Daria Lorenci: "Voljela bih da toliko ne strepim hoću li se svidjeti ljudima, da sam sigurnija u sebe"

Kako ste odlučili ukoričiti svoju životnu priču i kada ste stigli pisati?

- Nisam ni pomišljala da ću tako brzo pisati autobiografiju, a kamoli knjigu. No, tijekom rada na predstavi Ja, glumica, koju sam pisala s Anom Tonković, spontano se rodila i ideja o knjizi. Izdavač i urednik Tomislav Birtić čuo je za autobiografsku monodramu pa je došao pogledati jednu probu, već s idejom da tekst objavi kao knjigu. Nakon probe ponudio nam je suradnju, a ja sam shvatila da će knjiga biti prirodan nastavak predstave, iako je uopće nisam planirala pisati.

Što je bilo najteže razotkriti u knjizi?

- Ne postoji ništa što mi je bilo posebno teško otkriti, jer sam tijekom osam mjeseci rada na predstavi već prošla jedan dubok proces preispitivanja same sebe. Knjiga je prirodan nastavak tog procesa i svojevrsni kontinuirani zapis mojeg profesionalnog rada, umjetničkog i estetskog sazrijevanja tijekom tridesetak godina, ali i privatnog života, ključnih situacija i iskustava koja su me oblikovala kao osobu i prelijevala se u moj profesionalni rad, jer je teško, ako ne i nemoguće, odvojiti ta dva svijeta.

Pišete o ljubomori, ambiciji i solidarnosti među ženama. Jesu li žene jedna drugoj najveća podrška ili se iza javne solidarnosti često krije konkurencija?

- Što smo mi žene starije u ovom poslu, to je ta solidarnost među nama sve očitija i snažnija. Jer naprosto, s godinama te neke dječje bolesti jenjavaju, postaju čak pomalo smiješne i počinješ sve više uživati u životu, u prijateljstvima i u toj nekoj ozbiljnoj, dubokoj solidarnosti koju, čini mi se, možeš imati samo sa ženama. Jer ste naprosto prošle dovoljno sličnih, a često i istih stvari, dijelite neka zajednička iskustva i možete se istinski razumjeti.

Koji je najbolji savjet koji ste dobili tijekom karijere?

- Da treba dobro čuvati svoje zdravlje.

Jeste li ikada odbili neku suradnju?

- Većini stvari u životu rekla sam da, a kad nešto odbijem, najčešće je razlog to što ne stižem. S godinama više pazim na to kome i čemu dajem svoje vrijeme i energiju.

Koje osobine biste se voljeli riješiti, a na koju ste ponosni?

- Ponosna sam na svoju upornost, srčanost, iskrenost, veselje, energiju, na to što sam vrijedna i što, više-manje, i dalje doživljavam život kao prostor u kojem zapravo nema prepreka. A ono što bih možda voljela promijeniti jest ta moja sklonost da se jako iscrpljujem. Upravo zato što mi uglavnom nikad ništa nije teško, što imam osjećaj da sve mogu i što se uvijek dajem do kraja. Voljela bih naučiti malo bolje čuvati sebe i svoju energiju. I voljela bih da toliko ne strepim nad time hoću li se svidjeti ljudima. Da sam sigurnija u sebe, u ono što jesam i u vlastitu vrijednost.

Što vam je danas najveći izvor stresa?

- Nedostatak vremena. Naprosto, 24 sata u danu nisu mi dovoljna i vrlo često imam osjećaj da sam u stalnoj utrci s vremenom. Da sam stisnuta između svega što trebam obaviti i vremena koje imam na raspolaganju. Ponekad je stres već i samo stići s točke A na točku B.

Što vas može rasplakati?

- Uvijek me može rasplakati patnja drugih ljudi, a posebno djece. Najčešće me rasplaču slike rata i ljudske patnje koju rat donosi. Ali postoji i jako puno drugih stvari koje me mogu dirnuti i rasplakati. Zapravo lako plačem. Volim plakati. Mislim da je plakanje zdravo, dobro, pa na kraju krajeva i lijepo. Doduše, sada u ovim godinama plačem puno manje nego prije. Kad sam bila mlađa, jako sam puno plakala. I nekako mislim da je dobro moći plakati, dopustiti sebi da te nešto duboko dirne i da to jednostavno izađe iz tebe.

A nasmijati?

- Doslovno sve. Jako se volim smijati, obožavam humor i mislim da je smijeh jako, jako važan. Možda čak i najvažniji.

Omiljeni tulum?

- Idealan tulum za mene je zapravo svaki tulum nakon što odigramo neku super predstavu, kad se onako dobro umorimo i ispraznimo, kad postoji taj osjećaj slavlja i zadovoljstva zbog dobro obavljenog posla. Onda je svaki tulum dobar. Najviše volim tulumariti nakon posla. A to onda podrazumijeva sjedenje s dragim ljudima, dobro vino ili pivo i, po mogućnosti, ne zadržati se predugo, tako da se ujutro uspijem normalno ustati.

Koje ste poslove radili kao klinka da zaradite džeparac?

- Konobarila sam, čistila prostore i kafiće, a u jednom sam razdoblju radila i u tiskari.

Na što ste najponosniji kada pogledate trojicu svojih sinova?

- Najponosnija sam na to što, kad ih pogledam, vidim da su nekako čisti, dječji, nevini, da su još uvijek zadržali tu neku bezazlenost. Da u sebi imaju nešto jako nježno i iskreno, neko lijepo, dobro srce.

Čime vas je osvojio suprug Emil?

- To što je uvijek nekako odisao mirom, pouzdanošću, ljepotom i ljubavlju.

Što vas je brak naučio o kompromisu?

- Brak te nauči da su kompromisi dio odrastanja. Mislim da je to jedna od važnijih stvari kojima te brak nauči. Naravno, ne mogu postojati kompromisi oko nekih velikih, bitnih životnih pitanja. Ali ako pronađeš osobu s kojom zaista dijeliš promišljanja, vrijednosti i doživljaj svijeta, onda možete zajedno starjeti. A kompromisi se tada uglavnom odnose na svakodnevicu, na nadilaženje nekih svojih ili tuđih osobina, na prihvaćanje različitosti u karakterima. Moraš naprosto pristati na neke stvari koje te kod druge osobe živciraju, kao što i druga strana mora prihvatiti neke tvoje osobine koje njoj možda smetaju. Ali to su, rekla bih, kompromisi oko karakternih stvari, oko načina na koji funkcioniramo u svakodnevnom životu. To nisu kompromisi oko nekih velikih i suštinski važnih pitanja. Mislim da je oko takvih stvari zapravo jako teško raditi kompromise. I možda je upravo zato važno da s osobom s kojom odlučiš provesti život dijeliš ono što ti je u životu najvažnije.

Čiji kompliment posebno pamtite i cijenite?

- Emilov: Stanično lijepa.

Koji vam je najveći guilty pleasure kojeg se nikada ne biste odrekli?

- Aperol i bilo što slatko.

Kako izgleda vaš savršen dan bez obaveza?

- Kad ne moram ništa! Ni skuhati ni oprati ni donijeti ni prinijeti ni nabaviti ni poslati ni kupiti ni nazvati...

Što vas najbrže izbaci iz takta?

- Glupost i sebičnost.

Koji vam je bio najteži trenutak u karijeri, a koji najljepši?

- Bilo je puno i jednih i drugih. Sve teško je na kraju postalo lijepo. A trenutno je to premijera Ja ,glumica!