Emilia Rukavina o ulozi Carmen koju je godinama izbjegavala, ambicijama i ljubavi: "Nisam jednostavna osoba, imam snažan karakter i teško me impresionirati"

Nakon šest godina na pozornicu zagrebačkog HNK-a vraća se jedna od najpopularnijih opera na svijetu, Bizetova „Carmen“, priča o temperamentnoj, nepredvidivoj i slobodoljubivoj ženi koja već više od stoljeća i pol intrigira publiku. Naslovnu će ulogu u različitim izvedbama tumačiti dvije mezzosopranistice, Sofija Petrović i Emilia Rukavina (31), koja iza sebe ima niz zapaženih nastupa na europskim opernim pozornicama. No, koliko god zvučalo neobično, Emilia je upravo tu ulogu, o kojoj sanjaju brojne njezine kolegice, godinama izbjegavala. Ponajprije zato što su je svi uvjeravali da je, zbog izgleda, glasa i temperamenta, kao stvorena za nju. A simpatična Emilia, duge tamne kose i nebeskoplavih očiju, uz smijeh priznaje da nikada nije voljela raditi ono što se od nje očekuje.

 „Carmen izbjegavam cijeli život. Svi moji kolege, profesori i prijatelji su me oduvijek vidjeli u toj ulozi, možda zbog izgleda, možda zbog glasa, a vjerojatno zbog svega pomalo. No, ja sam vam uvijek bila kontra. Kako moja mama kaže, svi će u lijevo, a Emilia će u desno. Dok su moje kolegice sanjale o Carmen i učile Habaneru, ja sam mislila kako je to strašan klišej. Dosta mi je tih Carmen koje samo izbacuju nogu i zavode muškarce i sanjaju da postanu femme fatal. Za mene je ona jedna solarna osoba, žena koja ljude privlači svojom energijom, duhovitošću i spontanošću. Znate one djevojke koje uđu u prostoriju nasmiješene i odmah poželite s njima sjesti na kavu? E, to je za mene Carmen“, objašnjava Emilia, koja je tu ulogu prvi put otpjevala prošle godine u Italiji, u produkciji koja je gostovala u Bresciji, Bergamu, Comu, Paviji i Cremoni. A onda iskreno priznaje da su njezine želje sasvim drugačije uloge od slavnih scenskih fatalnih zavodnica.

„Posebno volim takozvane uloge u hlačama, odnosno muške uloge koje u operi pjevaju mezzosopranistice. Privlači me mogućnost da na pozornici budem netko potpuno drukčiji od sebe, da se preobrazim u neki drugi lik. Zato bih jako voljela pjevati Oktavijana u Straussovu 'Kavaliru s ružom' i Romea u Bellinijevoj operi 'I Capuleti e i Montecchi'“, smije se Emilia.

A veliku ulogu u njezinu umjetničkom razvoju ima mezzosopranistica  Martina Gojčeta Silić, njezina bivša profesorica i dugogodišnja mentorica koja ju je još tijekom studija nagovarala da se okuša upravo u Carmen.

 „Martina me na četvrtoj godini Akademije nagovarala da naučim Habaneru, Seguidillu i ariju s kartama. Ja sam se opirala, ali ona je bila uporna. Ona je netko tko čvrsto stoji na zemlji i zna već unaprijed koje uloge su moj repertoar u različitim stadijima moje karijere. I danas mi je velika podrška. Kad malo poletim ili potonem, ona mi vrlo brzo pokaže pravo stanje stvari i spusti me na zemlju ili pruži podršku. Isto rade i moji roditelji. Važno je imati uz sebe ljude koji će ti iskreno reći što misle“, govori prvakinja zagrebačke Opere.

U zagrebačkoj produkciji 'Carmen' partner joj je Roko Radovan, kolega sa studija, kojemu je ovo prvi susret s ulogom Don Joséa.

 „U Italiji sam ja bila debitantica i partner mi je mnogo pomogao, a sada sam ja ta koja Roku može pomoći. Odlično se nadopunjujemo, oboje imamo mnogo energije, pa ponekad moramo pripaziti da ne pretjeramo. Kad pogledam snimku neke probe, znam sama sebi reći: 'Pa što toliko divljaš, daj se malo smiri!'“, smije se pjevačica.

 Iako je danas jedna od zapaženijih mladih mezzosopranistica na našoj opernoj sceni, kao djevojčica nije ni pomišljala da će joj pjevanje postati ljubav i životni poziv. Rođena je u Rijeci, odrasla u obližnjem Hreljinu, uz stariju sestru i dva mlađa brata. Majka, podrijetlom iz Polače pokraj Biograda na Moru, radi kao poslovotkinja u trgovačkom lancu, a otac, rođeni Ličanin, zaposlen je u pošti. Emilia o svojoj velikoj, povezanoj obitelji govori s mnogo ljubavi. Roditelji su joj uvijek bili podrška, premda u početku nisu najbolje razumjeli njezinu želju da se profesionalno bavi pjevanjem.

 „Mama jako lijepo pjeva, ali mislim da sam glas naslijedila od njezine mame, moje bake Zorke. Ona je imala toliko jak i zvonki glas da se čula iz velike udaljenosti, a da se uopće nije zaderala. No, opera me kao malu nije zanimala, nisam bila ni svjesna svog posebnog glasa. Kada bi roditelji na televiziji gledali tada kultnu emisiju Opera Box, nama djeci to je bilo toliko dosadno da smo se bunili i tražili da prebace program jer smo htjeli gledati crtiće“, smije se Emilia.

 Pozornica ju je, međutim, privlačila odmalena. Sa sestrom je kod kuće priređivala male nastupe, pjevala i plesala uz glazbene spotove, a zamišljala je da će postati liječnica, balerina, glumica ili odvjetnica. Oduvijek je bila znatiželjna i željela iskušati sve što joj se nudilo.

Prekretnica se dogodila u šestom razredu osnovne škole, kada je učiteljica primijetila njezin snažan glas u školskom zboru i predložila joj da upiše glazbenu školu.

 „Nisam ni znala da takva škola postoji. Cijelo sam ljeto nagovarala roditelje da me upišu. Tata je na kraju pristao, ali pod uvjetom da ne popustim u redovnoj školi i da sama autobusom iz Hreljina putujem u Rijeku. Bila sam odlična učenica, imala sam prosjek 5,0, nikada me nisu morali tjerati da učim pa sam mu rekla: 'Ništa ti ne brini, samo ti mene upiši!'“, smije se.

 Najprije je upisala teorijski smjer, a nekoliko godina poslije, nakon što je profesorica na ispitu iz solfeggia čula kako pjeva, završila je na prijamnom ispitu za solo pjevanje. Primljena je u klasu profesorice Ingrid Haller, uvjerena da će ondje učiti pop-glazbu.

 „Ona mi je lukavo rekla da ostanem dvije godine, naučim pravilno disati, a poslije mogu pjevati što god želim. Danas znam da je to bila njezina mala zamka. Upravo je ona u meni probudila ljubav prema operi. Počela sam slušati arije, odlaziti na natjecanja i seminare, a sa šesnaest godina poznavala sam opere za koje moji vršnjaci nikada nisu ni čuli“, govori.

 Tek pred kraj srednje škole shvatila je koliko joj pjevanje znači. Profesorica ju je nagovorila da pokuša upisati Muzičku akademiju u Zagrebu, a Emilia je na prijamni ispit otišla bez znanja roditelja.

 „Roditeljima sam rekla da idem na nekoliko dana kod prijateljice u Zagreb, otišla sam na prijamni, primili su me i onda im je trebalo priznati moju malu 'diverziju'. Tata me samo pogledao i pitao: 'A drugi fakultet?' Naime, već sam tada studirala pravo u Rijeci, zanimanje koje se i meni i njima činilo puno konkretnijim od pjevanja. Nisu baš bili oduševljeni mojom idejom, danas ih razumijem jer nisu znali hoću li od toga moći živjeti. No, već tijekom prve godine Akademije počela sam dobivati manje uloge u riječkom HNK-u zahvaljujući tadašnjem intendantu Marinu Blaževiću, koji mi je pružio priliku“, govori Emilia, koja se u Zagreb trajno preselila s 22 godine.

 Roditelji su se, priznaje kroz smijeh, potpuno smirili tek kada je počela samostalno zarađivati. Njihova početna zabrinutost odavno je ustupila mjesto ponosu, a danas su njezini vjerni gledatelji. S vremenom su toliko zavoljeli operu da više ne dolaze samo uživati u kćerinim nastupima nego imaju i svoje mišljenje o svakoj predstavi.

 „Sada me stalno ispituju kada su predstave, dolaze sve češće, a počeli su me i kritizirati. Znaju mi reći da sam nešto odlično otpjevala, ali i primijetiti ako glumački nisam bila dovoljno uvjerljiva. Drago mi je zbog toga jer sam im otvorila vrata jednog novog svijeta u kojem uživaju jednako kao i ja“, otkriva Emilia.

Nakon prvih angažmana u Rijeci, stigao je poziv intendantice zagrebačkog HNK-a Ive Hraste Sočo, koja ju je zapazila na pjevačkom natjecanju. Zajedno s Darijom Auguštan i Filipom Filipovićem pozvana je u ansambl zagrebačkog kazališta.

 „Riječki HNK uvijek će imati posebno mjesto u mom srcu jer sam ondje napravila prve operne korake, ali Zagreb je ipak mjesto gdje se mogu više razvijati“, kaže Emilia, koja je u samo godinu dana u zagrebačkom HNK-u i diljem svijeta pjevala pet velikih uloga – Carmen, Adalgisu u Normi, Leonoru u La favoriti, Amneris u Aidi i Charlotte u Wertheru. Najveće iznenađenje na početku međunarodne karijere doživjela je kada su je pronašli talijanski agenti, a da se nikome nije nudila. S njima surađuje i danas, a njihov prvi zajednički projekt bio je u milanskoj Scali.

 „To je zaista bilo ravno čudu. U studenome 2023. angažirali su me kao zamjenu slavnoj Elīni Garanči u ulozi Eboli u Verdijevu 'Don Carlu'. Bila sam na svim probama, morala sam znati cijelu režiju i biti spremna uskočiti ako se njoj nešto dogodi. Bilo je to iskustvo života, ali danas bih sve teže pristala biti zamjena. Ipak više volim sama nastupati“, priznaje.

 Uslijedili su angažmani u Italiji, Francuskoj, Latviji,Austriji i Finskoj, gdje je provela gotovo cijelo proteklo ljeto. Na opernom festivalu u Savonlinni pjevala je Suzuki u 'MadameButterfly', a potom u Helsinkiju Amneris u 'Aidi'. Posebno su je razveselile izvrsne kritike finskih medija, ali i činjenica da su je predstavljali kao hrvatsku mezzosopranisticu.

 "Kad sam u kritikama i naslovima pročitala 'hrvatska mezzosopranistica', osjećala sam se kao da sam pobijedila na svjetskom prvenstvu. A u Savonlinni su na dan predstave izvjesili zastave zemalja iz kojih dolaze izvođači. Kad bih ugledala hrvatsku zastavu kako vijori ispred kazališta, srce bi mi bilo dvostruko veće. To mi mnogo znači jer u inozemstvu osim sebe, predstavljam i svoju zemlju“, govori. Nakon zagrebačke premijere očekuje je odlazak u austrijski Erl, gdje će nastupati u Nabuccu, a pred kraj sezone planiran je nastup u Veneciji, u operi Antonija Smareglie. Vratit će se i u Finsku, ponovno kao Carmen. Iako joj se karijera brzo razvija, ne želi se opterećivati konkurencijom.

„Uvijek će postojati oni koji su bolji i oni koji su lošiji od mene. Ljubomora je prirodan ljudski osjećaj i ne mislim da je se treba sramiti, ali ne dopuštam da me obuzme i postane način razmišljanja. Na kraju dana, jedino na što zaista mogu utjecati jesam ja sama - na svoj trud, svoj rad, svoj napredak i osobu kakva želim postati. Za svaku ulogu pripremam se kao da idem u rat. Ionako sam sama sebi najstroža kritičarka. Jako poštujem publiku, ali ako znam da nisam dobro odradila posao, otići ću kući nesretna bez obzira na pljesak. A ako sam zadovoljna svojim nastupom, svejedno mi je nastupam li pred dvije osobe ili pred punim gledalištem“, objašnjava.

 Važnu ulogu u njezinu životu ima i vjera. Obavezno se pomoli prije izlaska na pozornicu. Vjeruje da, uz talent, rad i trud, 'zasluge za njezinu uspješnu karijeru pripadaju i svevišnjem'.

 „Ovaj posao čovjeka može zavesti i zato je važno povremeno se podsjetiti da smo svi samo ljudi od krvi i mesa. Ne možemo sve kontrolirati. Vjerujem da mi je Bog dao određene darove, a na meni je da ih najbolje iskoristim i neke stvari prepustim njemu“, govori Emilia.

 Premda je zadovoljna profesionalnim životom, onaj privatni je za sada na čekanju. Priznaje da je nije lako osvojiti, a današnji površni odnosi nisu joj zanimljivi.

 „Voljela bih upoznati nekoga s kim mogu zajedno rasti, da se međusobno potičemo i podržavamo, a ne sputavamo. Nisam jednostavna osoba, imam snažan karakter i teško me netko može impresionirati. Mene muškarac može osvojiti kvalitetnim razgovorom i humorom jer želim osobu uz koju mogu ostarjeti, a ne trenutačnu zanesenost. Trenutačno nikoga ne tražim. Ako me netko treba pronaći, pronaći će me“, govori s osmijehom.

 Ima svoj krug prijatelja, a budući da su se nedavno u Zagreb doselili i njezin stariji brat s djevojkom,društva joj ne nedostaje. Slobodno vrijeme najradije provodi u šetnjama Jarunom, na kavama s prijateljima te odlascima u kino ili kazalište. Posebno joj je drag balet koji ne propušta, čita ruske klasike i usavršava francuski jezik. Glazbeni joj je ukus raznolik, od jazza i flamenca do talijanskih kancona koje su je zaokupile posljednjih mjeseci. 

 Kako bi održala kondiciju potrebnu za zahtjevne operne uloge, počela je redovito trenirati. Kombinira vježbe snage i kardio treninge, ponajprije zbog zdravlja i izdržljivosti.

 „Dobro se osjećam u svojoj koži i nisam opterećena izgledom. Treniram prije svega zbog sebe, da budem u kondiciji i za dvadeset ili trideset godina. Volim i modu, neobične krojeve, a posebno sam slaba na jakne. Imam toliko prijelaznih jakni da me cimerica stalno pita: 'Pa dobro, kamo ti to više prelaziš?'“, smije se Emilia.

No, uz obitelj i glazbu, njezina je velika ljubav more. Odrastanje na Kvarneru ostavilo je traga pa joj je teško zamisliti ljeto bez kupanja i sunca. Voli plaže oko otoka Krka, Crikvenice i Novog Vinodolskog, ali posebno mjesto u njezinu srcu imaju Vis i Biševo, koje je upoznala tijekom jednog opernog projekta. 

 „Kad sam prvi put došla na Biševo, pomislila sam da je to raj. Toliko mi se svidjelo da sam rekla kako bih ondje jednog dana željela imati kuću. Obožavam naše more, taj osjećaj kad u njega uronite, miris soli i sunce. Ovo sam ljeto provela u Finskoj pa sam na moru bila samo jedan dan. Pogledajte kako sam blijeda! Bit ću najbjelja Carmen ikada“, smije se simpatična Emilia Rukavina koju će biti zanimljivo gledati u njezinoj interpretaciji temperamentne zavodnice koju ona vidi na potpuno drugi način.