Osječki glumac o obiteljskom putovanju: "Ljubaznije taksiste i konobare nisam u životu susreo"

Svake godine planiramo dva putovanja, neka nam se ostvare, neka ne, ali volimo planirati, maštati. Neki planovi otpadnu zbog financija, neki zbog termina. Supruga i ja natječemo se svake godine tko će više uštedjeti i kad skupimo novac za smještaj i put, odmah sve bukiramo. Kćeri vole putovati i otkrivati nove sredine i to nam je blagoslov. Sav novac koji zaradimo od snimanja trošimo na putovanja, sav. Španjolska nam se nekako nametnula sama po sebi, nama nikada nije dovoljno mora i sunca, a nismo imali dovoljno slobodnih dana za neku udaljeniju destinaciju pa smo se odlučili za Barcelonu. To je grad koji ima sve što tražimo: kulturne znamenitosti, 'najvećeg' arhitekta na svijetu, bogatu gastronomiju, sunce i more, a i nikada prije tamo nismo bili. Sve se poklopilo, čak smo se i uspjeli okupati u Sredozemnom moru, koje je još i više nego toplo.

Putovanja uvijek planiramo zajedno, zvuči kao floskula, ali je tako. Svaki put se pripremimo i kada smo se odlučili za Barcelonu, pogledali smo sve dokumentarce koje smo našli na internetu i streaming platformama. Danima smo ih gledali i vraćali se da nas nešto ne iznenadi. Proučili smo sve o Gaudiju, Picassu, Daliju, Miróu, gastronomiji, glazbi, kulturi... Naravno da većinu 'tereta' odradimo supruga i ja, ali i djeca vole sudjelovati, još su mlade i radoznale. O hotelima i lokacijama informirali smo se tjednima. Tražili smo povoljan smještaj, najbliži atrakcijama koje želimo posjetiti i našli smo mali hotel u samom centru Barcelone, Petit Palace Museum Hotel. Divan i topao. Uvijek idemo u hotele, zbog djevojčica. Njih dvije obožavaju doručkovati u hotelu, to im je najveća radost.

Dodatna prtljaga

Na putu smo bili pet dana, dakle imali smo četiri noćenja. S obzirom na to da smo letjeli jeftinom aviokompanijom i izravno, prtljaga je bila limitirana. No to nas nije spriječilo da dodatno platimo veliku prtljagu od 23 kilograma. Protivio sam se tome, ali popustio sam. U manjini sam, one su tri, a ja sam! Kad god idemo s kćerima, a idemo uvijek, znamo da male torbe nisu dovoljne, jer uvijek se brinemo hoće li im biti hladno, vruće, hoće li proliti nešto po sebi, uflekati se, pa sve nosimo duplo. Uvijek biramo udobnu obuću jer volimo šetati ulicama gradova koje posjećujemo, a ne voziti se podzemnom željeznicom ili autobusima. U ulicama se krije sva čar gradova, od malih dućana i kafića do temperamenta stanovnika.

Kada je kapetan aviona najavio slijetanje, nismo mogli ni sanjati što nas čeka ispod oblaka. Gledate dokumentarce i videa, mislite da vas ne može iznenaditi, ali uživo je još božanstvenija. Čim se mogla nazrijeti ispod oblaka, vidjela se prekrasna grdosija obasjana suncem, koja leži na prekrasnoj obali Sredozemnog mora, a u sredini blješti najljepša bazilika na svijetu – Sagrada Familia. Čudo arhitekture osmišljeno u glavi najvećeg arhitekta na svijetu. Za mene je Antoni Gaudí najveći, možda se mnogi neće složiti, ali da je u top tri ikada to će reći osamdeset posto populacije. Čovjek je bio ispred svog vremena, mada i to zvuči kao floskula, ali osoba koja kaže da se umjetničko djelo, parafraziram, gradi stoljećima jer ono ne može biti samo njegovo i da svaka generacija treba utkati svoj duh i rad u to monumentalno djelo, čineći ga tako zajedničkim nasljeđem cijelog čovječanstva, a ne projektom podređenim egu jednog autora, je genije. Takvih je malo.

Uživali smo šetati ulicama, vidjeti prekrasne balkone i fasade od kojih nijedna nije ružna. Nevjerojatne su te zgrade, čini se kao da se stanari natječu čija će biti ljepša, a balkon imati uređenije cvijeće. Svaki stanar zgrade ima istu tendu kao njegov susjed, isto cvijeće zasađeno, istu zastavu obješenu, nema balkona koji je drugačiji u toj zgradi. Vidi se da se pazi kako će grad izgledati. Arhitektonsko uređenje i planiranje grada je fenomenalno. Ne postoji u redu zgrada, pa obiteljska kuća, pa zgrada, pa dvije vile, pa neboder, kao kod nas. Sve je pomno isplanirano i dosljedno. Dakle, Sagrada Familia, Park Güell, Casa Batlló, La Pedrera, La Boqueria, Montjuïc, gotička četvrt, plaže, tapasi, cave, pivo... Sve je izvrsno, tim redom.

Savršena hrana

Gdje god smo sjeli na ručak i večeru bilo je savršeno. Naravno da postoji mogućnost da nas je sreća pomazila, ali jeli smo izvrsno. S obzirom na to da svi u obitelji obožavamo mediteransku kuhinju, ovo je bio raj za nas. I kod kuće najviše spremamo mediteransku hranu iako živimo duboko u kontinentu, u Osijeku. Morska riba je minimalno dva puta tjedno na našem stolu, a o tjesteninama i rižotima da i ne govorim. Suprugu i mene najviše je oduševila paella s jastogom, a djevojčice xurrosi (churrosi). Prije puta dobili smo preporuke da ne jedemo na La Rambli, jer omjer cijene i kvalitete nije najbolji, no mi smo se ipak uputili u tamošnji najpoznatiji tapas restoran imena Ciudad Comtal koji je bio izvrstan. Ali najbolje smo jeli na plaži La Barceloneta u restoranu Salamanca - fenomenalnu paellu. Imaju i izvrsne azijske tapase u Barceloni, ma gdje god da ih jedete nećete požaliti.

Nevjerojatna je i njihova tržnica La Boqueria na kojoj poželite provoditi dane. Na tržnici, u sklopu ribarnica, nalaze se restorani u kojima, doslovno, uperite prstom u ribu, školjke ili hobotnicu i oni vam je očiste i pripreme pred vašim očima, onako svježu. Nevjerojatni okusi i mirisi. Na tržnici imaju sve, od luka i krumpira do agruma i začina koji samo tamo rastu. Raj za oči i nepce. Ako želite najbolje punjene xurrose, idite u Xurreria Trebol i uživajte, također i Xurreria Sagrada je izvrsna. Probali smo i najbolji pršut na svijetu – Jamón Ibérico de Bellota. I stvarno je najbolji! Ibérico pa deset mjesta nitko pa možda San Daniele. To se mora probati. Također, užitak je bio popiti piće u Gaudijevoj ljepotici La Pedreri. Imaju Španjolci i divnih piva - Estrella, barcelonsko, i legendarno Mahou, madridsko. Poznato je da Španjolci uz svako jelo piju 'cava', odnosno katalonske pjenušce koji su izvrsni, rade se isključivo od autohtonih sorti.

Suveniri i smještaj

S obzirom na to da imam tri djevojke u kući, naravno da je kupovanje na putovanjima obavezno. Zato smo i nosili dodatni kofer. Naravno da su tu uključeni suveniri, magneti i figurice. Supruga i ja imamo velike obitelji pa je pozamašna svota otišla baš na suvenire koji su u centru skuplji i do tristo posto nego u, primjerice, gotičkoj četvrti, gdje smo ih mi kupovali. Prednjačio je suvenir u obliku zmaja, kako oni kažu, no to je zapravo keramički daždevnjak koji simbolizira glavni motiv Gaudijevog Parka Güell. Park Güell je čudo koje se prostire na više od 170 tisuća četvornih metara, ima više od tristo biljnih vrsta i prekrasne vidikovce. Arhitektonsko-botaničko remek-djelo. No, kupovalo se i po poznatim trgovinama u kojima su cijene minimalno dvostruko povoljnije nego u Hrvatskoj.

Smješteni smo bili u samom centru Barcelone, na La Rambli, u hotelu s četiri zvjezdice. La Rambla je uz Plaça de Catalunya najpoznatija ulica u Barceloni u kojoj su smješteni restorani i kafići, te luksuzne trgovine (u koje nismo ulazili), a atrakcije poput La Pedrere ili Case Batlló udaljene su pet minuta pješice. To nam je bio i jedan od kriterija za odabir. Moram priznati da smo mogli proći i jeftinije, ali kad putujemo s djecom važno nam je da je smještaj dobro ocijenjen, kao i higijena u njemu. Čitamo komentare i ocjene prilikom bukiranja, mislim da je dobro ostaviti i svoj komentar na službenim stranicama i iznijeti zadovoljstva ili nezadovoljstva, ne kritike radi nego zbog unaprjeđenja usluge. Smještaj za četiri noćenja za nas četvero koštao je 1100 eura, to je bila i najskuplja stavka ovog putovanja.

Mislim da su cijene hotela slične kao u Hrvatskoj. No, cijene u restoranima i trgovinama, kako prehrambenim tako i odjevnim, su neusporedive. Restorani u Barceloni su 30 do 40 posto jeftiniji nego u Osijeku, a kamo li u usporedbi sa Zagrebom i Jadranom. Recimo, večera s tri slijeda, za nas četvero, s jastogom, školjkama, škampima i grdobinom, biftekom, prilozima te četiri pića i aperitivom, na La Rambli košta 80 eura, a porcije su preobilne. To je kod nas nezamislivo, a da ne spominjem gratis kolače koji se dobiju uz svaku naručenu kavu, bilo gdje. U tapas barovima možete jesti i piti za cijenu od 10 do 15 eura po osobi. Hrana je posvuda odlična. Naravno da imaju i skuplje restorane, no to su restorani ili s Michelinovom preporukom ili poznati lanci restorana koji imenom ne garantiraju kvalitetu, nego, kao i kod nas, plaćate prezentaciju, ime ili lokaciju. No, to je legitimno.

Kraljevski tretman

Oduševila nas je i ljubaznost ljudi, ali ne samo Španjolaca, već i Čileanaca, Pakistanaca, Indijaca, Nizozemaca... Puno smo ljudi susreli, razgovarali, razmjenjivali dojmove. Dakle, ljubaznije taksiste i konobare nisam u životu susreo. Kćeri su bile tretirane kao kraljice, od konobara u Hard Rock Cafeu do onih u najboljim restoranima uz more. Naravno da možemo reći da su se borili za napojnicu, ali pa što? Nisam u njima vidio ništa lažno, svi su otvoreni, glasni i veseli, baš kako nam odgovara. I naša obitelj je takva. Uživali smo!

Apsolutno se mogu zamisliti da tamo živim. No, mogu se zamisliti da živim bilo gdje gdje je moja obitelj. Volim sve gradove u kojima sam živio, a bilo ih je puno. No, najviše su mi srcu prirasla tri grada: Osijek, Vrbnik i Poreč, ali mogu u ime naše obitelji reći da bismo mogli živjeti bilo gdje, osim možda u Skandinaviji i sjevernim zemljama. Mi smo kao gušteri, volimo sunce.