Svijet se drastično mijenja, a to za sobom povlači nove brige i probleme. Kako ih prepoznati, osvijestiti i najvažnije, kako ih pobijediti?
Skloni smo izbjegavati razgovor o osjećajima za koje mislimo da su teški, neugodni, pa i bolni. Vjerujemo da će, gurnemo li ih ‘ispod tepiha‘, nekim čudom nestati. Nadamo se da će naša želja praviti se da neugodne emocije ne postoje, da ih nema - postati stvarnost. Naravno, poricanje nije dobar alat za rješavanje problema. Treba se uhvatiti u koštac s onime što nas najviše razdire, sagledati problem s neugodnim osjećajima bez zadrške. Savjet je to američkih spisateljica Lizz Fosselin i Mollie West Duffy, autorica knjige "Teški osjećaji" koju je nedavno objavila izdavačka kuća Stilus.
Prihvaćanjem situacije da "takvi" osjećaji postoje i da su naši, počet ćemo vraćati kontrolu nad sobom i započeti proces zalječenja. Za početak, evo o kojim se teškim osjećajima radi: neizvjesnost, uspoređivanje, ljutnja, izgaranje, perfekcionizam, beznađe, žaljenje. Zašto baš oni? Zato što su autorice knjige stručnjakinje za komunikaciju, podučavanje vodstva, organizaciju i ljudske resurse u brutalnom, korporativnom svijetu. Razgovarajući s kolegama i kasnije, psiholozima, terapeutima te znanstvenicima došle su do zaključka da se većina sugovornika najteže nose baš sa spomenutim osjećajima.
Kako si pomoći?
Prvi korak je među sedam nevolja (neizvjesnost, uspoređivanje, ljutnja, izgaranje, perfekcionizam, beznađe, žaljenje), pronaći svoju ili svoje. Pritom znajte da samo dvije vrste ljudi ne osjećaju teške emocije, psihopati i mrtvi.
Krenimo od neizvjesnosti. Prošli smo kroz pandemiju, suočeni smo s gospodarskom recesijom te s nuklearnom kataklizmom zbog eskalacije rata u Ukrajini. Neizvjesnost je sveprisutna. Psiholozi koji proučavaju stres odredili su tri primarna čimbenika zbog kojih se po pitanju neizvjesnosti, osjećamo loše: manjak kontrole, nepredvidivost i vjerovanje da će se stvari dodatno pogoršati.
Što poduzeti? Uvedite rutine, neko vrijeme ih se čvrsto držite i onda namjerno odustanite od svega. Da li je svijet u tom trenu propao? Nije. Jeste li preživjeli? Jeste. Nosite li se bolje s neizvjesnošću? Odgovor bi trebalo glasiti:"Pomalo". Okej, ponavljajte postupak dok ne naučite prihvaćati da je neizvjesnost dio života.
Na redu je uspoređivanje. Neumoljivo uspoređivanje s drugima može nas učiniti ogorčenim, tjeskobnim i impulzivnim. Ljudima je, kažu, urođeno uspoređivati se s drugima. S druge strane, katkad baš zato postajemo jalni, a to u nama kasnije budi osjećaj posramljenosti.
Što poduzeti? Zapitajte se: "Što imaju drugi, a zbog čega se ja osjećam manje vrijednom? Koju bih prazninu ispunila onime što drugi imaju? Želim li to doista?"
Ako je odgovor potvrdan posebno na posljednje pitanje, neka ono postane okidač za realizaciju. Definirajte ciljeve, poradite na sebi, energiju koju bi uzalud trošili na jal iskoristite kao ‘push‘ i krenite naprijed.
Kako se nositi s ljutnjom? Smatra se da se (blago do umjereno) ljutimo nekoliko puta tjedno. Taj osjećaj ne treba potiskivati već kanalizirati. Prepoznajte okidače ljutnje. Najčešći su: osjećaj da sve žrtva nepravde, tjeskoba, prekidanje usred rečenice, kad netko bez vaše privole čini ono što negativno utječe na vas.
Što poduzeti?: Uvježbajte izražavanje ljutnje na načine zbog kojih ćete se osjećati bolje. Komunicirajte svoju ljutnju. Pojasnite (bez scena i povišenih tonova) što vas ljuti, kako se zbog toga osjećate? Razmislite projicirate li svoju ljutnju na druge? Gledajte na ljutnju kao na neuspjeli pokušaj artikuliranja onoga što želite, a to (još) nemate. Poradite na jasnom definiranju problema i preoblikujte ljutnju u pozitivnu promjenu u sebi.
Svi smo makar izgarali na poslu. Najčešće se to svodi na scenarij: stalno radimo, hvata nas panika zbog kojekakvih poslovnih okolnosti, pokušavamo napraviti stanku no panika nas tjera da i dalje stalno radimo. I evo problema.
Što poduzeti?: Prisilite se usporiti. Nemojte paliti računalo iza 18 sati. Pokušajte raditi na nečemu i onda, kada je kraj radnog vremena, jednostavno otiđite. Kući, u grad, na susret s prijateljima, činite bilo što bi vas moglo podsjetiti da osim posla postoji cijeli svemir mogućnosti koje vas vesele. Sutradan ćete se sretni vratiti na posao i biti učinkovitiji unutar značajno manjeg broja radnih sati.
Jednom je Maria Shriver rekla da se zbog perfekcionizma ne osjećamo savršeno nego nedostatno. U posljednjih se trideset godina poriv za savršenstvom (najviše u SAD-u, Europi i tehnološki naprednom dijelu Azije) povećao za gotovo trideset posto. Što još reći? Mislite li da potreba za savršenstvom povećava vašu produktivnost, ljuto se varate: u pozadini svega je strah od podbačaja i profesionalnih pogrešaka. Nemojmo gubiti vrijeme na objašnjavanje zašto to nema smisla.
Što poduzeti? Pohvalite sebe svaki put kad napravite nešto dobro. Kod perfekcionista takvih prilika definitivno ne manjka. A kad pogriješite, shvatite to kao priliku za učenjem. Nema potrebe za hara-kirijem, ritualnim samokažnjavanjem samuraja. Udahnite, izdahnite, pogledajte oko sebe i uvjerite se da se nije dogodila katastrofa svjetskih razmjera. Idemo dalje, život čine i pogreške.
Beznađe je vjerojatno najteža od teških emocija. Nitko nije imun, često za sobom povlači suicidalne misli. To je osjećaj da se nalazite pritisnuti teretom veličine Mount Everesta koji samo što vas nije sasvim zdrobio. Činite sve samo da ta jeziva bol prestane, pa i nezamislivo.To je strašno, mračno, riječima neopisivo mjesto i zahtijeva profesionalnu pomoć.
Što poduzeti? Osjetite li da se nalazite u situaciji koja je majka svih horora, zatražite pomoć liječnika. Nema drugog načina. Istina, Jean- Paul Sartre rekao je da život počinje s druge strane beznađa, ali do te strane treba preživjeti.
Žaljenje je zeznuta emocija. Označava sve što smo, možda, trebali učiniti, naše pogrešne odluke, skretanja koja nismo trebali napraviti, riječi koje nismo trebale prevaliti preko usana. O tom teškom osjećaju ispisani su romani, ispjevane pjesme, snimljeni filmovi, pa nećemo duljiti. Otpustite, neka ode, ispari, nestane. Strašan je to teret koji nikome ne treba.
Što poduzeti? Definirajte vrstu žaljenja. U poslu su to obično situacije u kojima ste sabotirali promaknuće, nešto odbili, prihvatili oni što možda nije trebalo... Za početak, ožalite ono što se trebalo dogoditi, a nije. Solo ili s frendicama, mužem, ljubavnikom, nije bitno. Posvetite žaljenju party! Naravno, učite iz pogrešaka kako donijeli bolje odluke u životu. Taj teški osjećaj s vremenom će popustiti. Ne budite prestrogi prema sebi jer naposljetku, svi griješimo.