Splitska glumica godinama je živjela u Portugalu, a posebno se sjeća svog prvog ljetovanja u Lisabonu i kupanja u hladnom i valovitom oceanu iz kojeg je izašla kao da je preživjela brodolom. Pročitajte ljetni dnevnik Marine Fernandez u kojoj se prisjetila danas omiljene anegdote.
Otisnula sam se u svijet s devetnaest godina, a do tada sam poznavala samo ljepotu i raskoš naše Jadranske obale. Nije tajna da sam očarana Portugalom, zemljom u kojoj sam godinama živjela, koji je moja druga domovina i koji mi je donio bezbroj trenutaka za pamćenje. A posebno pamtim moje prvo ljeto u toj divnoj zemlji – osobito jedan dan koji ću sigurno prepričavati i svojim unucima.
S grupom prijatelja iz Lisabona, preko mosta 25 de Abril, zaputila sam se na plažu s druge strane rijeke Tejo, koja se kod grada ulijeva u Atlantik. Tamo se nalazi čuvena pješčana plaža Costa da Caparica, koja se proteže kilometrima, ali je podijeljena na nekoliko manjih plaža sa zasebnim prolazima. Tog dana odlučili smo uživati na mondenoj plaži Praia da Rainha, koja je ujedno i modna pista nabildanih muškaraca i oskudnih bikinija.
Kilometri sitnog pijeska, kojeg se ne možete riješiti danima, i pogled koji puca na predivno, plavo, divlje prostranstvo oceana. Veličanstven, ali pomalo zastrašujući prizor. Ipak, uz svoje portugalske prijatelje, koji taj divlji Atlantik dobro poznaju, osjećala sam se sigurno. Rekli su mi da nakon kratkog plićaka dolazi linija u kojoj se lome valovi – i da je važno ili pričekati pravi trenutak ili nekako prijeći tu liniju i uloviti val koji će vas vratiti natrag na obalu.
I tako sam se ja, u svom novom bikiniju, samouvjereno, elegantnim, manekenskim korakom zaputila u to divlje plavetnilo. Ali čim sam zagazila u ocean noge su mi se toliko zaledile da sam se skoro srušila jer temperatura mora bila je oko 18 stupnjeva, a vani preko 34. No nisam se dala pokolebati jer je cijelo društvo gledalo u mene, pa sam hrabro nastavila prema dubini, potpuno zaboravivši upute o valovima.
U jednom trenutku čujem prijateljicu kako viče: “Cuidado com a onda!” (pazi na valove), ali bilo je prekasno. U sekundi sam bila uvučena u morsku centrifugu koja me toliko izvrtila da sam udarila glavom u dno, skoro izgubila bikini, i u jednom trenu nisam bila sigurna hoću li se uopće živa izvući iz tog vrtloga. Moja panika cijeloj situaciji dodala je i komičan ton, pa kad sam se jedva uspjela osoviti na noge, s glave mi se cijedio pijesak i mulj, bikini sam jedva vratila na sebe, a ja – onako osramoćena, ali s ponosom – samo sam si rekla: sada istim elegantnim korakom kojim si ulazila, natrag na plažu do ručnika.
Uglavnom, izgledala sam kao da sam preživjela brodolom. Društvo mi se, naravno, smijalo, kao i mnogi koji nisu bili dio našeg kruga. Tada sam odlučila da će moje sljedeće druženje s oceanom malo pričekati pa sam neko vrijema u pogledu na Atlantik uživala s terase nekog obližnjeg restorana – s školjkama na tanjuru i ohlađenim pićem u ruci.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....