Žena koja ruši sve granice: Rođena je bez ruku, a danas samostalno upravlja zrakoplovom

Kad joj je zbog gangrene amputirana desna noga, slavna meksička slikarica Frida Kahlo napisala je: “Što će mi stopala kad imam krila za let”. Da je parafrazira, Amerikanka Jessica Cox mogla bi reći da joj za letenje nisu potrebne ruke. I to doslovno: 43-godišnja motivacijska govornica prva je licencirana pilotkinja bez ruku u povijesti zrakoplovstva. Rođena je s rijetkim poremećajem zbog kojeg nema gornje ekstremitete, no to je nije spriječilo da svlada i najkompleksnije vještine - služeći se isključivo nogama i stopalima. Neke od njih demonstrirala je i uoči fotografiranja i razgovora u zagrebačkom hotelu Esplanade. Prstima na stopalu potpisala je račun za ručak koji joj je konobar donio u sobu, njima prinijela komadić kruha ustima, a potom otključavala i zaključavala vrata. U Hrvatsku je stigla povodom dvodnevnog summita o liderstvu ‘Making the Impossible Possible’, u organizaciji veleposlanstva SAD-a, kao dio programa Freedom 250 kojim se obilježava 250 godina američke neovisnosti.

“Veleposlanica Nicole McGraw ovom je konferencijom željela pokazati da se nemoguće može pretvoriti u moguće, a upravo je to i moja poruka. Svi se suočavamo s nedaćama i izazovima. Većina naših teškoća nije vidljiva drugima, ali svatko nosi neki svoj teret. Uvijek kažem da nam upravo nedaće pomažu da postanemo snažniji. Hrvatska je 30. zemlja u kojoj sam održala govor. Prije dolaska znala sam je samo po ‘Igri prijestolja’, a mnogi u SAD-u, pa i moja susjeda, govorili su mi da je predivna. Zato sam se veselila što ću je napokon vidjeti. Ovo je ujedno bio moj prvi samostalni transatlantski let. Ljudima je bilo teško povjerovati da sve to mogu sama, ali meni je to svakodnevni život. Služim se onim što imam - svojim stopalima, uz malo pomoći drugih ljudi”, otkrila nam je Jessica, koja je krenula iz Arizone, gdje je rođena, odrasla i gdje i danas živi. Putem je presjedala u Coloradu i Njemačkoj, a naposljetku stigla u Hrvatsku, gdje su je oduševili ljubaznost ljudi i svježina hrane. Nakon trodnevnog boravka u Zagrebu zaputila se na hodočašće u Lourdes, poznato francusko marijansko svetište, jer joj je vjera iznimno važna.

“Dok sam odrastala, bilo je trenutaka kada sam se pitala: ‘Zašto baš ja? Zašto mi se ovo događa?’ Imam starijeg brata Jasona i mlađu sestru Jackie, a oni se ne suočavaju s istim izazovima kao ja. Ni moji prijatelji ni moji roditelji nisu prolazili kroz isto. Osjećala sam se drukčijom, a to nije lako. Morala sam shvatiti da me Bog stvorio takvom s razlogom i da za mene ima velik, uzvišen plan. Svakim danom sve jasnije vidim kako se taj plan otkriva u mom životu. To je nešto zaista prekrasno”, kaže Jessica, kojoj snagu daje i molitva krunice - nožnim prstima, naravno. Otkriva da joj je najviše pomogla u suočavanju s najvećim strahom - letenjem, odnosno gubitkom kontakta s tlom. Zato je molila krunicu prije svake letačke obuke.

Prvi je put s pilotom u malom zrakoplovu letjela 2005., kada je iz Arizone krenula u Meksiko na svoje prvo međunarodno predavanje. Vožnja automobilom oduzela bi joj sate, a i željela je razvijati karijeru te postati međunarodno priznata motivacijska govornica. Osim toga, nije osoba koja lako odustaje ili govori “ne”.

“Zato sam ušla u avion, pomolila se i poletjela. Tada sam shvatila da to uopće nije toliko strašno koliko sam zamišljala. Pilot je sjedio lijevo jer je tako mogao upravljati s obje strane, a ja sam bila desno. Pitao me želim li osjetiti kako je to upravljati komandama nogom. Pokušala sam i tako prvi put doživjela taj osjećaj. Odmah sam pomislila: ‘Ovo je ono čime se želim sljedeće baviti!’ Sve je bilo i pitanje pravog trenutka. Upravo sam diplomirala i tražila novi cilj, a njihovo ostvarivanje oduvijek mi je davalo dodatni poticaj i samopouzdanje. Kada nešto postignem, osjetim nalet zadovoljstva i pomislim: ‘Uspjela sam! Sada znam da to mogu.’ A onda se zapitam što je sljedeće, čime se još mogu izazvati i pomaknuti vlastite granice”, ističe Jessica, dodajući kako je nakon toga šest mjeseci pokušavala pronaći odgovarajućeg instruktora i avion. Službenu obuku započela je u studenom 2006. u San Manuelu u Arizoni, ali ni tada nije sve išlo glatko. Čak dvije i pol godine neuspješno je pokušavala naučiti letjeti, a onda je napokon pronašla instruktora Parrisha Traweeka, koji je bio dovoljno strog i odlučan da je dovede do cilja.

“Tijekom tri godine učila sam letjeti na tri različita aviona i imala četiri različita instruktora. Putovala sam po cijeloj zemlji - od Floride, preko Kalifornije do Arizone. To nije uobičajeno za pilote. Obično odaberete jednu zračnu luku za obuku. No u mom je slučaju sve bilo kompliciranije jer sam bila prva. Trebalo je otkriti koji mi avion najbolje odgovara i provjeriti je li njegova konfiguracija prikladna. Upravo je taj dio zahtijevao najviše truda”, prisjeća se Jessica, koja je 10. listopada 2008., s 21 godinom, stekla pilotsku dozvolu. Ušla je u povijest, a tri godine kasnije i u Guinnessovu knjigu rekorda. Njezin je uspjeh tim veći kad se uzme u obzir da je kao djevojčica tijekom letova putničkim zrakoplovom dobivala tenzijsku glavobolju zbog koje je morala uzimati lijekove protiv bolova.

Jessica Cox odrasla je u gradu Sierra Vista u Arizoni. Njezina majka Inez radila je kao medicinska sestra, a otac William bio je glazbenik. Budući da je tijekom studija odabrao psihologiju kao sporedni predmet, i Jessica se zainteresirala za tu znanost. Naposljetku je diplomirala psihologiju na Sveučilištu u Arizoni u Tucsonu, uz sporedni studij komunikologije. Priznaje da u ranom djetinjstvu nije bila osobito zainteresirana za učenje, a onda joj je u drugom razredu osnovne škole učiteljica rekla: “Znam da možeš puno bolje.” Nakon toga je bila među najboljim učenicima - sve do kraja fakulteta. Otkriva i da je tijekom odrastanja doživljavala ismijavanje zbog svog invaliditeta.

“Ponekad imam običaj sve zadržati u sebi pa sam u djetinjstvu često djelovala smireno i pravila se da me ništa ne pogađa. Ponašala sam se kao da mi nije važno što drugi govore, ali njihove su me riječi ipak znale povrijediti. Čak i kada osoba koja bi me zadirkivala nije bila svjesna koliko su njezine riječi bolne, ja bih ih doživjela vrlo osobno. Kod kuće bih se povjerila mami i rekla joj da su mi se djeca rugala. Ona bi mi odgovorila da ih jednostavno ne slušam. Moja je mama bila prava borkinja i naučila me kako se nositi s takvim situacijama. Puno mi je pomoglo i to što sam imala prijatelje i bila prilično popularna u školi. Bili su mi svojevrsna zaštita. Kada bi mi netko rekao nešto ružno, prijatelji bi me tješili i govorili mi da ne obraćam pozornost na to. Još se sjećam školskog nasilnika iz petog razreda. Ostavio je trag na meni, ali tada sam imala prijatelje koji su mi govorili da ga ne slušam. Zahvaljujući njihovoj podršci, bilo mi je lakše nositi se s tim”, prisjeća se Jessica, kojoj su se upravo u predadolescenciji, kada se počela uspoređivati s drugima, pojačale nesigurnosti i teškoće u prihvaćanju vlastite različitosti. Pojavila se nelagoda zbog vlastitog izgleda, a s njom i pitanja poput: “Zašto sam drukčija?” Pokušavala je prikriti svoju različitost kako bi privlačila manje pozornosti i lakše se uklopila u društvo, što je prirodna potreba mnogih mladih ljudi. Kasnije se to promijenilo pa je s četrnaest godina odbacila proteze za ruke, što je doživjela kao svojevrsno oslobođenje. Osjećala se poput leptira koji je prošao preobrazbu i raširio krila, ali i poput ptice koja je izišla iz kaveza.

“Taj je kavez predstavljao prilagođavanje drugima, a proteze su simbolizirale poruku da moram biti poput svih ostalih. Kada sam ih ostavila iza sebe, napokon sam se oslobodila tog pritiska. To mi je pomoglo da počnem otkrivati tko sam zapravo”, objašnjava Jessica i dodaje da su je roditelji uvijek ohrabrivali, bili joj na raspolaganju i često je promatrali sa strahopoštovanjem. Svojim im je postupcima pokazivala koliko se čovjek može prilagoditi kako bi preživio, ali i napredovao te pronašao vlastiti način da nešto ostvari. Odmalena je bila vrlo aktivna, uvijek nešto poduzimala i imala pustolovan duh. Zato je već s deset godina počela trenirati taekwondo, što će se pokazati sudbonosnim. Naime, u taekwondo klubu u Arizoni 2009. upoznala je godinu dana mlađeg trenera Patricka Chamberlaina, svojeg današnjeg supruga. On je tada imao crni pojas četvrtog dana, a danas se priprema za polaganje za majstorsko zvanje. Jessica je u to vrijeme imala crni pojas prvog dana, dok je danas i sama nositeljica crnog pojasa četvrtog dana.

“Naš prvi susret bio je pomalo neugodan. Mislio je da ruke skrivam unutar jakne i da sam nepristojna jer ih ne želim izvući. Tek mu je poslije njegov kolega objasnio da ne skrivam ruke, nego da ih zapravo nemam. Kada je to shvatio, jednostavno je rekao: ‘Aha, dobro’ i prihvatio me takvu kakva jesam. Počeli smo se bolje upoznavati kroz zajedničke treninge, ali zbog nepisanog kodeksa u taekwondou nismo odmah postali par. Počeli smo izlaziti tek kada je prešao u drugi klub”, otkriva Jessica, dodajući da su se ona i Patrick vjenčali 12. svibnja 2012. u crkvi sv. Andrije u Pasadeni u Kaliforniji. Zanimljivo je da je ona odlazila u istoimenu crkvu u Sierra Visti u Arizoni.

“Vjenčanje je bilo predivno. Pred uzvanicima smo izveli ples iznenađenja. Otprilike tri mjeseca prije svadbe počeli smo pohađati tečaj standardnih plesova i osmislili cijelu koreografiju. U jednom trenutku suprug me podigao u zrak pa je izgledalo kao da letim. Posebno nam je značilo što je obred vjenčanja predvodio biskup Solis. Pozvala sam i nekoliko djevojčica koje su, poput mene, rođene bez obje ruke jer sam željela da znaju kako su vrijedne ljubavi te da i one mogu pronaći nekoga tko će ih voljeti. Željela sam im pokazati i da mogu voljeti same sebe, bez obzira na sve. Kada imate neki oblik invaliditeta, često se morate suočavati s predrasudama i stigmom. Zato se moja neprofitna organizacija, koja pomaže djeci rođenoj bez udova, posebno posvećuje promjeni takvog pogleda. Želimo pokazati da djeca s invaliditetom mogu postići nevjerojatne stvari. Potrebni su im obitelj puna ljubavi, podrška, snažna vjera i prilika za obrazovanje. Uz takve temelje nikad ne znate koliko daleko mogu stići”, ističe Jessica, koja je 2017. osnovala neprofitnu organizaciju Rightfooted Foundation International.

U svemu joj pomaže suprug, pa i u projektu ‘The Impossible Airplane’, čiji je cilj izgradnja zrakoplova osmišljenog tako da se njime upravlja isključivo stopalima. Riječ je o posebno prilagođenom modelu Van’s Aircraft RV-10, na kojem s timom inženjera, stručnjaka i brojnih volontera radi već četiri i pol godine. Jessica se nada da će biti završen do kraja godine, a njime bi voljela obići svijet. Zasad se služi zrakoplovom Ercoupe, koji je smješten u hangaru u Arizoni, otprilike pola sata vožnje od njihova doma u Tucsonu. Dio njihove obitelji je i zlatni labrador Chewie, nazvan po Chewbacci iz ‘Ratova zvijezda’, omiljene filmske sage njezina supruga. Jessica često leti sa suprugom, koji je u međuvremenu također završio pilotsku obuku, a najdraže joj je biti u zraku dok sunce zalazi.

“Kada se odlučite na letenje, prihvaćate određeni rizik. U zraku morate biti što odgovorniji jer nikada ne znate što se može dogoditi. Jednom sam doživjela takozvani ‘near miss’, situaciju u kojoj se dva zrakoplova opasno približe jedan drugome. Dogodilo se to dok sam letjela u školskom krugu oko zračne luke, što takav incident čini posebno opasnim. Drugi pilot, koji je također bio na obuci, vježbao je letove u krugu, ali nije pravilno komunicirao radiovezom. Pogrešno je prijavio svoj položaj pa smo se našli na udaljenosti od samo tridesetak metara. To je vrlo neugodna i opasna situacija, osobito kada ste tako blizu drugom zrakoplovu tijekom leta u krugu. Još se pomalo bojim kada letim, ali strah može biti i koristan jer vas drži na oprezu. Tjera me da budem stalno spremna i pažljiva”, objašnjava Jessica, koja uživa i u drugim adrenalinskim izazovima.

Tako su ona i suprug nedavno na Havajima ronili u kavezu među morskim psima. Svestrana Amerikanka, koja je 2015. objavila autobiografsku knjigu ‘Disarm Your Limits’ (Oslobodite se svojih ograničenja), bavi se i plivanjem, surfanjem i vožnjom bicikla. Stopalima čak svira klavir, stavlja kontaktne leće, šminka se i odijeva, a pritom se služi posebnom kukom za vješanje odjeće. Šali se da je zbog svega što svakodnevno radi toliko utrenirana da joj odlazak u teretanu nije potreban.

“Ljudi me često pitaju što bih učinila kada bih mogla imati ruke. Odgovaram im da mi nisu potrebne jer sam cijeli život proživjela ovako. Na neki sam način prigrlila svoju različitost i izazove s kojima se suočavam. Upravo mi je taj dar dao samopouzdanje da svijetu pokažem svoju radost i svjetlost. Vjerujem da smo svi ovdje kako bismo jedni drugima pomagali. Pokreće me i ono što vi nazivate ‘inatom’. Kada vam stalno govore da nešto ne možete, u vama se javlja goruća želja da pokažete da ipak možete. Za mene je odluka da postanem pilotkinja bila upravo to - moja poruka svijetu. Ispunjena sam radošću i ne bih željela da moj život izgleda drukčije”, zaključuje Jessica Cox.