘Otac na službenom putu‘, ‘Lepota poroka‘, ‘Cirkus Columbia‘…, te TV serijama ‘Velo Misto‘, ‘Putovanje u Vučjak‘… U SAD-u je stekla gomilu fanova igrajući u serijama ‘Babylon 5‘ i ‘Izgubljeni‘. Briljirala je i na kazališnoj pozornici ulogama u zagrebačkom HNK-u gdje je od završetka studija bila u angažmanu.
Čitajte i: Nimalo bezazleno: Što je to virus zapadnog Nila, bolest od koje je navodno preminula Mira Furlan?
Od ikone urbanog Zagreba do državnog neprijatelja broj 1.
Nažalost, početkom rata dobila je otkaz jer je odlučila igrati na uglednom beogradskom festivalu BITEF. Tada je na glumicu krenula neviđena medijska hajka, kolege su se od nje ograđivali, a njezin telefonska sekretarica punila se anonimnim prijetnjama. Hrvatska država ušla je s njom u proces oduzimanja stanarskog prava koji je trajao punih 13 godina da bi na kraju glumica izvojevala pobjedu i vratila stan koji je nasljedila od bake. No, sve je to ostavilo gorčinu u duši ove rođene Zagrepčanke o čemu je nekoliko puta javno i govorila. A najbolnije je bilo nakon njezine smrti ponovno čitati javno pismo koje je napisala te 1991. ne shvaćajući kako je od miljenice publike, kazališne zvijezde i ikone urbanog Zagreba, postala državni neprijatelj broj 1.
Čitajte i: Legenda glumišta: U 66. godini napustila nas je Mira Furlan
Čitajte i: ‘Ovo već dugo nije moj svijet, a sad pogotovo‘: Izjave Mire Furlan koje su dizale prašinu
Čitajte i: Dva života Mire Furlan: ‘Ljubav je ključ svega, važnija od love i karijere‘
‘Hvala i svim mojim kolegama u kazalištu s kojima sam igrala Držića, Molierea, Turgenjeva i Shawa, hvala im na njihovoj šutnji, hvala im na tome što nisu pokušali barem razumjeti, ako ne pravdati, moje pismo povodom igranja predstave na Bitefu, pismo u kojem sam pokušala objasniti da je igranje predstave u ovom času za mene obrana naše zajedničke profesije koja ne smije i ne može sebe staviti u službu ni jedne političke ili nacionalne ideje, koja se ne može i ne smije sputavati političkim ili nacionalnim okvirima, jer se to naprosto protivi njenoj prirodi, koja mora, i u najgorim trenucima upsotavljati mostove i veze, kojoj je strana svaka nacionalna međa, koja je, u samoj svojoj biti, profesija koja ne pozna i ne priznaje granice. Znam da se u ovom času sve te priče o kozmopolitizmu umjetnosti čine deplasiranima. Znam da se čini neumjesnim zaklinjati se u pacifizam, opću ljubav i bratstvo svih ljudi, dok ginu ljudi, ginu djeca, mladići se vraćaju kući zauvijek osakaćeni. Kako da kažem bilo što što neće zvučati kao deplasirana glupost u trenutku kad se, iz apsolutno neshvatljivih razloga, prijeti Dubrovniku u kojem sam igrala svoju najdražu predstavu, "Gloriju"? Pa ipak, ja ne znam drugačije misliti. Ne mogu u svojoj glavi pristati na rat kao jedino rješenje, ne mogu se natjerati da mrzim, ne mogu vjerovati da će oružje, ubijanje, osveta, mržnja, da će gomilanje zla bilo što ikada moći riješiti. Ne znači li svako pojedinačno intimno pristajanje na rat i zapravo i suučestvovanje u tome zločinu, prihvaćanje makar i najmanjeg dijela krivice za taj rat, odgovornosti za nj?‘, samo je dio onoga što je poručila onima koji tada za njezine riječi i stavove nisu imali sluha.
Tu bol nosila je do kraja života iako se često vraćala u Hrvatsku. Prvenstveno na poziv kolege Rade Šerbedžije i njegove supruge Lenke Udovički koji su je 2002. pozvali da glumi u njihovom Teatru Ulysses na Brijunima te redatelja Olivera Frljića, koji ju je kao intendant riječkog HNK-a pozvao da 2016. igra u predstavi ‘Kasandra‘ te je postala prvakinjom tamošnje drame.
Mira Furlan voljela je glazbu, odlično je pjevala- snimila je album Mira Furlan i Orkestar Davora Slamniga, vježbala je jogu, obožavala je svoje mačke, voljela je puno čitati i pisati… Puno toga ostati će iz ove glumačke dive, a njezinu gorku sudbinu koju joj je odredila ideološka nesnošljivost treba pamtiti i na nju upozoravati. Jer i danas živimo u društvu koje je sklono osuđivati na temelju vjere, nacije, boje kože ili intimnih opredjeljenja.
