Poznato lice iz showa 'Tri, dva, jedan, kuhaj', urednica magazina i portala Mrvica i velika gurmanka Željka Klemenčić (40) nakon dvije i pol godine vraća se na male ekrane. Upravo u tom razdoblju kad se ona vratila u studio, njezin sin Pero krenuo je u vrtić. U obitelji gdje se cijeni dobra hrana i ljubi priroda odnedavno je sve drugačije - a poznato TV lice ima i još jedan projekt koji će razveseliti roditelje koje muku muče s jelovnikom svoje djece. Naime, uskoro će, izaći kuharica "Sretno dijete koje jede sve", a misija je ove uporne Slavonke promijeniti loše navike djece diljem Hrvatske.
Je li bio šok doći na snimanje i biti satima na setu - ipak ste se privikli na drugačiji ritam?
- Prelazak s ritma dvoipolgodišnjeg stay at home majčinstva protkanog freelancerskim poslovima na angažman u studiju bila mi je velika promjena, ali i sasvim dobrodošla. Zaželjela sam se ozbiljnije raditi, pa mi je i ovo snimanje došlo u pravom trenutku.
.jpg)
Trio Fantastikus je ponovno na malim ekranima, kakav je osjećaj opet biti okružen odraslim ljudima?
- Trebalo mi je malo prilagodbe (haha). Sve mi je bilo čudno - i biti odvojena od djeteta, i imati frizuru i šminku, i opet biti pred kamerom. Ali zaista mi je pomoglo to što sam se vratila među uhodanu ekipu s kojom se dobro razumijem i volim.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
Tko brine za sina dok ste na snimanju? Postoji li cijela logistika?
- Sin je isti dan krenuo u vrtić kad sam je počela snimati. Takav je bio plan i prije nego što sam znala da ću snimati. Nikome od nas ta prilagodba nije bila najlakši period u životu, ali odradili smo to junački. Naravno da je potrebna logistika tu – one dane kada ja snimam, muž odvodi i skuplja dijete iz vrtića, a sve potrebne rupe popunjava moja mama.
Vrlo lijepo ste si organizirali život u posljednje dvije godine, sa sinom ste bili doma, je li to težak put ili privilegija?
- Da, produljeno ostajanje s djetetom - to je ujedno i privilegija i teži put. To je bila moja želja i čvrsta odluka, odabir prioriteta. I jako sam sretna što smo imali to vrijeme, to je nenadoknadivo.
Organizirate radionice, kakav je odaziv? Jesmo li inertni ili su roditelji stvarno došli do toga da se trebaju više informirati?
- Organizirala sam radionice na temu prehrane male djece, pod imenom "Sretno dijete koje jede sve", a sada pod istim imenom završavam i malu kuharicu, a kad ona bude otisnuta, onda će i radionice opet krenuti. Pokazalo se da je tako nešto potrebno mnogim mamama – onima koje žele zdrave navike razvijati od samog početka, ili mamama nejedača i izbirljivaca, ili onima kojima jednostavno nedostaje ideja oko raznolike dječje prehrane. Ja smatram da dobra prehrana djeteta treba biti vrlo visoko na listi roditeljskih prioriteta, jer ako nije tako, nećeš ustrajati. Puno je lakše i jeftinije dati djetetu neku kupovnu grickalicu ili nešto iz pekare. Roditelji bi trebali znati da je broj djece s prekomjernom tjelesnom težinom u Hrvatskoj sada već alarmantan (oko 35%!), da to ima veze s onim što djeca jedu, kao i sa sjedenjem pred ekranima od jasličke dobi. Odgajati djecu drugačije traži vremena i truda, traži da ne budete na poslu 12 sati dnevno, a djeca prepuštena televiziji i pekari. Odnos roditelja prema prehrani djeteta uvijek je dobar lakmus cijelog roditeljskog svjetonazora – ta mi je tema vrlo interesantna.
Puno ste toga radili, koje vam je najljepše sjećanje u poslovnim izazovima?
- Kao svoj primarni poziv i dalje vidim pisanje – sve ostalo je nekako slučajno došlo po putu, ali uvijek je ostalo vezano uz tu moju primarnu potrebu za artikuliranjem ideja. Sretna sam što sam, otkad sam prije sedam godina prešla u slobodnjake, radila toliko zanimljivih stvari – pisala, uređivala magazin i kuharice, snimala na telki, stilizirala hranu, organizirala radionice, kuhala s klincima, itd… Zapravo, mogla bih reći da nemam posla iza sebe na koji imam loše sjećanje. Baš me prate lijepi projekti. Ali mislim da to ima veze s tim što ja uvijek idem kamo želim ići.
_1.jpg)
Je li Pero svoj? Kakav je s prirodom i životinjama?
- Pero je apsolutno svoj, kao i svako nesputano dijete. Živi u prirodi, 365 dana u godini vrijeme provodi vani. Kopao je po zemlji i lišću dok još nije znao hodati, bere i jede divlje kupine, poljubi drvo kad se na njega popne, prstićima pokazuje kako se ujutro polako otvaraju pupovi cvjetova… Skuplja puževe i bube, prvog je krpelja skupio s 13 mjeseci dok smo brali smrčke. Učimo ga da nema loših dana ni lošeg vremena, samo loša oprema. Jedemo vani i po kiši i po zvizdanu, tako bježimo od monotonije.
Kako provodite vikende?
- Vikendi su nam samo prilika da budemo svi zajedno – ja se volim maknuti od kuće i ići na izlete jer me ubija rutina. Ali nekad nam treba i da cijeli dan budemo kod kuće – onda nakuhavamo i družimo se s prijateljima.
Imate li zajedničkih točaka u hrani - volite li slične stvari jesti?
- Hranimo se raznoliko i nema hrane koju ne volimo. Ne kompliciramo puno, ali trudimo se da je od pravih namirnica. Dijete je sada u nekoj toddlerskoj izbirljivoj fazi, sve mu je zanimljivije nego sjediti za stolom, pa se prilagođavamo i tome. Zapravo, jede dosta slično onome kako sam ja jela kad sam bila mala – voli meso i voće, voli snažnije okuse, bolje će pojesti ako je masno i slano (u granicama normale za dijete, naravno). Nije baš od povrtnih lešada. Mislim da se treba malo ostarjeti da to naučiš voljeti.