Donosimo upute iz priručnika američke psihoterapeutkinje Whitney Goodman koja otkriva kako prepoznati i odbaciti laži i floskule o sreći i zdravo se nositi s teškim emocijama?
Kad vam se dogodi katastrofa na osobnom, poslovnom ili zdravstvenom planu, prirodno je potražiti utjehu. Ljudski je poželjeti da niste sami u trenutku raskida s partnerom, nakon loše vijesti po pitanju zdravlja, financija, svađe s bližnjima. Ranjivi ste, plače vam se, obuzima vas panika: potrebna vam je osoba koja će vas saslušati. Na žalost, velika je šansa da ćete umjesto podrške kakvoj se nadate, čuti sljedeće: "Gledaj na to s pozitivne strane". Često se može čuti rečenica: "Misliš li pozitivno, mogla bi iz ovog iskustva puno naučiti". Ako ni to ne upali, vjerojatno ćete od svog "tješitelja" čuti najveću od svih floskula:"Samo budi pozitivna, sve će se samo posložiti".
To je laž jer se ništa ne "slaže" samo od sebe. Svi znamo da su to laži. Laži koje guše, tjeraju nas još dublje u jad i s pravom ispunjavaju ljutnjom, kaže američka psihoterapeutkinja Whitney Goodman u svom bestselleru "Toksična pozitivnost". Popularno-znanstvena knjiga koju je nedavno objavila izdavačka kuća "Stilus", pojašnjava zašto pozitivnost postaje toksična i razotkriva koliko je štetna po naše mentalno i tjelesno zdravlje. Spaja znanstvena istraživanja i konkretna iskustva autorice s pacijentima, otkriva zašto su sreća i pozitivnost postali naš cilj i obaveza.
"Na svakom koraku govore nam da moramo biti zahvalni ili pozitivniji. Ako vam nešto u životu pođe po zlu, to je zato što ste bili ‘pesimistični‘ ili se ‘niste dovoljno trudili‘. Zapanjuje me na koliko se načina toksična pozitivnost utkala u sve aspekte naših života. Vidimo je u radnoj sredini, svojim domovima, međuljudskim odnosima…Nadam se da će vas ova knjiga potaknuti na preispitivanje načina na koje potiskujete emocije i potrebe u ime sveprisutne, nametnute sreće", kaže autorica.
Pritom treba znati da većina toksičnih "tješitelja" iskreno vjeruje kako vam pomažu. Najčešće nisu svjesni štete koju čine. Negdje su pročitali ili čuli "da se to tako radi", pa to tako rade. Prije nego što pojasnimo kako treba razgovarati i pravilno slušati, definirajmo što je prava, a što toksična pozitivnost.
Zdrava pozitivnost prihvaća realno stanje stvari. Potiče na iskazivanje nagomilanih osjećaja kakvi god bili te dijeljenje svog iskustva. Cij joj je procesuirati izazovnu situaciju na zdrav način. Nakon toga na red stiže potreba za djelovanjem. Počinjete vjerovati u svoje sposobnosti da tešku situaciju učinite boljom i izvučete se iz problema. Toksična pozitivnost negira svaku emociju osim mantre "sve će biti dobro", tjera nas da bol, strah, neizvjesnost, tugu potiskujemo jer "nisu cool" iako su i one dio života. Prisiljava nas glumiti da smo sjajno kad se osjećamo užasno premda je to najgore što si možemo napraviti.
Autorica navodi popis najčešćih toksično-pozitivnih izjava koje ne bi trebali reći dragim osobama ili bilo kome u teškoj situaciji. Ako ste vi taj kojeg toksično tješe, svakako reagirajte kad ovo čujete. Dajte ljudima na znanje da vam ne pomažu. Ne morate podnositi toksičnu pozitivnost osjećajući se još gore kako bi zadovoljili tuđa očekivanja i upitne društvene norme.
"Život ti nikad neće dati više nego što možeš podnijeti"
Zašto je to toksično? Loše stvari se jednostavno događaju. Tu nema pravila. Događaju se svima. Kad to govorimo prijatelju u nevolji, impliciramo da je njegova teška situacija test ili svojevrsna "kiša" nakon koje obavezno dolazi sunce. To je laž. Čekat će "sunce" koje možda neće doći jer se nije suočio s problemom, obradio ga i djelovao kako bi pomogao sebi.
"Bit ćeš ti dobro"
Reći nekome tko je u stanju panike ili šoka da će biti dobro, nije uvjerljivo ni utješno. Pogotovo ne osobama koje su doznale da imaju tešku bolest i to dijele s vama. Ne znate hoće li sve biti dobro. Nitko to ne zna. Treba ih saslušati, dati im na znanje da ste tu zbog njih i uz njih. Zagrljaj ili stisak ruke katkad više znače nego sve riječi svijeta.
"Ne plači!"
Plakanje je korisno, normalno i dopušteno. Reći nekome da ne plače isto je kao da mu velite da potisne buru emocija jer je vama neugodno i ne znate što biste rekli ili napravili. Dodajte mu papirnate maramice. Ako ste bliski, pažljivo mu stavite ruku na rame. Neka isplače svu tugu dok ste s njim. Nikoga se ne ostavlja samog kada plače.
"Samo se nasmiješi".
Tim riječima nanosite bol osobi u teškoj situaciji. Prisiljavanje nekog da glumi sreću u trenutku kad mu je teško, suptilan je oblik tlačenja.
"Imaš toliko toga na čemu možeš biti zahvalna".
Ljudski je u isto vrijeme biti uzrujan i svjestan svega zbog čega treba biti zahvalni. Ovakav komentar ostavlja dojam da tu osobu ušutkavamo i posramljujemo. Pustite ju neka se izjada. To je najmanje što možete učiniti.
"Vrijeme liječi sve rane".
To je laž. Vrijeme ne liječi sve rane. Radije koji put nazovite prijatelja ako je izgubio nekog bliskog i provjerite kako je. Ne mislimo na online chat, već na razgovor kojim ćete mu pomoći da se tih desetak minuta osjeća bolje. Odlazak na kavu? Sjajno!
"Samo budi pozitivna".
Da je to tako lako, svi bismo to činili. To pojednostavljuje vrlo težak i složen emocionalni proces, osobito kad se suočavamo s ozbiljnim izazovima mentalnog zdravlja, kaže autorica.
"Barem nije …"
Koliko ste puta to čuli? Svaka izjava koje počinje s "barem nije" smatra se nekom vrstom umanjivanja. Patnja je patnja. Nemojte je uspoređivati, svakome je njegova najteža.
"Moglo je biti i gore"
Istina. Ali moglo je biti i bolje. Ova izjava umanjuje ono što je osoba doživjela i poručuje joj da njezina patnja nije opravdana jer nije najgora, smatra Whitney Goodman.
"Sve se događa s razlogom"
Ovakva izjava štetna je nakon traumatičnog događaja ili gubitka. Neke stvari se ne događaju s razlogom ili on nije očit. Biste li to rekli nekome tko je bio napadnut, izgubio blisku osobu ili mu je dijagnosticiran rak?
"Nikad ne odustaj"
U nekim situacijama odustajanje je nužno. To nije uvijek znak da je ta osoba slaba već je dovoljno snažna shvatiti kad je nužno od nečeg dignuti ruke.
Kako treba konstruktivno tješiti? Ponajprije, osoba u teškoj situaciji trebala bi moći osjetiti da vam je (iskreno) stalo. Odvojite vrijeme za nju. Pustite ju da priča. Evo natuknica koje bi vam, u procesu koji Whitney Goodman naziva emotivna trijaža, mogle pomoći. Inače se koristi u situacijama kada želimo izgladiti sukob ili svađu, no pomoći će i prilikom razgovora s osobom u teškoj situaciji.
Najprije treba shvatiti perspektivu te osobe. Pomoći će kažete li joj: "Čujem te i želim te bolje razumjeti". Ili ovo:"Ima smisla da se osjećaš …" Svakome će biti drago čuti kad mu, nakon bolne ispovijesti, kažete: "Cijenim što si to podijelila sa mnom".
Sljedeći korak je pokušati razumjeti. Nekada to nije jednostavno. Pitajte što ju je dovelo u tu situaciju (osim smrtnog slučaja, teške bolesti ili napada)? Kako novonastalo stanje utječe na nju?
I na kraju, pokušajte pomoći tako da je to (fizički, mentalno i financijski) sigurno po vas. Budite uz nju koliko možete. Onima koji pate pomaže osjećaj da su nekome važani, makar nakratko. Oprezno ispitajte želi ta osoba li čuti vaše viđenje njene situacije. Ne namećite se osjetite li da za to nije spremna.
Najvažnije je potruditi se saslušati bez upadica o vlastitim sličnim iskustvima (to može biti jako teško). Pomislite na to da bi vaša darovana pola sata bez toksične pozitivnosti, drugome moglo značiti cijeli svijet. Što ste sposobniji slušati i razumjeti tuđe potrebe, veći su izgledi na toj osobi pomognete na način koji je za nju najkorisniji.