Zagrebačka glumica između tišine i vriska: "Velik dio ženskih priča i dalje ostaje skriven"

Glumica i ravnateljica Kazališne družine Tragači Jelena Hadži-Manev uoči premijere predstave "Žene koje vrište u sebi" u Centru za kulturu Trešnjevka govori o četiri ženske priče koje na sceni donose Doris Šarić Kukuljica, Ivana Boban, Tara Dorotić i Željka Veverec, šest mjeseci rada na predstavi i procesu u kojem je publika aktivno sudjelovala u njezinu nastanku.

Što vas je u romanu Nives Madunić Barišić "Žene koje vrište u sebi" toliko privuklo da ste ga odlučili postaviti na scenu?

- Četiri lika prikazana u romanu su žene kakve nas okružuju u našoj svakodnevici, mogle bi biti svaka od nas. Vjerujem da će te četiri junakinje romana sa svojim problemima biti bliske i prepoznatljive širokoj publici i čitajući roman već sam ih zamišljala na sceni. Tragači uvijek rade predstave o životnim pričama s kojima se mogu poistovjetiti, s likovima koji bi mogli biti naši prijatelji, susjedi, rodbina... Želimo otvoriti prostor za prepoznavanje, kontakt, dijalog s gledateljima. Ovaj roman mi se činio kao idealan predložak za neku novu kazališnu priču Tragača.

"Nisu sve priče izgovorene naglas. Došlo je vrijeme da ih čujemo", poručuju Tragači. Koje su to priče koje žene najčešće prešućuju i zašto?

- Unutarnji život žena, naša intima, nesigurnosti i kompleksi, brige i strahovi, umor i rastrganost između svih uloga koje su nam dodijeljene – majki, žena, kućanica, poslovnih žena, brižnih kćeri starijih roditelja – iako se o tim temama sve više govori u javnom prostoru, i dalje veliki dio njih ostaje skriven. Povod za priču u našoj predstavi nasilje je u obitelji nad jednom mladom ženom. Dolazak u Centar za socijalnu skrb, u koji je dovede susjeda, isprepliće njenu sudbinu sa životnim pričama još triju žena.

Predstava je nastajala šest mjeseci, uz sudjelovanje publike. Kako su njihova iskustva i komentari utjecali na konačan oblik predstave?

- Publika nam je pomogla na različite načine: dijelili su s nama svoje životne priče na koje ih je roman podsjetio, razgovarali s nama o svom doživljaju likova i što im se na njima svidjelo, usmjerili su nas pri dramatizaciji i postavljanju predstave na scenu - kako komunicirati nasilje koje se događa nad mladom ženom, a da ga publici ne bude preteško gledati. Neću vam odati kako izgleda finalni rezultat, za to ćete morati doći na predstavu.

Četiri žene u predstavi nose različite životne borbe. S kojom se njihovom pričom današnje žene najlakše mogu poistovjetiti?

Mislim da će se većina gledateljica poistovjetiti s likom Lorne od koje i kreće radnja romana. Ona je u pedesetima, s dvoje odrasle djece koja su već u tridesetim godinama, a i dalje žive u roditeljskoj kući i ona im svakodnevno kuha. U dugogodišnjem je braku koji živi od rutine, u kojem više ne postoji istinski kontakt i intima između bračnih partnera. U tim srednjim godinama preispituje vlastitu životnu poziciju i osobno zadovoljstvo njome. Na njezinu priču nadovezuje se i priča umirovljenice Urše, usidjelice u teškoj socijalnoj situaciji, psihologinje Tajre koja se opire malograđanštini i ksenofobiji s kojom se susreće na svakodnevnoj razini, te mlade Tine koja živi sa mužem i svekrom, nezavršene srednje škole, nezaposlena, sa dvoje male djece od tri i šest godina. Tinu svekar, nezadovoljan vlastitim životom i samim sobom, tuče, a ona to skriva. Tinin problem je polazišna točka naše predstave.

U stvaranju likova sudjelovale su i same glumice, kroz improvizacije i vlastite tekstove. Okupili ste Doris Šarić Kukuljicu, Ivanu Boban, Taru Dorotić i Željku Veverec, kojoj je ovo prva velika dramska uloga. Što je svaka od njih donijela predstavi?

Uvijek nas u procesu s pravim umjetnicima nešto iznenadi – i to je doista bio jedan uzbudljiv višemjesečni proces. Možda bih manje rekla da sam se iznenadila, jer znala sam koga zovem u podjelu i s kim radim – prije bih rekla da su me njihove ideje razveselile, doprinijele procesu, obogatile predstavu… Ivana i Doris su u proces donijele svoje ogromno kazališno iskustvo, težinu u pozitivnom smislu riječi, Željka je donijela nevjerojatnu energiju i volju, a Tara mladost i svježinu. Nevjerojatna su ekipa. Sve su beskrajno profesionalne, benevolentne, vrijedne i odgovorne. Baš su ekipa iz snova. Zahvalna sam na ovom divnom procesu rada na predstavi i želim im što više izvedbi.

Koliko vas je rad na ovoj predstavi osobno potaknuo na razmišljanje o položaju žena i njihovim neizgovorenim problemima?

Rekla bih da me kronično razmišljanje o položaju žena i preispitivanje naše pozicije u suvremenom društvu dovelo do rada na ovoj predstavi. Sigurna sam da će dovesti i do mnogih budućih.

Tragači publiku uključuju u proces nastanka predstave. Može li kazalište danas biti prostor u kojem se otvaraju teme o kojima u svakodnevnom životu nerado govorimo?

Ne samo da može, nego i mora. U Tragačima se trudimo otvoriti prostor za te teme nenasilno, nismo kazalište koje želi provocirati i šokirati sa scene, želimo da se publika u kazalištu osjeća ugodno i opušteno, da u gledalištu otvorimo prostor i za suze i za smijeh – kao i život, i naše predstave su uvijek mješavina i jednog i drugog. To je ono što publika prepoznaje i zbog čega nam se vraća. Tragači djeluju "u suradnji s publikom". I naš je cilj uvijek dovesti ljude u kazalište, ali i kazalište dovesti među ljude. To je naša radna filozofija. To je ono za čim Tragači uporno "tragaju".