Glumac i humanitarac Marko Cindrić odlučio je ljubav i podršku koju je godinama primao vratiti zajednici pokretom – i to doslovno. Njegov najpoznatiji projekt, “Mosa bavlju”, ultramaraton od Zagreba do Siska, rezultat je njegove želje da vrati ljubav zajednici, a za volontiranje kaže kako je važno jer tako možemo spoznati ono što zaista jesmo.
"Niz događaja potaknuo me da pokrenem prvi veliki humanitarni projekt "Mosa bavlju", moje trčanje od Zagreba do Siska. To se godinama ‘kuhal‘o u mom tijelu. Moje prijateljice su još prije 20 godina otvorile Facebook grupu "Svi smo mi Marko" preko koje su se prodavale majice s mojim logom i fora dizajnom koji je osmislila moja tadašnja djevojka, danas supruga. To su kupovali ljudi diljem Balkana, ljudi koji me nisu poznavali, i to mi je ostalo u pamćenju kao nevjerojatan čin ljubavi i nečeg većeg pa sam želio tu ljubav vratiti natrag", govori nam Marko Cindrić o svojem najpoznatijem humanitarnom projektu.
"Početna ideja bila je da 2022. godine nosim križ po šetnici sv. Antuna Padovanskog u Šibeniku, ali do toga na kraju nije došlo. Kad se moj prijatelj fra Ivan Bradarić iz Šibenika preselio u Sisak, došao sam na ideju da trčim iz Zagreba do njega. Na to me potaknuo i moj prijatelj koji mi je otkrio kako on trči između mostova na Savi, ali sporim ritmom te mi predložio da probam. Tada sam se zaljubio u sporije trčanje te potaknut time odlučio pokrenuti akciju i odtrčati ultramaraton od Zagreba do Siska", objašnjava glumac koje je u pripremama pomogao Dragan Janković, trener ultramaratonske reprezentacije.
"Mislio sam da će to biti aganica, ali sam se prevario. Bila je potrebna žestoka fizička priprema u kojoj mi je Dragan bio glavna podrška. I danas sam član Atletskog kluba Sljeme koji on vodi. Nakon priprem, registrirao sam humanitarnu akciju i odlučio za koga ću trčati - za udrugu Kolibrići, udrugu Kas iz Siska i pučku kuhinju na Svetom Duhu", prisjeća se dodajući kako mu je teško izdvojiti najdražu akciju, ali da mu je ta u posebnom sjećanju jer je ušao u nešto nepoznato te je u tome dobio nevjerojatnu podršku sa svih strana.
"Podržali su me fantastični ljudi, kao što su trkači i trkačice koji su išli samnom do Siska. Cijeli taj pothvat snimio je Anđelo Jurkas i uskoro o svemu treba izaći i film. Posebno pamtim trenutak u Sisku kada su me dočekali Kolibrići s roditeljima, zvonjenje crkvenih zvona... Baš je bila posebna atmosfera", otkrio je Marko koji priznaje kako nikada ne istražuje kome bi mogao posvetiti akciju, već se ideje same pojave u pravom trenutku.
"Ovakav humanitarni rad iziskuje veliku žrtvu. Prvenstveno zbog fizičkog aspekta trčanja. Meni je to fizičko davanje samog sebe do krajnjih granica jako bitno, kako bih ljudima pokazao da je moguće. Ako mogu ja s 41 godinom iz Zagreba trčati ultramaratone, koje do prije tri godine nisam trčao, to je poruka da je moguće napraviti fascinantne stvari ako se skupi zajednica ljudi koji osjete tu energiju", govori nam glumac te dodaje kako bi iduće godine, ako će imati snage, pomoći udruzi Savao da se prikupi novac ili da se kupi neko zemljište ili objekt za rehabilitaciju beskućnika.
"Opet ćemo ići od Zagreba do Siska. I volio bih da to bude kruna te priče. Možda će to biti posljednji put da idemo prema Sisku, ali nikad ne reci nikad", zaključuje Marko te dodaje da je važno volontirati kako bismo osjetili ono što zaista jesmo.
"Kad netko daje sebe bez očekivanja, ikakvih želja i namjera, kad netko da sebe i osjeti ono što uistinu jest, da spozna barem mali dio ljubavi i shvati da nije sve u konzumerizmu - to je najbolji dio volontiranja."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....